Prvi izraelski napad na neku zalivsku državu izaziva promene u arapskoj politici: sve je više poziva na regionalnu saradnju i zajedničku odbranu. Neki čak traže da se stvori „islamski NATO“.
Katar gotovo ništa nije mogao da uradi protiv balističkih raketa koje je Izrael ispalio na tu zemlju pre dve nedelje.
Prema izveštajima medija, desetak izraelskih borbenih aviona preletelo je Crveno more 9. septembra — pazeći da ne uđu u vazdušni prostor drugih država — pre nego što su ispalili rakete u tzv. napadu „preko horizonta“, prenosi Dojče vele.
Pri takvom napadu balističke rakete penju se u gornje slojeve atmosfere ili čak u svemir, a zatim odatle lete ka cilju. Konačna meta izraelskih raketa bili su pripadnici militantnog Hamasa, koji su se sastali u luksuznom kvartu katarske prestonice Dohe da razgovaraju o mogućem prekidu vatre u Gazi. Šest ljudi je poginulo, mada izgleda da to nisu bili oni koji su bili meta.
Pošto su rakete doletele neočekivano, „preko horizonta“, Katar je malo toga mogao da učini da se odbrani. Pritom jedna od najvažnijih zaštita Katara od Izraela i nema veze sa sofisticiranim protivraketnim sistemima. Najveći saveznik Izraela, Sjedinjene Američke Države, svoju najveću bazu u regionu imaju upravo u Kataru i nedavno su toj zemlji dodelile status „glavnog saveznika izvan NATO“.
Ali to očigledno nije bilo dovoljno da spreči Izrael da sprovede svoj prvi poznati napad na neku zalivsku arapsku državu. Takođe, to je potez o kojem su SAD verovatno morale da budu informisane.
SAD se vide kao nepouzdan saveznik
„Izraelski napad… uzdrmao je pouzdanost zemalja regiona u njihove veze sa SAD i približiće ih jedne drugima“, napisala je ubrzo nakon napada Kristin Divan, viša saradnica vašingtonskog Instituta za države Arapskog zaliva. „Te naftne monarhije isuviše su slične… tako direktan udar na njihov suverenitet i osećaj sigurnosti za sve njih je neprihvatljiv.“
Kao posledica toga, „vladari u Zalivu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da smanje rizike od zavisnosti od SAD“, ocenila je i Sanam Vakil, direktorka programa za Bliski istok i Severnu Afriku pri Četam hausu, u autorskom tekstu za britanski Gardijan.
Zbog svega toga, poslednjih nedelja sve se više govori o formiranju svojevrsnog „islamskog NATO-a“, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionisao slično zapadnoj vojnoj alijansi.
Na prošlonedeljnom vanrednom samitu Arapske lige i Organizacije islamske saradnje, egipatski zvaničnici predložili su stvaranje zajedničkih snaga po uzoru na NATO. U govoru na samitu, irački premijer Mohamed Šija al-Sudani takođe je pozvao na kolektivni pristup regionalnoj bezbednosti. Šest članica Saveta za saradnju u Zalivu (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati) saopštile su da će aktivirati odredbu zajedničkog odbrambenog sporazuma potpisanog 2000. godine, koja kaže da je napad na jednu članicu napad na sve. To je formulacija slična onoj iz člana 5. Severnoatlantskog pakta.
Nakon prvog samita, ministri odbrane država Zaliva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili se da pojačaju razmenu obaveštajnih podataka i informacija o situaciji u vazdušnom prostoru, kao i da ubrzaju uspostavljanje novog regionalnog sistema za upozorenje na balističke rakete. Takođe su najavljene i zajedničke vojne vežbe.
Iste nedelje Saudijska Arabija je objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj odbrani“ sa Pakistanom. Dve zemlje su proglasile da će se „svaka agresija na jednu državu smatrati agresijom na obe“.
Da li je ovo početak „islamskog NATO-a“?
Možda sve to zvuči kao da se formira „islamski NATO“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali u stvarnosti je situacija nešto drugačija, ocenjuju posmatrači za DW.
„Savez po NATO modelu je nerealan, jer bi obavezao države Zaliva na ratove koje ne smatraju ključnim za svoje interese. Nijedan zalivski vladar ne želi da bude uvučen u sukob s Izraelom zbog Egipta, na primer“, ocenjuje Andreas Krig, vanredni predavač na Školi bezbednosnih studija na Kraljevskom koledžu u Londonu.
Ipak, nakon napada na Dohu stvari se menjaju. „Bezbednost u Zalivu dugo se zasnivala na logici pokroviteljstva — praktično, plaćate nekome da brine o vašoj zaštiti“, objašnjava Krig. „Ta logika sada počinje da se menja, ali sporo.“
Umesto „islamskog NATO-a“, svet će verovatno videti takozvani format „6+2“, objašnjava Cincija Bjanko, ekspertkinja za države Zaliva pri Evropskom savetu za spoljne odnose. Izraz „6+2“ odnosi se na šest država članica Saveta za saradnju u Zalivu (GCC), plus Turska i Egipat.
Bjanko veruje da se o tom formatu verovatno već razgovara ove nedelje na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
„To zapravo nije član 5. u pravom smislu,“ rekla je ona za DW. „Obaveza zalivskih država na međusobnu odbranu nije tako čvrsta kao kod NATO. Više se radi o kolektivizaciji bezbednosnih i odbrambenih stavova i, možda najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu.“
Vojna pomoć sa strane
Format „6+2“ ima više smisla od „islamskog NATO-a“, nastavlja Krig. Turska je zapravo „najpouzdaniji ne-zapadni partner za Zaliv, sa vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i realnim kapacitetom da brzo reaguje u krizama“. „Egipat je složeniji slučaj. Ima vojnu masu, ali njegova pouzdanost se dovodi u pitanje u nekim prestonicama Zaliva.“
Čak i ako se format „6+2“ bude realizovao, to će se dešavati sporo i diskretno, očekuju i Krig i Bjanko.
„Većina ozbiljnih promena odvijaće se iza kulisa“, predviđa Krig. „Videćemo javna saopštenja, samite i zajedničke vežbe, ali će važni poslovi, poput razmene radarskih podataka, integracije sistema ranog upozorenja ili odobravanja prava na vojne baze, ostati u senci.“
Moguće je i da će države Zaliva, koje su dugo zavisile od SAD, pokušati da prošire odbrambene veze sa drugim državama.
„Svakako postoje drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su voljni da zamene SAD“, kaže za DW Sinem Džengiz, istraživačica na Katarskom univerzitetu, u Centru za studije Zaliva. „Ali malo je verovatno da će bilo koji spoljni akter preko noći da zameni SAD.“
Uostalom, zalivske države to ni ne žele, dodaje Bjanko. One i dalje zavise od američke vojne tehnologije. Na primer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio uveravanja od SAD da i dalje ostaju njihovi partneri.
„Važna napomena je da SAD zapravo nikada nisu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije odbrane“, ukazuje Bjanko. „Naprotiv, one su uvek podsticale uspostavljanje jedinstvene arhitekture protivraketne odbrane u zemljama Zaliva.“
U stvari, više vojne integracije u Zalivu može da znači i više Sjedinjenih Država – jer su američki sistemi okosnica regionalne odbrane, objašnjava Krig.
„Ali političko razmišljanje se promenilo“, zaključuje on. „Vašington se više ne doživljava kao krajnji garant bezbednosti, već kao partner čija je podrška uslovna i transakciona. Lideri u Zalivu se prilagođavaju ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike. Zato pokušavaju da stvore bezbednosni stub predvođen zemljama Zaliva, što bi bilo neki srednji put između Irana i Izraela.“