

Komentar
Prikaze Vučićevih košmara
U subotu je konstituisano političko telo koje će posmrtne ostatke Vučićevog režima da otpremi na đubrište istorije. Eto, to se dogodilo 23. maja




Prethodni dani su bili mučni za navijače Partizana, naredni će isto biti. Oduzet im je san, još jednom sa velikim Željkom Obradovićem na krovu Evrope. Sada je jasno samo jedno – Ostoja Mijailović mora da ode i tako spreči još veću štetu
Željko Obradović, najveći evropski trener ikada, više nije trener Partizana. Ostoja Mijailović je, još uvek, predsednik Partizana. Navijači bi u četvrtak mogli da zapale dvoranu. To je stanje, ukratko.
Dužu priču je teže ispričati, jer se dotiče „insajderskih“ informacija, glasina, spinova i političkih igrarija u koje niko spolja nema pravi uvid.
Ali, može se reći ovoliko – Ostoja Mijailović je završio svoje u Partizanu. Jedino je pitanje da li će otići odmah i sprečiti dalju štetu po već teško poljuljani klub ili će se, iz kojeg god ubeđenja i povoda, držati za fotelju još neko vreme.
Mijailovićev život, inače udoban zbog biznisa i imetka, u Partizanu nije baš bio dolče vita. Zbog svog bekgraunda, i toga što se na čelo (tada poslovno i politički devastiranog) kluba moglo doći samo uz amin „odozgo“, navijači Partizana Mijailoviću nikad nisu bili spremni da odaju priznanje.
Ni za to što su finansije postale „stabilne“, jer su to postale malo famoznom političkom voljom, a više voljom navijača da plaćaju skupe ulaznice i drugo. Čak ni za to što je uspeo da angažuje velikog Željka Obradovića.
A Obradović, čovek iz legende, mogao je da se vrati u Partizan samo jer je to imalo smisla – uz pomenute stabilne finansije i izglede da se nešto uradi na najvećoj sceni. Drugim rečima, Mijailović je prethodio Obradoviću.
To je izazvalo tektonski poremećaj. Nikada se u istoriji nije ovoliko „palilo“ na košarku. Opet uz famoznu političku volju, Partizan i Zvezda su počeli trku u naoružavanju. Prvi više novcem navijača, drugi uz više pomoći države. Košarka je postala najveća tema u gradu.
U svemu tome, kažem, navijači mahom nisu bili spremni da priznaju mrvu Mijailovićeve zasluge. Sada se njemu pripisuje sva krivica što je Željko Obradović napustio ili bio primoran da napusti klub.
Prethodni dani su bili mučni, naredni će isto biti, za svakog navijača. Očita ravnodušnost u timu, beskrvna igra, od početka sezone ne liči na Partizan ni na to kako igraju Obradovićevi timovi.
O tome je mnogo glasina – te da nisu dovedeni igrači koji je trebalo, te da jedan zamera što drugi ima veću platu, da neki čak foliraju povrede, da su ovi u zavadi sa onima.
Dalje, da u tome ulogu ima i predsednik kluba koji je navodno sam ugovarao dolazak nekih igrača, a nije našao pare za neke druge koji su se onda volšebno pojavili u dresu Zvezde.
Priča čak da je Mijailović, znajući da je Obradović faktički nesmenjiv iz razumljivih razloga, činio ponešto da ga natera da sam digne ruke.
Mnogo priča, a svako veruje u ono što mu je volja. I samo jedna izvesnost – da je Partizan igrao dobro, da recimo stoji na 9-4 u Evroligi umesto na 4-9, uspeh bi pokrio sve probleme. Tome nas uči život.
Poslednji čin drame, famozni sastanak Obradovića i upravnog odbora, pokazao je koliko su odnosi postali zatrovani i koliku ulogu u svemu igraju mediji i društvene mreže.
Oba tabora iz uprave puštali su informacije „svojim“ tzv. novinarima – potpuno suprotne, naravno – a ovi su ih, kao protočni bojleri, objavljivali i tako palili narod.
A narod, ionako proklet – jer navijanje za Partizan je prokletstvo – sada je postao i silno frustriran. Oduzete su mu nade da ostvari jedan davni san, opet na krovu Evrope sa Željkom Obradovićem.
Prate to neviđene scene – hiljade ljudi na aerodromu. Hiljade ljudi na treningu. Dirljive i zastrašujuće istovremeno.
Traže se glave. Prave spiskovi „nepodobnih“ igrača, a realno se pojma nema o zakulisnim dešavanjima. Preti se prekidom iduće utakmice, što može imati nesagledive posledice.
Narod, dok se ne ohladi, ume da krene logikom zgarišta – kad nije po našem, hajde da sve srušimo i spalimo.
U jednome su navijači skroz u pravu – Ostoja Mijailović ne može ostati predsednik Partizana. Za taj zahtev nije potrebno biti posebno ostrašćen, on je objektivan.
Jer, šta god da je stvarno bilo iza kulisa, Mijailović nije uspeo da stvori ambijent u kojem bi najveći trener ikada ili ostao ili jednom otišao isključivo zbog terena ili svog zasićenja, tako da bude jasno da odlazi u prijateljskim odnosima i da podržava idućeg trenera.
Ako se Mijailović bude lepio za fotelju, od sada će sav fokus biti na njemu. I to će čuti u hali i drugde. To ne treba njemu, a pogotovo ne treba Partizanu.
A taj veliki prokleti klub postojaće zauvek.
BLACK WEEK: Dvadeset odsto popusta na sve pretplate do kraja novembra! Pretplatite se na digitalno izdanje, štampano „Vreme“, bolji njuzleter Međuvreme plus ili podržite naš podkast bilo kojom sumom


U subotu je konstituisano političko telo koje će posmrtne ostatke Vučićevog režima da otpremi na đubrište istorije. Eto, to se dogodilo 23. maja


Na Slaviji je održan najveći predizborni miting u istoriji. O tačnim brojkama niko ne treba da brine, jer je većina tu – samo sada to treba preliti u glasačke kutije


Kako su studenti memorandumom o Kosovu i Metohiji ućutkali „svakosatno klepetalo” Aleksandra Vučića


Zašto gore poznati lokali? Kakva je tu uloga Ćacilenda, najvećeg skupa kriminogenih osoba na otvorenom posle dvorišta Centralnog zatvora? I kako je MUP postao krovna organizacija konfederacije mafijaških klanova


Zašto je ulično nasilje postalo sve što Vučić može da ponudi građanima? Zbog čega je ono postalo bensendin za najtvrđe naprednjačko-radikalsko biračko telo? I čime je dokazao da ni malo ne poznaje ulicu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve