Koleginica Sonja Ćirić ovih dana piše o takozvanom „advokatskom planiranju”. To vam je ono kad investitor merka, čeka, gleda u sat – ako mu već nije volja da pre toga podmetne požar – i sačeka da istekne privremena zaštita nekoj zgradi s kulturno-istorijskom vrednošću.
A onda, dok Zavod za zaštitu spomenika razmatra da li da tu zaštitu produži ili proglasi trajnom, opština već udara pečat na dozvolu za rušenje. I bageri kreću. Malo-pomalo, nestaje kulturno nasleđe. Predratne vile ustupaju mesto grozomornim višespratnicama. Evo samo delića onoga što je srušeno i zbrisano:
Kuća koju je projektovao i u njoj živeo čuveni arhitekta Andra Stevanovića – projektant Narodnog muzeja i zgrade SANU – na uglu Gospodar Jovanove i Kneginje Ljubice, primer akademizma s kraja 19. veka; kuća predratnog revolucionara Filipa Filipovića, Takovska 37; Kosančićev venac 5, najstarija kuća u tom delu grada; Mutapova 9, arhitektonski biser iz 19. veka; zgrade između Trga Slavija i parka Manjež…
I ovako bi se moglo dugo, predugo.
A da i ne pominjemo slučaj Generalštaba, metastazirani Beograd na vodi, šta će sve u ovom pogledu doneti Ekspo i večita potreba ekipe na vlasti da i tu omasti brk.
Jeftina kopija Dubaija
Beograd neće postati Dubai ovom nesretnom gradnjom – investitorskim urbanizmom, kako to stručno zvuči – i potiranjem sopstvenog kulturnog nasleđa. Biće nešto drugo – jeftina i jadna kopija još jadnijeg kvaliteta.
Duže prošetajte gradom, zagledajte šta je ostalo, šta sve nestaje i šta je na mesto toga došlo. Nek’ ljudi koji se žale zbog blokada iskoriste ovaj đir da se podsete u šta se za 13 godina pretvorio glavni grad ove države. Nek’ se nagledaju te kič estetike i obesne megalomanije iz lične koristi – kakve god bile, površine koje su nekada odisale životom sada liče na užarene grobljanske ploče. Nek’ se nagledaju i kvartova novopečene elite gde pršti od luksuza i neukusa.
Nije stvar u tome da gradovi ne treba da se menjaju. Naprotiv. Međutim, samo okupatori brišu identitet bez milosti, uništavaju kulturno-istorijsko nasleđe i menjaju njegovu prirodu. I to rade da bi slomili kičmu okupiranog naroda.
A šta radi unutrašnji okupator? Sve isto, ali mu je novac na prvom mestu. On ne samo da ruši kontinuitet, lepotu i dokaz trajanja kulture, već se ugrađuje u to uništenje, ostavljajući svoj trajni trag na mestu nekadašnjeg blaga. Taj trag će ostati i kad oni odu. Jedini smisao koji ima jeste da služi kao opomena da se ništa slično nikada ne ponovi.
Veliki letnji popust na „Vreme“! Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.