img
Loader
Beograd, 1°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Domaća književnost

Devojka koja (ni)je postojala

16. jul 2025, 15:16 Tatjana Rosić
Lusi
Bojan Savić Ostojić, Lusi, Laguna, Beograd 2025.
Copied

Lusi podseća na upečatljive i samosvojne ženske likove francuskog novog talasa koji nikome ne polažu računa za svoje odluke, makar bile pogrešne ili pogubne. Lusi je sloboda sama, sloboda koja neprekidno izmiče. Čas je ima, čas je nema. Čas je pričljiva i lepršava, čas kapriciozna i ćutljiva

Roman Lusi Bojana Savića Ostojića objavljen je u osvit jednog vrelog i zapaljivog leta, u jeku hapšenja studenata po ulicama srpskih gradova, kao ljubavni roman bez gotovo ijedne političke reference. Ipak, on nas “vozi”, lako i brzo, putanjom jedne subverzivnosti na koju se u srpskoj književnost lako i često, reklo bi se konstantno i s predumišljajem, zaboravlja. Reč je o subverzivnosti ljubavi koja ruši društvene konvencije i preispituje tabue, dovodeći u pitanje postojeći poredak i stanje stvari. Ljubavna priča iz Studenjaka opisana u romanu Lusi – koja traje tokom čitave prve decenije dvadeset i prvog veka – pokazuje da je sloboda moguća. I da ta sloboda traje upravo onoliko dugo koliko traje vera u ljubav. I utopijska vera da stvari mogu izgledati drugačije, da one jesu drugačije ukoliko zaista postoje. Ne slučajno, ljubavna priča se u Lusi završava upravo u onom trenutku kada konvencije pobede i kada “stvarnost” ponovo uspostavi svoj licemerni režim nepostojanja. Lusi je samim tim pohvala metafizici susreta – tokom “druženja” koje neprekidno vibrira na nežnoj granici ljubavi i prijateljstva, junaci romana planski neguju slučajnost svojih susretanja i na taj način čuvaju nepredvidivu prirodu svog odnosa koji izmiče svim definicijama.

Ljubavni roman je u srpskoj književnosti redak zver. Skoro da ga nema, a i kada se pojavi, čini se da je izložen lakom odstrelu: navodno je neozbiljan, površan, ne bavi se ozbiljnim društvenim temama, i, uopšte, ne doprinosi istorijskoj i ideološkoj svesti čitaoca. Ova oskudica ljubavi u srpskoj književnosti govori, međutim, o srpskoj kulturi i društvu i njihovim vrednostima mnogo više od najumnijih studija koje su posvećene analizi tih vrednosti. Srpsko društvo i kultura neljubavni su. Oni ne dozvoljavaju ni slobodu ni kapric ni luksuz ljubavi. Još manje dozvoljavaju njen subverzivni rad, njenu tihu ali istrajnu pobunu, njene zavodljive strategije koje nam šapuću i kada se pravimo da ih ne čujemo, da može i mora drugačije, i po cenu gubitka i bola. I tako je već vekovima: srpska proza pati od nedostatka ozbiljnog ljubavnog pripovedanja, od nepostojanja istinske erotske scene. U drugoj polovini dvadesetog veka kao da su samo Aleksandar Tišma i Mirko Kovač istinski umeli da upale iskre erotskog i ljubavnog susreta u srpskoj prozi. (Čast još nekima koje zbog ograničenog prostora ne pominjem.) Dvadeset i prvi vek možda će biti ljubavniji književni vek. Već u Povesti o telu Marjan Čakarević istakao se kao rasni pisac erotskog. Bojan Savić Ostojić daruje nam Lusi kao još jedan dokaz da je ljubav neophodna srpskoj književnosti i da smo predugo čekali da se ona, u najlepšoj mogućoj nekonvencionalnosti, obnovi u srpskoj prozi.

Narator svoju ljubavnu priču zapisuje u prvom licu, uz metanarativne komentare koje izgovara u kafićima u kojima piše a koje je nekada posećivao sa Lusi. Ti su komentari često dijaloški, upućeni kelnericama od kojih se naručuje (najčešće) pivo. Preklapanje dva narativna hronotopa podseća nas da Bojan Savić Ostojić ni u novom romanu ne odustaje od eksprimentalnog pristupa pripovedanju: njegov se narator oglašava retko i svedeno, tako da bi to možda nekom moglo i da promakne. Ali oglašava se precizno i jasno, prekidajući prohujale ljubavne priče reskim bolom sećanja na nju i naporom da je objasni i protumači. Estetika krhkog i varljivog sećanja dobro se upotpunjuje sa pohvalom metafizici susreta i njenom kratkotrajnom istinom. Kao i u prethodnim romanima, poput romana Ništa nije ničije, Savić Ostojić neprimetno vezuje niti sadašnjeg i prošlog vremena, brzo i lako kao što se vezuju pertle na iznošenim a voljenim starkama koje pamte različite emotivne epohe svojih vlasnika.

U haosu vezivanja i sećanja sama Lusi se pojavljuje kao sasvim neočekivan ženski lik u srpskoj savremenoj književnosti, u kojoj su svi tradicionalno obuzeti patrijarhalnim normama. I njihovim delegitimisanjem. Lusi podseća na upečatljive i samosvojne ženske likove francuskog novog talasa koji nikome ne polažu računa za svoje odluke, makar bile pogrešne ili pogubne. Lusi je sloboda sama, sloboda koja neprekidno izmiče. Čas je ima, čas je nema. Čas je pričljiva i lepršava, čas kapriciozna i ćutljiva. Njeno intrigantno ponašanje ostaje nam nedokučivo ali nam je odnekud poznato. Lusi je urbana i kosmopolitska devojka, čiji duh slobodno vrluda stazama njene radoznalosti. Njena je tajanstvenost nepotkupljiva, a njen alternativni background nesumnjiv. Ili nam se sve to samo takvim čini? Možda je sve to tako zato što narator ne uspeva da prevaziđe, ni u ljubavi ni u pisanju, sopstveni narcisizam. I da sagleda dragocenost Lusi kao voljenog Drugog. Tako da Lusi ostaje sama i sebi prepuštena na vetrometini nepouzdanih sećanja, izazivajući čitaoca da se upita – da li je takva devojka, u zelenom džemperu i neuredne kose, ikada postojala? Ili ju je narator izmislio, manipulišući prividom autofikcije?

U pripovedanju ljubavne priče i dočaravanju atmosfere studentskih godina u Beogradu u prvoj decenij dvadeset i prvog veka narator se koristi bogatim saundtrackom, vezanim pre svega za domaću muzičku scenu dvehiljaditih. (Na soundtrack upućuje već i Žikica Simić na svom FB profilu, fotografijom šezdeset i devete stranice romana gde se pominju “Ekatarina Velika”, “Haustor”, “Azra”, “Pekinška patka”, “La Strada”, “Darkvud Dab”, “Šarlo Akrobata”, “Doktor Spira i ljudska bića”, “Krš”.) Ovom je soundtracku, međutim, neophodno dodati pesmu “Pictures of You”, koju je grupa “Cure” prvi put izvela krajem davnih osamdesetih. Upravo ova pesma, čuvena i bezbroj puta izvođena, u dobroj meri može da pomogne čitaocu, a i samom naratoru, da razumeju prirodu ljubavnog gubitka o kome se u romanu radi. Kao i prirodu samog lika Lusi, devojke koja kao da nije postojala: I’ve been living so long with my pictures of you/ That I almost believe that the pictures are/ all I can feel (“Toliko dugo sam živeo sa svojim slikama o tebi/ da gotovo verujem da su slike/ sve što mogu da osetim”). Narator pesme, poput naratora Lusi, suočava se sa sopstvenom nemoći prevazilaženja iluzije o drugom koja često služi samo tome da ugodimo sebi. Ova je nemoć izvor naratorovog najdubljeg bola, kao i uzrok neprekidnog obnavljanja osećanja gubitka dragocenog Drugog. Lusi je tako, kao i sve ljubavne priče, roman čiji nam epilog predočava ograničenja naših sopstvenih narcisoidnih zabluda i projekcija, naše sposobnosti da volimo: Looking so long for the words to be true/ But always just breaking apart/ My pictures of you… (“U potrazi toliko dugo za rečima koje bi bile istinite/ ali uvek se samo raspadnu/ Moje slike o tebi…”). Kao i zablude jednog vremena koje je slobodu shvatalo na lak i pomalo neodgovaran način.

Svet je, u međuvremenu, otišao dođavola. Čini se da to shvata i sam narator romana, koji se suočava sa gubitkom Lusi tako što prihvata istinu da se ljubavi moramo učiti, i to stalno, i to naročito mi, narcisoidni i neljubavni. Drugačije ćemo uvek ugroziti druge, a nećemo spasiti ni ljubav, ni pisanje, ni sopstvenu slobodu.

Tagovi:

Bojan Savić Ostojić Književna kritika Roman
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Inicijativa

22.novembar 2025. Sonja Ćirić

Aleksandar Jovanović Ćuta: Generalštab bi mogao da nas ujedini

Mislim da je Generalštab nešto što bi trebalo da nas ujedini, jer to je posao za sve - kaže Ćuta povodom inicijative da se sudbina ovog kulturnog dobra odluči referendumom

Festival

22.novembar 2025. S. Ć.

Reflektor festival: Da li je Dejtonski sporazum doneo mir

Reflektor je regionalni festival društveno angažovanog pozorišnog izraza, , prestavlja pet predstava o temama rata i mira, odgovarajući na pitanje da li nam je Dejtonski sporazum doneo mir

Narodno pozorište

22.novembar 2025. Sonja Ćirić

Kako Dan Narodnog pozorišta obeležavaju umetnici, a kako njegova uprava

Ovogodišnji Dan Narodnog pozorišta se obeležava kao ni jedan prethodni, bez umetnika na sceni i publike u gledalištu - kažu umetnici. Pa šta – kaže Uprava njihovog pozorišta. Skupština svih Srba u rasejanju im poručuje: sa kulturom izlazimo pred istoriju

Leks specijalis

21.novembar 2025. Sonja Ćirić

Konzervatori Srbije odbijaju da izbrišu Generalštab iz registra kulturnih dobara

Zaposleni u Republičkom i Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture odbijaju da se povinuju zahtevima leks specijalisa i izbrišu kompleks Generalštaba iz Centralnog registra nepokretnih kulturnih dobara Republike Srbije, iako im se preti otkazima. Osim baštine brane i integritet svojih institucija i svoju struku

Leks specijalis

20.novembar 2025. Sonja Ćirić

Poslanik Jovanov traži da se leks specijalis proširi do Slavije

SNS traži da se područje obuhvaćeno leks specijalisom proširi do Slavije i da se status kulturnog dobra ukine sa još 15 objekata među kojima su Amam kneza Miloša, Vaznesenjska crkva, Jugoslovensko dramsko pozorište, Studentski kulturni centar, Vlada RS...

Komentar
Zamagljeni portret Aleksandra Vučića pred grbom Srbije

Pregled nedelje

Ćaciji protiv Vučića

Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte

Filip Švarm

Pregled nedelje

Otac, sin i neljudski režim

Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti

Filip Švarm

Komentar

Studije srpstva i drugi košmari

Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1820
Poslednje izdanje

Dosije Ćacilend

Dijagnoza Vučićeve Srbije Pretplati se
Na mestu gde se lomi društvo

Šesnaest dana štrajka Dijane Hrke

Intervju: Dejan Bursać

Važnija je otvorenost studentskog pokreta od lidera koji mogu da pregovaraju

Energetika

Veliki naftni post

Portret savremenika: Ketrin Konoli

Biografija upornosti i doslednosti

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure