img
Loader
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Društvo

Igre moći države i crkve: Od prekršaja do svetogrđa

27. avgust 2025, 10:34 Dragan Radovančević
Spomenik Pavlu Đurišiću kod Berana Foto: Screenshot
Spomenik Pavlu Đurišiću kod Berana
Copied

Četničkom komandantu iz Drugog svetskog rata, Pavlu Đurišiću podignut je spomenik kod Berana. Na koji način se iz ovog primera vidi odnos moći države i crkve?

U Gornjem Zaostru kod Berana podignut je spomenik Pavlu Đurišiću, četničkom komandantu iz Drugog svetskog rata. Bronzana statua postavljena je bez dozvole, uoči sabora posvećenog četničkom pokretu. Predsednik opštine Đole Lutovac zatražio je hitno uklanjanje, pozivajući se na nelegalnost podizanja spomenika.

Međutim, umesto uklanjanja, spomenik je po savetu mitropolita Metodija premešten u obližnju crkvu. Time je spor prešao iz pravne u versku sferu. Mitropolitova izjava „pa nek dođu da ruše crkvu“ direktno je izazvala državni autoritet, a njegova najava „da će bog da se postavi i u sred Berana“ ukazala je na širu strategiju crkve u ovom sukobu.

Zapravo, ceo slučaj je kao neki mali pozorišni komad o odnosu moći u društvu: sa noćnim scenama postavljanja spomenika, maskiranim akterima, ritualnim gestovima i simboličkim kapitalom kao glavnim oružjem.

Tu strategiju mapirao je još psiholog Erih From koji je uvideo postojanje dve vrste religije koje se bore za našu dušu, jedna traži našu predaju, druga naš rast; jedna živi od našeg straha, druga od naše snage.

Fromove teze o strahu kao pokretaču kolektivnog bega u autoritarnost odjekuju kroz beranski slučaj kao kroz praznu crkvu. Nije slučajno što je bronzani Đurišić našao utočište baš u hramu. To je bekstvo od istorijskih činjenica u sigurnost mita, od individualne odgovornosti u kolektivnu nevinost.

Kad mitropolit kaže „nek dođu da ruše crkvu“, on ne brani samo spomenik. On aktivira onaj duboki, primarni strah od haosa koji From opisuje, nudeći zauzvrat jednostavan izbor: ili si s nama u svetom prostoru, ili si protiv nas u profanom svetu.

To je klasičan mehanizam „religije moći“, stvaranje lažne dileme gde je jedina alternativa potpunoj poslušnosti potpuna izolacija.

Arhetipom protiv zakona

Jung bi u ovome video arhetipski ples, figura ratnika-spasitelja sklonjena u hram postaje više od bronze. Ona postaje totem. Nije više važno šta je Đurišić radio, važno je šta predstavlja.

Crkva nije samo zgrada, ona postaje simbolička materica koja štiti i hrani mit. A mit je, kako Jung kaže, uvek jači od činjenica.

Tako se jedan administrativni spor pretvara u ritualni ples oko zlatnog teleta istorije. Spomenik postaje sveti gral, a borba za njegovo uklanjanje, borba između profanog zakona i svetog predanja. From bi rekao, savršen primer kako religija prestaje da bude put ka slobodi i postaje opravdanje za beg od nje.

Duboko u nama spavaju slike starije od govora. Arhetipovi, rekao bi Jung, te prastare matrice značenja koje oblikuju naše snove i strahove, naše heroje i demone. Nisu to samo priče koje pričamo deci pred spavanje, to su obrasci kroz koje vidimo svet, nevidljive naočare koje ne možemo skinuti.

Svaki put kad neki ratnik traži utočište u hramu, odigrava se drevni ritual koji smo gledali hiljadu puta. To više nije čovek sa svojom biografijom, to je arhetip Heroja koji beži od profanog zakona u sveti prostor. Hram više nije samo građevina od kamena, već postaje mitska pećina koja štiti junaka od progonitelja.

Ali, ispod tog sjajnog oklopa arhetipskog narativa krije se mračnija istina. From je video kako strah rađa želju za predajom, kako užas od slobode stvara potrebu za gospodarom. Nisu spomenici samo simboli, oni su sidra za uplašene duše koje beže od haosa u naručje autoriteta.

Kad sveštenik kaže „ovo je sveti prostor“, on ne brani samo građevinu. On aktivira onaj iskonski strah od anarhije, od rastakanja svetog poretka. Nudi jednostavan izbor, ili si unutar svetih zidova, ili si u haosu napolju.

To je večita ucena svakog autoritarnog sistema: ili potpuna predaja, ili potpuna izolacija.

A mi, moderni ljudi sa svojim univerzitetskim diplomama i pametnim telefonima, nismo ništa manje podložni toj drevnoj magiji. Možemo da citiramo zakone i pravilnike, da se pozivamo na činjenice i dokumente, ali kad zazvone crkvena zvona, kad zamirišu tamjan i vosak, kad sveti ratnik-zaštitnik uđe u hram, naš razum se povlači pred naletom arhetipskih slika.

To nije slučajno. Svaka vlast zna da je lakše vladati kroz mitove nego kroz zakone. Lakše je aktivirati prastare strahove nego graditi racionalne argumente. Zato se politička borba nikad ne vodi samo na terenu činjenica, uvek je to i borba simbola, arhetipova, nesvesnih slika koje nas pokreću dublje od svake logike.

Nije to sukob države i crkve, zakona i tradicije. Tu se bore dva načina postojanja, jedan koji hoće da gradi društvo na razumu i pravdi, i drugi koji zna da su ljudske duše gladne mitova i žedne heroja. I dok god ta glad postoji, ratnici će nalaziti put do oltara, a mi ćemo im tapšati, gazeći po zakonima koje smo sami pisali.

Građanin ili vernik – od profanog do svetog

To je ona mračna ironija koju From tako dobro razume, bežeći od straha, padamo u veći strah. Tražeći zaštitu od haosa, stvaramo dublji haos. A crkva, ta večita majka i tamničarka, pruža nam utehu i okove u istom zagrljaju.

Tako svaki sukob države i crkve postaje ogledalo naših najdubljih konflikata. Svaki simbol postaje totem, svaki trg postaje bojno polje, a mi svi, statisti u prastarom ritualu koji još uvek ne znamo da prevaziđemo. Možda i ne želimo.

Nema tog mesta gde se sveto i profano ne prepliću kao prsti ljubavnika. Gde prestaje molitva a počinje politika? Gde se završava ritual a počinje manipulacija? Te granice su oduvek bile mutne kao voda u kojoj se nebo ogleda.

Mi volimo da verujemo da smo moderni, da smo prevazišli te primitivne potrebe za totememima i ritualima. Ali pogledajte samo kako se ponašamo. I dalje nam trebaju sveti prostori, sveti predmeti, sveti ljudi. Samo što su nam totemi sada od bronze i mermera, a rituali se prenose na televiziji.

Nije to slučajno. Svako društvo mora da ima svoj cement koji drži cigle zajedno. Nekad je to bila krv predaka, nekad vera u bogove. Danas su to zastave, himne, spomenici, ali funkcija je ista. To su sidra koja nas drže da ne odlutamo u haos individualnosti.

A crkva? Ona je majstor te igre. Vekovima je usavršavala umetnost pretvaranja profanog u sveto. Zna kako da običan kamen pretvori u oltar, običnog čoveka u sveca, običan sukob u sveti rat. To nije manipulacija, to je duboka društvena potreba kojoj crkva daje formu.

I šta onda kad se država i crkva sukobe oko nekog parčeta zemlje, neke statue, nekog simbola? To nikad nije samo pravno pitanje. To je sukob dva sistema značenja, dva načina čitanja stvarnosti. Jedan čita zakon, drugi čita sveto pismo. Jedan vidi prekršaj, drugi vidi svetogrđe.

Ali, ispod toga leži još dublji sloj. Nije to samo borba institucija, to je borba za ljudsku dušu. Ko će je oblikovati? Čiji će pečat nositi? Hoće li biti građanin koji poštuje zakon ili vernik koji sluša višu zapovest? A možda, i to je najstrašnije, može biti oba, rastrgnuta između dve lojalnosti kao između dva roditelja koji se razvode.

To je ona mračna dijalektika moderne države, što više pokušava da odvoji crkvu od politike, to više stvara prostor za njihovo preplitanje. Jer čovek nije mašina koja može da podeli život na čiste kategorije. U njemu sve teče jedno u drugo, vera u politiku, politika u veru.

I tako svaki spomenik postaje oltar, svaka skupština postaje crkva, svaki zakon postaje sveta zapovest.

A mi, moderni ljudi koji se ponosimo svojim racionalizmom, i dalje klečimo pred tim oltarima, samo što to zovemo drugačijim imenima. Zovemo to patriotizam, tradicija, identitet, ali to je i dalje ona ista stara potreba za svetim.

To je možda najveća ironija našeg doba, što više pokušavamo da razdvojimo sveto i profano, to nam se više mešaju pod prstima kao boje na paleti. I možda je vreme da priznamo, nije problem u tome što ne umemo da ih razdvojimo. Problem je što mislimo da možemo.

Potraga za gazdom

Sedim s prijateljima u kafani i pričamo o kraju sveta. Ne onom sa vatrom i potopom, već onom tihom, koji se uvlači kao magla kroz pukotine naših uverenja. Jung bi rekao da smo svi mi još uvek pećinski ljudi koji se greju oko vatre priča, samo što su nam pećine sad od betona, a vatre gore na ekranima.

Gledam kako dim cigarete pravi spirale u vazduhu i mislim, eto ga, taj ples profanog i svetog. From je znao, nema čistih kategorija, sve je pomešano kao džin i tonik u čaši pred nama. Vera se preliva u zakon, zakon u veru, a mi sedimo između i pravimo se da razumemo pravila igre.

A pravila? Svaki sistem je samo još jedna priča koju pričamo sebi da bismo zaspali noću. Država kaže, ja sam tvoj otac. Crkva kaže, ja sam tvoja majka. A mi, mi smo ta vanbračna deca modernog doba, rastrzana između dve ljubavi koje se pretvaraju da su jedine istinite. Jung bi se nasmejao: arhetip pastira je večan, samo mu menjamo uniformu.

From bi klimnuo glavom, to je taj strah, druže. Strah od slobode koja nas tera da tražimo gazdu. Bilo kog gazdu. Sa značkom ili epitrahiljem, nije bitno. Samo da nam kaže šta da radimo, u šta da verujemo, koga da mrzimo.

A možda je baš tu spas. U tom priznanju da smo zauvek pocepani, večito razapeti između neba i zemlje. Da nema čistog rešenja, nema konačne pobede. Samo taj večiti ples između reda i haosa, između zakona i mita, između države i crkve.

I tako sedimo, pijemo, i čekamo kraj sveta, onaj tihi, koji dolazi na prstima kroz kompromise i sporazume, kroz male predaje i velika odricanja. Jung bi razumeo. From bi klimao glavom. A mi, mi samo sedimo i gledamo kako se dim diže prema nebu koje više nije sveto, ali još uvek nije ni samo mračna praznina.

Autor je psiholog, Dragan Radovančević

Tagovi:

Berane Crkva Moć Pavle Đurišić
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Društvo

Obrazovanje i protesti

27.avgust 2025. K. S.

„Ne damo Petu“: Protest ispred Pete beogradske gimnazije

Pod sloganom „Ne damo Petu“ održan je skup pred Petom beogradskom gimnazijom. Profesori traže hitnu reakciju nadležnih organa i inspekcije rada i zaštitu zaposlenih od diskriminacije i mobinga

Toplotni talas

27.avgust 2025. K. S.

Novo upozorenje RHMZ-a: Povratak ekstremnih vrućina

Posle prijatnih temperatura, u narednim danima novi toplotni talas u Srbiji

Prisustvo specijalne jedinice KP tokom Mitrovačkih dana i svirke na alternativnoj bini Mitrovica International Jazz Days u Severnoj Mitrovici, a koji se inače održava u Južnoj Mitrovici

Kosovo

27.avgust 2025. Milica Srejić

Duge cevi i loš prevod: Kako izgleda izveštavanje sa terena na Kosovu?

Za srpske novinare na Kosovu i košarkaški turnir ili bezazleni festival postaju izazov. Svuda se mogu pojaviti duge cevi. I svi – uključujući i institucije – obraćaju se često samo na albanskom pa ko razume

Veštačka inteligencija

Hronika

27.avgust 2025. Milica Srejić

Tinejdžer izvršio suicid uz pomoć ChatGPT-a: Gde su bili roditelji?

Iz Amerike je stigla vest da je šesnaestogodišnji A. R. izvršio samoubistvo, a da njegovi roditelji za to krive ChatGPT. Sledi niz pitanja: kakva je uloga roditelja u svemu tome?; kako prevenirati takve situacije? Konačno, mogu li deca da naprave razliku da se iza ChatGPT-a krije tehnologija, a ne čovek?

Saobraćaj

27.avgust 2025. K. S.

Epske gužve na graničnim prelazima

Poslednjih dana se na ulazak i izlazak iz Srbije iz susednih zemalja čeka i po nekoliko sati. Gde su najveće gužve

Komentar

Komentar

Vučićeva sirotinja

Uz Aleksandra Vučića su većinski jedino penzioneri i oni koji imaju najviše osmoletku. Drugim rečima – sirotinja koju je najviše ojadio i u koju se opet uzda

Nemanja Rujević

Komentar

Kamo dalje Vučiću

Šta znači kada Aleksandar Vučić na razgovor poziva teroriste, ustaše, izdajnike i ostale blokadere i obara cene hrane i kamate na kredite

Ivan Milenković

Komentar

Dva tipa ćacija: Zašto ni Vučić ne veruje batinašima

Vučićev režim ima dva tipa batinaša – one sa krimi-biografijama i one kojima je partija jedina biografija. Šta drugo da rade osim onog što im se kaže? Ali, to bi isto radili i za drugog gazdu, bez problema

Jelena Jorgačević
Vidi sve
Vreme 1808
Poslednje izdanje

Predsednik i razgovor

Nema pregovora sa otmičarem Pretplati se
Duboka kriza u Republici Srpskoj

Slučaj građanina Dodika

Intervju: Nenad Tasić, advokat

Politička vlast sprečava krivično gonjenje za nadstrešnicu

Roman

Krici i šaputanja

Intervju: Jelena Lengold

Osluškivanje uglova naših bića

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure