
“Prefab Sprout” – 40 godina albuma Steve McQueen
Previše pametni da bi bili zvezde
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Inger Kristensen, To, prevod s danskog Jelena Vojinović, Treći trg, Beograd 2025.
O modernoj književnosti severa Evrope kod nas se, čini se, i dalje zna nedovoljno i hirovito, uprkos ohrabrujućoj činenjici da se u poslednjih dvadesetak godina, pre svega zahvaljujući njihovim sistemski finansiranim programima za podršku prevođenju, pojavio srazmerno veliki broj knjiga skandinavskih pisaca. U ovoj misiji, očekivano, najveću agilnost pokazuju mlađi, profilisani izdavači, koji i predstavljaju najživlji deo naše književne scene, ono polje u kome ima najviše novog i umetnički uzbudljivog. Među njima svakako ključno mesto pripada “Trećem trgu”, koji je, ako se i ne računa čitav niz knjiga Juna Fosea, u svojoj ediciji “Nord” predstavio na srpskom jeziku, i to po pravilu premijerno, dvadesetak skandinavskih autora i autorki.
Upravo objavljena, u prevodu Jelene Vojinović, poema To pesnikinje, prozaistkinje i dramaturškinje Inger Kristensen (1935–2009), klasika moderne danske književnosti, iako nije prvo njeno pojavljivanje na našim jezicima (sonetni venac Dolina leptira: rekvijem, prevod Mišo Grundler, Kulturtreger & Multimedijalni institut, Zagreb 2021), jedan je od onih događaja u poeziji čiji se značaj nikako ne bi smeo prevideti, a još manje mogao prenaglasiti. Kada se ovo kaže, onda se najpre misli na opseg zadatka koji je autorka sebi postavila (opevanje sveta i jezika, od postanka do časa u kome se govori, tačnije: godine 1969, kada je poema prvi put objavljena) i načinima na koji je taj zadatak rešila. S tim u vezi reči En Karson, iz predgovora američkom izdanju ove poeme – “Mora da je ovako bilo slušati Hesioda kako recituje svoje kosmogonijske pesme” – morale bi biti shvaćene prilično doslovno, jer Kristensen počinje od početka, od prve pojave toga: “To. To je bilo to. Jeste. Nastavlja. Kreće se. Dalje. Nastaje. Postaje to i to i to. Ide dalje od toga. Postaje drugo. Postaje više. Kombinuje drugo s višim i nastavlja da postaje drugo i više. Ide dalje od toga. Postaje nešto drugo od drugog i višeg. Postaje nešto. Nešto novo. Nešto sve novije. U sledećem trenutku postaje najnovije što može biti. Šepuri se. Lunja. (…)” Kao što se jasno vidi i čuje iz uvodnih redova, zahvaljujući izvanrednoj ritmičkoj sugestivnosti, lirski glas ni iz čega stvara svet, i to u njemu, a potom u nekoliko koraka prelazi čitave eone. To, dakle, kao i svet (dela), nastaje sâmim izricanjem, sâmim jezičkim uobličavanjem, da bi se već u sledećoj rečenici (“To je bilo to.”) njihovo postojanje uzima kao neupitna činjenica. Treba obratiti pažnju na protok vremena koji se odvija između svake dve rečenice “Prologosa”, na te pauze obeležene svakom tačkom, a čije trajanje kao da se smanjuje, kao da, kako tekst odmiče, od krajnje neodređenosti postaje sve uhvatljivije, sve opipljivije. Ukoliko je period koji (u svetu dela) protekne između prve i druge rečenice neodrediv, to u stvari znači da ga odmerava sam čitalac, onaj koji delo, i to, takođe stvara ni iz čega i u sopstvenom ritmu.
