Od proglašenja nezavisnosti 1988. godine Palestinu je do sada priznala 151 država članica Ujedinjenih nacija, a poslednje države koje su se priključile toj grupi su Kanada, Australija, Velika Britanija i Portugal.
Time se uvećao poslednji „talas“ priznanja nezavisne Palestine izazvan ratom u Gazi. Računajući pomenute četiri države, od napada Hamasa na Izrael 7. Oktobra 2023. Palestinu je priznalo ukupno 14 članica UN. Razlog tome je ocena mnogih država da je Izrael prešao svaku meru u upotrebi neprimerene sile u vojnom pohodu na Gazu koji je usledio i zazvao humanitarnu katastrofu, da je počinio ratne zločine pa i genocid, što je, prema palestinskim podacima do sada ubijeno preko 65.000 ljudi.
Siguran Izrael i održiva palestinska država
Britanski premijer Kir Starmer rekao je da je „došao trenutak“ za takvu odluku.
„Usled sve većih strahota na Bliskom istoku, radimo kako bismo održali mogućnost postizanja mira i rešenja dve države. To podrazumeva siguran i bezbedan Izrael pored održive palestinske države – u ovom trenutku nemamo nijedno od toga“, rekao je Stramer u nedelju.
Istakao je da priznanje „nije nagrada za Hamas“ i pozvao na momentalno oslobađanje izraelskih talaca.
Sličan potez najavile su i Francuska, Belgija Malta, Andora i Luksemburg pred Generaluj skupštinu Ujedinjenih nacija, koja počinje u ponedeljak u Njujorku.
Palestina je nezavisnost proglasila u novembru 1988. godine, a do kraja te godine njenu nezavisnot je priznalo je 78 država, među kojima je bila i SFRJ.
Albaneze: Hamas ne bi trebalo da bude u vladi
Australijski premijer Entoni Albaneze rekao je da je sve više frustriran nedostatkom prekida vatre u Gazi.
On je rekao da je potez priznavanja nezavisnosti Palestine priznanje dugogodišnje težnje Palestine.
Albaneze je istakao da Hamas ne bi trebalo da ima ulogu ni u jednoj budućoj vladi i da Palestina mora da se obaveže na demokratske izbore.
„Odluka Australije je pokušaj da se obnovi zamah za rešenje o dve države“, rekao je Albaneze, a piše Al Džazira.
Izraelski lider Benjamin Netanjahu je opisao Albanezea kao slabog lidera i rekao da ovo priznanje potkopava i narušava ugled Australije.
Palestinski ambasador pri Ujedinjenim nacijama Rijad Mansur naveo je da države koje su priznale Palestinu moraju da preduzmu stroge sankcije kako bi obuzdale akcije Izraela u Gazi.
„Videćemo više okrutnosti u narednih nekoliko nedelja, možda mesec ili dva, pre nego što svet bude mogao da im kaže: ‘Dosta je bilo… nećete nastaviti ovim putem ludila, nametnućemo vam sve moguće sankcije, sav mogući pritisak, da vas zaustavimo’“, rekao je on.
Mansur je istakao da je poruka međunarodne zajednice morala da bude da je „palestinski narod ovde da ostane, da se njegova prava poštuju i da rešenje o dve države postane stvarnost“, rekao je on.
SAD: „Pokret za predstavu“
Sjedinjene Američke Države, koje su bliski saradnik Izraela, kritikovale su priznanja palestinske države na koje se odlučio niz zemalja, nazivajući to „pokretom za predstavu“ i naglašavaju da se Vašington zalaže za ozbiljnu diplomatiju.
„Mi nastavljamo da budemo opredeljeni za ozbiljnu diplomatiju a ne za pokrete za predstavu. Naši prioriteti su jasni: oslobađanje talaca, bezbednost Izraela kao i mir i prosperitet za ceo region koji ne mogu biti garantovani bez odsustva Hamasa“, rekao je portparol Stejt departmenta koji nije želeo da mu se navede ime.
Početak sukoba u Palestini
Nakon viševekovne vladavine nad Palestinom, Osmansko carstvo je posle Prvog svetskog rata upravljanje tom teritorijom prepustilo Velikoj Britaniji. Mandat je Britancima poverila tadašnja Liga naroda, sa ciljem da se olakša uspostavljanje jevrejske države u Palestini uz zaštitu prava arapskog stanovništva.
Već prvih godina briranskog mandata pojavile su se tenzije između jevrejske i arapske zajednice, a 1936. godine izbila je arapska pobuna uz zahtev za prekid imigracije Jevreja. Britanci su ugušili pobunu.
Uz nastavak jevrejske imigracije, posebno pred Drugi svetski rat, zamah je dobijao i cionistički pokret, pa su se jevrejska naselja širila, a tenzije rasle.
Mnogi Jevreji bili su nezadovoljni britanskom upravom. Formirana je militantna cionistička grupa Lehi koja je izvršila čitav niz terorističkih napada na britanske vojnike.
Kada su Britanci najavili povlačenje iz regiona 1947. godine Ujedinjene nacije su usvojile plan podele za rešenje dve države. Plan je prihvatilo jevrejsko rukovodstvo, ali su ga arapske vođe odbile, a Britanija je odbila da pokuša da ga sprovede.
Osnivanje Izraela i šestodnevni rat
Uoči konačnog britanskog povlačenja, Jevrejska agencija za Izrael, na čelu sa Davidom Ben Gurionom, proglasila je osnivanje Države Izrael prema predloženom planu UN-a. Arapski viši komitet nije proglasio sopstvenu državu i umesto toga, zajedno sa emiratom Transjordanom, Egiptom i ostalim članovima Arapske lige tog vremena, započeo vojnu akciju koja je rezultirala arapsko-izraelskim ratom u junu 1947. godine.
Tokom Šestodnevnog rata Izrael je osvojio dodatne teritorije koje su prema planu UN bile određene da budu deo palestinske države. Egipat je okupirao pojas Gaze, a Transjordan okupirao, a zatim anektirao Zapadnu obalu.
Osnivanje PLO
Na Zapadnoj obali je 1964. godine osnovana Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) sa ciljem da se suprotstavi Izraelu. Palestinska nacionalna povelja PLO definiše granice Palestine kao čitavu preostalu teritoriju britanskog mandata, uključujući Izrael.
Šestodnevni rat 1967. godine s Izraelom na jednoj i Egiptom, Jordanom i Sirijom na drugoj strani, završio se tako što je Izrael okupirao Zapadnu obalu i pojas Gaze. Nakon Šestodnevnog rata, PLO se preselio u Jordan, ali se kasnije preselio u Liban 1971. godine.
Samit Arapske lige u oktobru 1974. označio je PLO kao „jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda“, a narednog meseca Generalna skupština UN priznala je PLO kao nadležnu za sva pitanja u vezi sa pitanjem Palestine, dajući toj organizaciji status posmatrača kao „nedržavnog entiteta“ u UN.
Nakon Deklaracije o nezavisnosti 1988. godine, Generalna skupština UN je zvanično priznala proglašenje i odlučila da koristi oznaku „Palestina“ umesto „Palestinska oslobodilačka organizacija “ u UN. Uprkos ovoj odluci, PLO nije učestvovao u UN u svojstvu vlade Države Palestine.
Intifade i minhenski masakr
Nakon što je Izrael zauzeo Zapadnu obalu i pojas Gaze, počeo je da uspostavlja izraelska naselja. Administraciju arapskog stanovništva na ovim teritorijama vršila je Izraelska civilna administracija i lokalni opštinski saveti. Izrael je 1980. godine odlučio da zamrzne izbore za ove savete i da umesto njih osnuje Lige sela, čiji su zvaničnici bili pod izraelskim uticajem. Kasnije je ovaj model postao neefikasan i za Izrael i za Palestince, a Lige sela su počele da se raspadaju.
Kao odgovor na takvu politiku Palestinci su organizovali niz protesta, činova građanske nepolsušnosti i nereda poznatih kao intifada. Samo u dve intifade stradalo je više od 5000 Palestinaca i više od 1200 Izraelaca.
Poslednja velika esakalacija sukoba između Izreala i Palestinaca usledila je nakon terorističkog napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, kada je ubijeno između 1200 i 1400 Izraelaca, a oko 200 njih je oteto i odvedeno u Gazu kao taoci. Taj napad pokrenuo je masivna vojna dejstva Izreala u pojasu Gaze.
Reakcija Izraela bila je takva i odnela je toliko žrtava da su neke države, a zatim i nezavisna međunarodna istražna komisija Ujedinjenih nacija, optužile Izrael za genocid.
Sukob Izreala i Palestinaca prožet je nasiljem, a jedna od najpoznatijih terorističkih akcija Palestinaca je masakr članova olimpijskog tima Izreala tokom Olimpijskih igara u Minhenu 1972. godine, kada su pripadnici palestinske terorističke organizacije „Crni septembar“ kidnapovali, a zatim i ubili 11 talaca. Događaj je pokrenuo niz tajnih operacija u kojima je Izrael ubio neke organizatore i počinioce atentata. Ni tadašnje društvo Zapadne Nemačke nije ostalo imuno na posledice terorističkog napada, pa su mnogi Arapi proterani iz te zemlje.