Da vidimo šta je predsednik svih građana Srbije (osim onih koji ga ne obožavaju) uspeo da nadrobi u poslednjih sedam dana otprilike. Pošto je pokupio sve raspoložive i raspoložene kriminalce – što u uniformama što bez uniformi – i pokrenuo talas nasilja nad građanima, ispostavilo se da to, ma koliko očekivano, i nije bila baš genijalna ideja. Ne samo što građani nisu podvili rep, nego su, na njegovo iznenađenje, u samoodbrani i uzvratili. Zbog toga je predsednik svih građana podvio repić i, uz prisustvo zanemelih i snuždenih policijskih službenika, te najsnuždenijeg među snuždnima, takozvanog Ivice Dačića, zapretio odlučnim povlačenjem države sa ulica, posle kog povlačenja će ista ta država, poput nekakve plime valjda, da se vrati na prethodno napuštene položaje.
Bog će ga znati šta je dezorijentisani predsednik probranih građana time hteo da kaže, niti ćemo to ikada saznati. Prizivao je tom prilikom i nekakva ubistva, što je uglavnom tumačeno kao pretnja još većim nasiljem, ali su se tumačenja pokazala proizvoljnima. Zbog čega, drugim rečima, predsednik svih građana nije nastavio da teroriše građane koji ga ne obožavaju, ako mu je već tako dobro išlo?
Gde su batinaši?
Pa, nije mu dobro išlo. Em su se psihopate u službi države malo zanele – državni službenik Kričak je junački tukao bespomoćne momke i devojci pretio silovanjem – a onda su neuniformisane psihopatkinje i neuniformisane psihopate (doduše i oni u službi države) pokušali da ponize devojku, ali ni u tome nisu uspeli jer ne shvataju da pravila koja važe u njihovom prostačkom svetu bez stida ne važe za građane koje su proglasili teroristima, ustašama, fašistima, skotovima…
Izašla je Nikolina Sinđelić na svetlo dana (umesto da se povuče u svoju sobu i spusti roletne) i pogledala ih – kao što je pogledala one nesrećne policajke – pravo u lice.
Da se razumemo, tu batinašku ekipu predvođenu predsednikom svih batinaša savršeno nije briga za bilo čiji pogled niti za bilo čije lice – ne bi inače onom momku, Lukiću, slomili lice i satima ga ostavili bez lekarske pomoći – ali građane jeste. Na to batinaši i njihov vođa nisu računali. Oni ne znaju šta je to solidarnost, niti znaju šta je to saosećanje. Otud i dijagnoza: psihopata je osoba bez emocija.
Devojka kojoj su pretili silovanjem (jer Kričko je kolektivni proizvod, da ne bude zabune, on je njihov predstavnik, otud množina: oni su pretili devojci silovanjem), kao i devojka kojoj su (pomilovani batinaši) razvalili vilicu, kao i studentkinja koju je mlada žena (takođe pomilovana) pokušala da ubije kolima, sve one su postale naše kćeri, naše prijateljice i naše studentkinje. A kada prete silovanjem našim kćerima, kada pokušavaju da ih ubiju i kada ih ponižavaju, kada tuku naše sinove i naše prijatelje – a svaki je pretučeni momak postao naš sin i naš prijatelj – tada se ravnoteža više ne može povratiti.
A da malo razgovaramo?
Država se, dakle (u vidu policije), nije povukla s ulica, te nije bilo potrebe ni da se vraća. Batinaši su privezani, do naredne prilike, a predsednik svih zbunjenih i prestrašenih građana ove zemlje krenuo je u novi krug baljezganja. Pozvao je teroriste, ustaše, izdajnike, fašiste, skotove, gamad, na razgovor, oprostiće im što ih je tukao (takav je on čovek), uz opasku da, eto, razgovaraju i Rusi i Ukrajinci.
Studenti su ga, naravno, ohladili. Nije on stvarno mislio da će prihvatiti njegov neozbiljni poziv, ali poziv i nije bio upućen njima, nego njegovim obožavateljima (ako takvih još ima). Potom je izveo neki nesrećni svet na ulice, ali, kako to drugačije reći, nema tu više ničeg.
Zatim je uveo čudesne ekonomske mere koje, osim kao predizborni trik (a pitanje da li to još radi), ne proizvode nikakav učinak u stvarnosti.
Izbori, najzad
Predsednik svih građana je, dakle, pokušao sve. I ništa mu nije pošlo za rukom. Pokušavaće on i dalje, nesumnjivo, ali sva je prilika da će se, na kraju, sve svesti na pokušaj da izbore pokrade na dosad neviđen način. Problem je, međutim, što on više nije u stanju da proizvede ništa novo, ništa drugačije od onoga što je već radio i pokušavao, pa će i pokušaj krađe da se svede na dosadašnje tehnike.
Nastojao je da kupi vreme na sve moguće načine, ali je čak i vreme odbilo da radi u njegovu korist: svakim danom sve se više ruši i osipa. Kako neprijateljsko vreme prolazi to će mu biti sve teže da organizuje uspešnu krađu jer nasuprot sebi sada ima milione terorista, ustaša, izdajnika, plaćenika, skotova i gadova, uz to poprilično besnih (jer dirnuo je naše kćeri i naše sinove).
Ako će da se osloni na one nesrećne ljude koje kao mečke šeta po Srbiji i koji pojma nemaju šta rade, a nema na koga drugog, teško da će mu se, svim parama i svoj policiji i svim batinašima uprkos – otvoriti putevi sreće. A to je samo početak njegovih izbornih muka. Ne samo što građani više neće pasivno da gledaju kako s glasovima krade i njihove živote, nego će morati da se potrudi da izbore neko i prizna, a ako ih krade – a krašće ih – na to ne može da računa.