Istovremeno, kako je u nadahnutom i informativnom pogovoru napomenula Jelena Vojinović, “Prologosi”, kao uostalom i čitava poema, vrlo su precizno strukturirani: “tu je jedan pasus od 66 redova, 2 od po 33, 3 od po 22, 6 od po 11, 11 od po 6, 22 od po 3, 33 od po 22 i naposletku 66 pasusa od po jednog reda”. Ova osmodelna, simetrična struktura ponavlja se i u osnovnom delu poeme “Logos”: “Scena”, “Radnja” i “Tekst” sastavljeni su od osam delova (“simetrije, tranzitivnosti, kontinuiteti, koneksije, varijabilnosti, ekstenzije, integriteti, univerzalnosti”), od kojih svaki ima po osam pesama. Svaka ta celina od osam pesama strukturno je različita – od vezanog stiha, preko pesama u prozi, dnevnika i protokola, pa potom onih u formi telegrama, zaključno sa brojnim varijantama slobodnog stiha – što sve zajedno nameće utisak raznolikosti, bogatstva, ali i formalne sveobuhvatnosti poeme.
Isti takav utisak To ostavlja i na ravnima sadržaja. Kosmogonije, kao što je poznato, u sebe uključuju sva u trenutku pevanja dostupna znanja o svetu, i taj naučni temelj ove poeme, lako vidljiv – koliko god preslojen poetskim slikama – već od uvodnih redova, izuzetno je važan za razumevanje ukupnog značenja teksta. Kristensen ne samo da zahvata iz tada aktuelnih naučnih teorija i saznanja (kibernetika, strukturalizam, antipsihijatrija itd.), ulazi u složen, višesmeran dijalog sa književnim i kulturnim nasleđem (Blejk, Novalis, francuski simbolisti, između ostalih), već u tekst uključuje i reference na najnovije stvari iz rokenrola, samog po sebi u tom času još uvek vrlo svežeg (poslednji stih we want the world and we want it now u pesmi “Scena, varijabilnosti, 1” preuzet je iz pesme Dorsa “When the Music’s Over”, iz 1967). Drugim rečima, i to treba naglasiti, da bi se kosmogonija i srodni ambiciozni, zahtevni žanrovi uspešno ostvarili, moraju da budu i umetnički, ali i, još i više, epohalno relevantni.
Višeglasje koje tvori poemu i koje se grana u mnogim pravcima, sve vreme podrazumeva i svest o jeziku kao posredniku između čoveka i sveta, ali jednako tako i o jeziku kao samostalnom entitetu koji proizvodi svetove i, samim tim, oblikuje čoveka u istoj onoj meri u kojoj i čovek oblikuje jezik (“Ovo je kritika moći čoveka nad jezikom/ jer je kritika moći jezika nad čovekom”). Zanimljivo je, međutim, da u trećem, završnom delu poeme, “Epilogosu”, savremenog čoveka najpre i najviše oblikuje strah: “Nije bitno/ ono što jesmo/ već ono što bismo/ mogli biti/ možemo biti/ još uvek ne možemo biti/ ali možemo i postaćemo jednog dana/ biti jednog dana/ biti uplašen/ ali ne biti uplašen uplašenosti”. Nabrajujući sve strahove kojih se ne treba plašiti da ih se oseća, pesnikinja daje kompleksnu i, kako izgleda, danas još tačniju dijagnozu stanja (tadašnjeg i) današnjeg sveta, suprotstavljajući svim tim strahovima ljubav i reči/jezik/poeziju, upravo s punom svešću da su nedovoljni. Nije li to ono što velika poezija oduvek radi: bez računa opisuje svet kakav jeste i neposredno, ili posredno, daje da se nasluti kakav bi, možda, nekad mogao da bude.
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Vinsent F. Hendriks i Mes Vestergor, Izgubljena stvarnost. Tržišta pažnje, pogrešnih informacija i manipulacija, prevod Milan Perić, McMilan, Beograd 2024.
Opasno je ako neko sa malo ili nimalo iskustva u prevođenju počne da se oslanja isključivo na ChatGPT. Ništa ne može zameniti iskustvo učenja prevodilačkog zanata, a to znači iskustvo prevođenja. Četbot te neće ničemu naučiti. Njega ima smisla koristiti samo ako već umeš da prevodiš. U suprotnom, šteta može biti dvostruka: prevod će biti loš, a prevodilac neće ni umeti da prepozna da je loš jer ništa nije naučio u procesu prevođenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve