
Kuce i TV program
Kada psi gledaju televiziju: Igra, uteha ili samo ljudska iluzija?
Neki psi laju na televizor, drugi traže predmete iza ekrana – i sve to zavisi od njihove ličnosti, a ne od rase ili starosti, pokazuje novo istraživanje
Kako da stignete od Novog Sada do Novog Kneževca na svadbu kad tog dana “Lasta” otkaže sve polaske bez objašnjenja i objave
Ima nas koji ne vozimo. Bog nas nije dao za to, ili imamo manjkavost fiziološke prirode, ili jednostavno ne volemo. U mom slučaju, prvo i treće sigurno, ono u sredini se ne isključuje, nije kontrolisano.
Relacija Novi Sad ‒ Novi Kneževac, mora se, svadba. Po autobuskom redu vožnje, tri polaska, nama odgovara onaj u sedam ujutru. Na novosadskoj međumesnoj autobuskoj stanici štreberski, pola sata ranije. Kad ono, međutim, “Lasta” otkazala polazak. Prvo ne razumem šta mi blagajnica govori, u mom poimanju sveta javni prevoz se otkazuje samo ako je kvar ili daleko bilo, pa kako? Tako lepo, može se “Lasti”, otkazala i onaj sledeći polazak. I kako da stignem do Novog Kneževca? Žena me gleda onako sažaljivo, nije joj žao, nego sam u njenom poimanju sveta negde između amebe i člana simfonijskog orkestra koji nije čak ni dirigent.
Uzimam telefon i tražim načina. Za koji minut stiže “Niš Ekspres” za Suboticu, ali je pitanje da li će da dođe do devet kada odande polazi autobus za Sentu, kasnije nema. Da ne odem na svadbu ne dolazi u obzir, ako je sestra uspela da stigne iz Džakarte, moram i ja iz Novog Sada. U protivnom ću da izgubim i ovo malo ugleda u familiji, onoliko koliko može da uživa osoba koja je stigla do penzije, a nije pazarila makar ni polovni auto u životu.
Taksi od Novog Sada do Novog Kneževca u jednom pravcu sedamnaest hiljada, a može i da nas vrati posle svadbe, sve zajedno neće da bude ni celih četirsto, doviđenja prijatno. Razmatram alternative. Na Blablacar prijavljena samo jedna vožnja iz Kovilja do Sente, ali čovek ide preko Žablja, ne preko Novog Sada. Do Sente autobusa nema, to što je bilo u redu vožnje, bilo je “Lastino”, ono što se otkazalo. Alternativni pravci možda Horgoš ili Kikinda, pa dalje. Do Horgoša idu minibusevi za Peštu, mogu da siđem, pa da se snađem, ali nema na vreme. Do Kikinde ograničeni broj polazaka, iz Kikinde do Kneževca ništa. U pretraživaču iskače autobus za Adu u devet pedeset, mogu da stignem, gde je Ada, tu je Senta, gde je Senta, tu i Kneževac.
Opet iznenađenje ‒ jeste da na sajtu piše kako autobus “Bečejtransa” ide do Ade, ali subotom samo do Bačkog Petrovog Sela. Može, gde je Bačko Petrovo Selo, tu je i Ada, a… Ništa ni od Bačkog Petrovog sela, u autobusu saznajem da su mi naplatili kartu za nepostojeću relaciju, ide se samo do Bečeja. Ljubazni vozač saopštava da će on voziti drugu liniju u Adu i da će mi priznati kartu do BPS, to u pola dva, pa neka se motam unaokolo i ubijem par sati. Nema šanse da od dva i nešto do tri stignem od Ade do Kneževca, zahvalim i rešim da stopiram. Ono, biće da sam poslednji put stopirao pre pedesetak godina, ali računam da je stopiranje ko i bicikl, naučiš jednom i zauvek. Uzmem taksi da me odveze do izlaza iz varoši. Šarmantna gospođa vozač me je upozorila da od stopiranja neće biti ništa pošto vikendom na putu nema ni gluve kučke da saobraća, a kamoli automobila. Možda mi taksi vožnja do Sente neće biti skupa, po cenovniku (pokazala) tri hiljade i dvesto? Može. I stvarno, na putu nismo videli gluvu kučku, automobila dva do tri. I jedan traktor, taj je verovatno skrenuo negde u atar.
U Sentu stižem u podne, sada sam na samo dvadesetak kilometara do cilja, računam da imam vremena da popijem kafu, a možda i kažem dve-tri gradonačelniku o tome šta mislim o odsustvu crvenog tepiha i pleh muzike, jeste da su me odatle odneli kao malo veću bebu, ali ipak sam tu rođen. Kod kelnera se raspitam za taksi.
Za dvadesetak kilometara naučio sam svašta: i da se lokalnim preduzetnicima ne dozvoljava da otvore liniju za Novi Sad kako ne bi bili ugroženi interesi “Laste”, i kako je subotički javni prevoz u haosu otkako ga je neko kupio, da od železnice postoji linija Senta-Čoka-Kikinda, a da su šine od Čoke nagore povađene i odnete u Smederevo, neka pogledam desno i vidim, video. Ne da su šine odneli u Smederevo, nego da ih nema.
U svatove stižem po rasporedu iz pozivnice, 14.00 vendegfogatas. Svadba je bila i šta da se priča, u šest se izljubim i krenem na autobusku stanicu da sačekam “Lastin” autobus iz Kanjiže, po redu vožnje osamnaest trideset i štogod. Frtalj do sedam, autobusa nema. Zovem kol centar “Laste”, snimljeno kako stoje na raspolaganju sve vreme, pa izvinjenje što poziv ne može da se realizuje, da zovem kasnije i tako par puta. Autobuska stanica “Lasta”, poziv trenutno odbijen, autobuska stanicu Kanjiža, zvonilo bi odavde do večnosti, samo da sam imao strpljenja. Sedam i frtalj, osim mene je uzbuđena još samo gospođa koja je došla da poseti sestru, pa bi da se vrati u Beograd. Meštani, njih par mladića, ništa, oguglali na “Laste” prolaste, pomirljivo kupe svoje rančeve i razilaze se.
Šta ću, vraćam se u svatove. Usput mislim da Novom Kneževcu tako i treba kada su birali naprednjačku vlast i njihov model socijalnog darvinizma koji kaže da onaj ko ne poseduje automobil ima da bude zahvalan ako neki autobus nekad uopšte naiđe. Povučem misao, naprednjačku nebrigu lokalne samouprave trpe i oni koji su glasali protiv. Umesto te misli, dođe druga: da kupim negde bricu i isečem gume na “Lastinom” autobusu. Nerealno, da bih isekao gume na “Lastinom” autobusu, autobus mora da dođe, a nema ga.
U kontaktu sa svatovima imam celu noć da uz pomoć prisutnih savladam osnove strategije gerilske borbe u lokalnoj industriji transporta, ujutru stižem u Novi Sad, doduše preko Subotice, ali uz benefit dobre kajsijevače i susreta sa finim svetom na Ludoškom jezeru. I nije bilo skupo.
Nemam nameru da pod stare dane polažem vozački ispit. Verovatno neće biti ništa ni od seče guma na “Lastinim” autobusima, nije način, a i ne ide mi se u Novi Kneževac da pazarim pravu banatsku bricu.
Neki psi laju na televizor, drugi traže predmete iza ekrana – i sve to zavisi od njihove ličnosti, a ne od rase ili starosti, pokazuje novo istraživanje
Znak krokodila, logo kompanije Lakost, na kolekciji kreiranoj za Ju-Es open zameniće znak jarca ili koze, u čast Novaka Đokovića koji je GOAT – što je engleski akronim za „najbolji svih vremena“
Lidl Srbija je i ovog leta ostao veran podršci domaćim proizvođačima, partnerski investirajući u kvalitet i razvoj srpskih proizvoda, naročito voća i povrća
Da li ideja umetnika može da ima veći značaj od njegovog rada? Naravno da može. Da li sve to možemo zvati umetnošću? Takođe – da, ako tako želimo. A da li je pozorišna predstava umetnost ili društveni čin? E, o tome nećemo misliti isto
Dela arhitekata Alvara Size i Eduarda Sota de More portreti su modernog Porta i priča o međusobnom uvažavanju i prijateljstvu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve