Prekinuti lanac nasilja

Mile Babić je sarajevski fratar, profesor, prevodilac (s nemačkog, latinskog, grčkog i engleskog), filozof, dopisni je član Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine. Za katoličkog svećenika zaređen je 1973. u Insbruku u Austriji. Studije filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu, Zagrebu i Insbruku, doktorat iz teologije odbranio je 1986. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz filozofije 2008. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Završio je studij Jugoslavenskih književnosti i hrvatskosrpskoga jezika na sarajevskom Filozofskom fakultetu1978. godine. Aktivno učestvuje u teološkim i filozofskim raspravama u regionu i Evropi. Uprkos višegodišnjem poznanstvu s fra Babićem, ove (impresivne) podatke potpisnik ovih redova saznao je tek pripremajući se za razgovor. Jer Mile Babić neobičan je fratar (ili makar ne odgovara stereotipnim slikama koje imamo o fratrima). Dobri duh Bosne i Hercegovine, kao da je izašao iz Andrićevih pripovetki, u javnim nastupima govori glasno, s puno humora, energičan je, harizmatičan i neprestano maše rukama.

...

Pre nekoliko dana u Sarajevu je iz štampe izašao veliki zbornik posvećen Imanuelu Kantu, a uredio ga je upravo Mile Babić (prošle godine u Sarajevu je organizovao veliku konferenciju posvećenu ovom velikom nemačkom filozofu). U tom zborniku broj učesnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije podeljen je gotovo na ravne časti.

“VREME”: Kako biste predstavili sebe? Često govorite o iskrenosti…

MILE BABIĆ: Otkako znam za sebe, još kao dječak od četiri-pet godina, nisam mogao prihvatiti neiskrenost. Zašto moramo biti licemjerni i laskati jedni drugima, lagati jedni drugima, ogovarati jedni druge te se međusobno klevetati. Osobito mi je neprihvatljivo da ljudi jedni druge mrze i jedni drugima žele smrt. U mojoj vizuri nema većega poštovanja i časti za drugoga čovjeka nego to da ja prema njemu budem iskren. Ni danas ne mogu reći da nekoga volim ako ga ne volim. Ali nikada nikoga nisam mrzio. Mržnja mi je potpuno strana.

U drugom razredu gimnazije, u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, jedan nam je svećenik držao duhovne vježbe u kojima nam je govorio o Božjem apsolutnom veličanstvu i o tome da svaka, pa i najmanja uvreda toga veličanstva zavrjeđuje vječnu kaznu. Tada sam stekao dojam da je Bog apsolutist koji jedva čeka da se osveti malim grešnicima. Kasnije sam čitao velikoga irskog pisca Džemsa Džojsa i njegovo djelo Mladost umjetnika, u kojem Džojs opisuje svoje doživljaje slične mojima iz gimnazijskih godina. Tada sam razmišljao ovako: Bog ne može biti gori od mene, jer i ja ovakav kakav jesam oprostio bih ljudima sve. A kasnije, na studiju teologije, upoznao sam Isusova Boga iz Evanđelja, koji bezuvjetno voli svoje neprijatelje. Mi ljudi smo svi grešnici, što znači Božji neprijatelji, a Bog bezuvjetno voli nas, svoje neprijatelje. I ne samo bezuvjetno, nego potpuno nesebično i bezgranično. “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Evanđelje po Mateju 5,44–48).

Kojem biste svom identitetu – fratar, profesor, prevodilac, pisac, filozof… – dali prednost?

Prednost dajem fratru (što znači: bratu), odnosno svojoj pripadnosti Franjevačkom redu. Prihvatio sam, iz dubokoga uvjerenja, viziju Franje Asiškoga koja se temelji na Isusovu Evanđelju. Sveti Franjo zagovara bratstvo i sestrinstvo svih bića: ne samo svih ljudi, nego bratstvo i sestrinstvo svih Božjih stvorenja u svemiru. Ovom je vizijom Franjo ponudio alternativu svijetu mržnje i nasilja iskazavši je onom čuvenom rečenicom Exivi de saeculo (Izašao sam iz svijeta nasilja). Dakle, izašao je iz svijeta nasilja i počeo uspostavljati svijet mira, slobode i ljubavi. Sve na ovoj našoj zemlji, u vizuri fratra, mora služiti životu. Mi ljudi nismo stvorili život, nego smo ga dobili kao dar, a taj se život umnaža nesebičnim davanjem drugima, a ne mržnjom i ubijanjem, kako se to čini u cijelom svijetu.

Rođeni ste u Bosni i Hercegovini i život ste proveli u Bosni i Hercegovini. Ali u Bosni i dalje vrije. Verujete li da sve ovo što se davno zakuvalo može da izađe na dobro?

Na ovo pitanje odgovorio bih oslanjajući se na velikoga, svjetski priznatog kanadskog filozofa Čarlsa Tejlora i na njegovo djelo A Secular Age (Sekularno doba). Naime, Tejlor piše o tome kako je došlo do veličanja čovjekove spontane želje i težnje koje su čovjeka u modernom dobu proglasile bezgrešnim bićem, bićem u kojem nema nikakvog zla. Tako je čovjek predočen kao dobro, potpuno nedužno biće, kojem je nedužnost urođena. Ako je čovjek potpuno dobro i nedužno biće, on je nesposoban za grijeh, onda nema grijeha, onda nema ni osjećaja kivice ni grižnje savjesti. I upravo kad smo u moderni tvrdili da je čovjek nedužno biće, biće u kojem nema nikakva zla, taj čovjek je počinio najgora zla u ljudskoj povijesti. Mislim na zla što su ih ljudi počili u ime dviju modernih ideologija: u ime nacionalizma u liku fašizma i nacizma, i u ime komunizma u liku staljinizma. Te su ideologije osnovale koncentracijske logore i uništile milijune ljudi.

Kad je novovjekovni čovjek proglasio sebe nedužnim, pojavila se tendencija koja želi dokazati da zlo u čovjeka dolazi izvana, da je zlo prisutno vani, u društvu, povijesti, patrijarhatu, kapitalizmu, u sistemu ovoga ili onoga oblika. Upravo to da novovjekovni čovjek nikad ne priznaje da je kriv, da je počinio zlo, da je sagriješio, implicira da je krivac uvijek netko ili nešto izvan njega. Takav način ponašanja odgovara biblijskom opisu prvog čovjekova grijeha: Adam prebacuje krivicu za grijeh na Evu, a Eva na zmiju. Čovjek koji nije svjestan svoga zla uvijek ga nalazi izvan sebe: ili u zlim silama (đavlima), ili u drugim narodima, religijama, kulturama i civilizacijama. Progoniti zlo koje je u drugima i tako prebacivati krivicu za vlastito zlo i vlastite neuspjehe na druge izvor je najvećeg nasilja u prošlosti i sadašnjosti čovječanstva.

Nadajmo se da će ljudi postati svjesni svoga zla i to će biti početak promjene nabolje. Evo što o tome Fridrih Helderlin u svojoj pjesmi Patmos kaže: “Ali gdje je opasnost, raste također ono što spašava.” Time nam je želio reći da ljudi, postavši svjesni onoga što ih uništava, čine obrat prema onome što ih spašava.

Teško je, čak je nemoguće, ne složiti se s vašim rečima. A opet, ne mogu da zamislim – uprkos citatu iz Jevanđelja u prvom vašem odgovoru – kako su Sarajlije, recimo, mogle da okrenu drugi obraz manijacima koji su ih po obrazu tukli granatama, snajperima i izgladnjivanjem. Ne vidim kako se od Palestinaca može očekivati da okrenu drugi obraz Izraelcima…

Spiralu ili lanac zla možemo prekinuti samo tako što na tuđu mržnju ne uzvaćamo svojom mržnjom i što na tuđe zlo ne uzvraćamo svojim zlom. Ako na zlo uzvraćamo zlom, onda smo slika i prilika svoga neprijatelja, njegovi duhovni sinovi. Na taj se način zlo širi i zločinac postaje zločestiji. Pitanje glasi: kako se možemo obraniti od tuđeg zla, a da sami ne postanemo zli? Imamo veličanstvene primjere u povijesti. Mahatma Gandhi je na miran i nenasilan način oslobodio Indiju od britanske vlasti. Bio je zatvaran mnogo puta i mnogo godina, ali se nikom nije osvetio. Zatim, Nelson Mandela proveo je tolike godine u zatvoru i kad su ga oslobodili, nije se osvećivao, nego je osnovao Komisiju za istinu i pomirenje jer se pomirenje gradi na istini. Sjetimo se Istočne Njemačke: Njemačke Demokratske Republike. Taj su režim srušili njezini građani molitvom i nenasiljem. Sjetimo se Jicaka Rabina i Jasera Arafata. Oni su uspostavili mir između Izraelaca i Palestinaca, a kasnije su i jedan i drugi ubijeni od svojih ekstremista. Danas u cijelom svijetu čujemo kako ljudi, države i narodi jedni drugima prijete, i to počevši od najviše međunarodne razine pa do najniže lokalne razine.Vidimo danas posve očito koliko je kod ljudi ta volja za moću jaka, pa su ljudi spremni radi očuvanja svoje moći žrtvovati svoj vlastiti život i život svoga vlastitog naroda. Više vole svoju moć nego svoj život i nego bilo čiji život. Ništa se ne može postići prijetnjom i prisilom jer takvo ponašanje raspiruje zlo u dubinu i širinu. Zlo se pobjeđuje dobrom.

Vaša javna predavanja unekoliko su neuobičajena. Valjda se od jednog fratra očekuje da priča tiše, da manje maše rukama i da bude mnogo “ozbiljniji” nego što ste to vi u javnim nastupima…

Ja sam se uvijek stidio biti neiskren prema drugima, pa sam se i u javnim nastupima ponašao kao da sam u sobi s prijateljima. I moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan običavao mi je govoriti da se u tom smislu moram ponešto oblikovati, ali da to oblikovanje ne poništi autentičnost, nego da je uzdigne na višu razinu. Time je rečeno da naše kulturno djelovanje treba oblikovati našu prirodu i uzdizati je na višu razinu, dakle, usavršavati je, a ne razarati. Dobro ste me opisali, iako ja toga nisam svjestan. Vremenom sam uvidio da je to moja spontana pobuna protiv represije.

Kako se novi vijek prometnuo u represiju nad životom, najbolje se vidi kod Dekarta, začetnika novovjekovne filozofije, koji je čovjeka pretvorio u zatvoreni subjekt, u solipsistički subjekt. Cogito ergo sum (Mislim, dakle jesam). A kako je moguće ja bez ti? Već je Niče tvrdio da je ti starije od ja, a Maks Šeler da je ti fundamentalnija kategorija od ja. Dekart se protivio tijelu i emocijama, a kakav je život bez radosti?! A u novom vijeku prihvatili smo smrtnu ozbiljnost, tu rigidnost uma, pa smo uveli rigidnost i u molitvu. Međutim, molitva mora biti radosna, a ne smrtno ozbiljna. Sve što postoji Dekart je pretvorio u puku protežnost, u res extensa, tako da cijela priroda, inače obilna svim ljepotama, nije ništa drugo nego puka protežnost. Tako je instrumentalni um zavladao nad vanjskom prirodom i nad našom unutrašnjom prirodom, pa se sad nalazimo pred ekološkom katastrofom. Moj mentor i prijatelj, akademik Abdulah Šarčević, govorio je o tome kako ljudi vole ubijanje i katastrofe, pa je skovao izraz katastrofilija. Umjesto da vole život, danas ljudi vole ubijanje života. I to je katastrofa za cijelo čovječanstvo. I kako onda da čovjek ostane hladnokrvan i kako da svoj um pretvori samo u stroj, a emocije da potpuno zatre?! Zato je Karahasan govorio da treba misliti i glavom i rukama i nogama, dakle cijelim bićem.

Govorio je Žak Derida da se oprostiti može samo neoprostivo. Jer, kakvog smisla ima, dodavao je, opraštati ono što je oprostivo? Šta biste rekli na ove Deridine reči?

U svome eseju o oproštenju Derida tvrdi sljedeće: oproštenje koje je moguće nije zapravo nikakvo oproštenje. Ono mora biti uvijek više od mogućeg: “Vjerujem u neizmjerivost oproštenja, u njegovu nadnaravnost.” Za ovu nemoguću mogućnost oproštenja nadležan je Bog, ali ne kao sudac o krivici i zadovoljštini, nego kao Treći u savezu, kao svjedok ove nemogućnosti. Bog, naime, svjedoči da je život razoren, spaljen, uništen. Naši ljudi, to često čujemo, kažu da Bog vidi sve i da im je on svjedok. Oštećeni život ne može se spasiti, ali Božje svjedočenje osnažuje svijest o dogođenoj nepravdi. To je, dakle, oproštenje koje Bog omogućuje i time se omogućuje i nemoguća mogućnost da se dalje živi: s molbom za oproštenje. Dakle, Derida nam ne nudi rješenje, ali nas dovodi do tajne. I sad se ovdje prisjetimo Hegela, koji nam je poručio da samo Bog dogođeno može učiniti nedogođenim, a Biblija tvrdi da je Bogu sve moguće. Ipak, sve što se nadovezuje na mogućnosti oproštenja započinje s molbom: pardon (oprosti)! Svoj esej Derida zaključuje tako što na pardon odgovara riječju merci (hvala).

Veliki letnji popust na „Vreme“! Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.