Stigla je nova direktiva Vođe – pobunjene studente i građane proglasiti fašistima i nacistima. I esenesovci čine to s puno entuzijazma. Ipak, postoje dva ozbiljna problema. Prvi je što su pobunjeni srpski studenti i građani pojava koja je od fašizma daleko onoliko koliko se to uopšte može biti. Drugi je što upravo SNS u dobroj meri neguje mnoge odlike fašizma
Nisu se Aleksandar Vučić i njegova družina nikada opterećivali smislom, stidom, istinom ili bilo kojom drugom civilizacijskom normom. Za ovih 13 godina, koliko pustoše zemlju, naslušali smo se i nagledali svih (ne)zamislivih opačina, ali se čak ni na tom, sopstvenom terenu nisu pokazali nimalo kreativnima. Naime, ne može im se osporiti talenat za sintetisanje gadosti – uspešno uspevaju da svežu gadosti iz uzajamno udaljenih, čak i suprotstavljenih tabora – ali od originalnosti ni traga. Zbog toga su im svojstveni falsifikovanje i imitiranje.
Ni sad nisu uspeli da smisle ništa pametnije od toga da desetak bilmeza – pred čaršavom na kojem su nacrtali svastiku i ispisali mudre reči svoga Vođe “bolje ćaci nego naci” – skaču i viču “ko ne skače, taj je naci”, a sve imitirajući desetine hiljada pravih studenata koji od marta meseca ponavljaju “ko ne skače, taj je ćaci”. S tim što je to kod studenata duhovito i zabavno, a kod njih glupo i otužno. No, to nije dovoljno. Protivnike je potrebno dehumanizovati, otvoriti prostor za njihovo prebijanje, hapšenje, gaženje, lomljenje vilica i, uopšte, tamanjenje. Budući beskrajno nemaštoviti, esenesovci ne uspevaju da smisle ništa pametnije nego da građane nazivaju ustašama, fašistima, nacistima, boljševicima, falangistima, budalama, idiotima, kriminalcima…
STRAŠILO I LAŽNA DILEMA
Na pitanje kako komentariše ofanzivu lepljenja fašističkih etiketa studentima, psiholog Oliver Tošković, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, kaže za “Vreme”: “Retorika aktuelne vlasti u Srbiji dobrim delom se vrti oko dva ‘lažna’ argumenta. Prvi je takozvani ‘argument strašila’, koji se sastoji u tome da se protivniku pripiše neka ‘strašna’ karakteristika, nešto što svima zvuči jako loše, iako protivnik nema nikakve veze s tom karakteristikom Na primer, nazovete protivnika fašistom, nacistom, teroristom, nasilnikom, lopovom…” A onda, kako Tošković dalje objašnjava, sebe prikazujete kao nekog ko se bori protiv takvog protivnika, uz očekivanje da će javno mnjenje stati na vašu stranu. Dovoljno je pogledati izloge trafika da biste na naslovnim stranama žute štampe našli rečene karakteristike koje se pripisuju bilo kome ko kritikuje aktuelnu vlast. “Drugi takav argument je ‘lažna dilema’, u kojoj drugoj strani pripišete da se zalaže za nešto, naravno loše, za šta se ta strana uopšte i ne zalaže, i onda javnom mnjenju namećete lažni izbor između dve nepostojeće opcije”, dalje ističe Tošković. Na primer, napišete u tabloidima da profesori i studenti uništavaju Srbiju i onda postavite pitanje građanima – da li su oni za napredak ili uništavanje Srbije. Svako bi se opredelio za ovo prvo, naravno, ali niti je to prvo povezano sa vlašću, niti je drugo povezano sa studentima i profesorima. “Lažna dilema je zapravo ona fora iz osnovne škole: ‘Da li ti roditelji znaju da si ćaci?’. Šta god da odgovorite ne valja. Naravno, strašilo i lažna dilema se mogu uspešno kombinovati, što ćete videti u gotovo svakom gostovanju predstavnika aktuelne vlasti na njihovim televizijama”, zaključuje Tošković.
VOĐINO OGLEDALO
S jedne strane zaista nije važno šta govore ti ljudi jer njihov govor lišen je sadržaja. Ali, iako lišen sadržaja – ili baš zbog toga – taj govor je toksičan. Kao falsifikatori i imitatori, esenesovci drugima pripisuju ono što sami rade i lepe im sopstvene osobine. Nasilnici, recimo. Ako urlaju na druge da su lopovi, bez ikakvog straha od greške možete zaključiti da besomučno kradu. Ako o drugima – studentima i njihovim profesorima – govore da su teroristi, sasvim je izvesno da upravo esenesovci koriste terorističke metode protiv građana ove zemlje. Zvučni top, na primer. Kada Vođa zapeni nad onima koji su “izdali Kosovo”, jasno je da govori o sebi. Isto je i s naplavinom uvreda u kojima su fašizam i nacizam glavne reči.
To su jeftini trikovi kojima se odvraća pažnja sa sebe. Do sada su, primetimo, bili efikasni. Na pitanje “Vremena” kako komentariše najnovije “ruženje studenata”, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Jovo Bakić, sociolog, podseća na nacističku taktiku iz 1933. godine: “Nacisti su svojevremeno (27. februara 1933) spalili Rajhstag i za to nedelo optužili su komuniste, kako bi imali razlog da ih progone. Istu ovu logiku primenjuju danas vođa i propagandisti huljašističkog režima. Pošto su fašizam i nacizam mrski pojmovi, onda ih režim prišiva svojim kritičarima i političkim neprijateljima, dok zapravo u svojim redovima gaji takve pokrete i ličnosti – od Šešelja preko Miše Vacića do samog Nepomenika; od Srpske radikalne do Srpske napredne stranke. Njihovi batinaši, najčešće s kriminalnim dosijeima, protagonisti su ne samo nasilja nego neretko i ekstremno desničarskih ideja”.
foto: printscreen kurir.tvPREDSTAVA ZA VERNIKE: Omiljeni predsednikov student
KRATKA ISTORIJA (NOVIJEG) BEŠČAŠĆA
Građanin – ohrabren predsednikovim blagonaklonim stavom prema gaženju pobunjenih studentkinja i studenata – 16. januara u Ulici Ruzveltovoj pokupio je kolima studentkinju Pravnog fakulteta Sonju Ponjavić i teško je povredio. Nešto kasnije, 24. januara, u Ulici Jurija Gagarina, teško je povređena studentkinja Poljoprivrednog fakulteta. Bila je u žutom redarskom prsluku. Građanka koja se na nju zaletela automobilom ubrzo je puštena iz pritvora. Studentkinji Ani su, 27. januara, esenesovski batinaši bejzbol palicom slomili vilicu. Predsednik svih građana izjavio je tom prilikom da ne razume šta se dogodilo, ali je kasnije izgleda shvatio, pa je svoje batinaše proglasio junacima. Željko Latas je 18. marta ušao u Pionirski park u Beogradu i tu ga je usred dana napala grupa muškaraca koja, izgleda, honorarno obavlja prljave poslove u ime i za korist predsednika svih građana. U tom društvu našao se i Miloš Pavlović, već prepoznat kao omiljeni, režimski student. Latas se branio sprejom. Kako snimci jasno pokazuju, mlaz iz bočice nikoga nije ozledio. Ipak, napadnuti građanin je (logično) priveden, a rečeni Pavlović je odglumio povredu (istina loše) i – uz odgovarajuću pompu i uz pratnju Ministra zdravlja – pred kamerama ljudožderskih televizija izdeklamovao ono što je, po svemu sudeći, dobio na papiru (znamo od koga). Studenta prava Lazara Živkovića 5. juna su napali batinaši SNS a i ozbiljno ga povredili. Policija se, međutim, nije previše uzbudila, a predsednik svih građana Srbije nije se ni oglasio.
A onda je 6. juna, usred noći, pomenuti Pavlović, omiljeni student predsednika svih građana Srbije, odlučio da poseti svoje drugare u Studentskom gradu. Na snimcima se vidi da je poliven vodom, a pominje se i neka konzerva koja je, valjda, završila na njegovom licu. Detalj s konzervom, međutim, ostaje maglovit jer ne samo što se na snimcima ta konzerva slabo vidi, ne samo što Pavlović i predsednik (svih građana) Srbije nisu skloni istini, nego udarac konzervom ostavlja tragove koji se kod Pavlovića ne uočavaju. Iste večeri Pavlović se našao u Urgentnom centru, u kolicima za prevoz pacijenata koji ne mogu da hodaju. Ministar kraj njega bio je u punoj medicinskoj opremi – kao da je upravo izašao iz operacione sale, što, nesumnjivo, čitavom prizoru daje na dramatičnosti – a omiljeni student predsednika svih građana prounjkao je nešto o nacizmu. Verovatno tekst zapisan na puškici. I onda je krenulo.
foto: milan zirojević / južne vestiŠTA JE PISAC HTEO DA KAŽE?: Neprecrtani kukasti krst u Nišu
SVI SU FAŠISTI (OSIM NAS)
Kao i obično, istakla se predsednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić, i to nizom izjava i originalnim prilozima za istoriju fašizma. Kako je prenela “Politika”, napad na studente koji žele da uče (za razliku od ovih zlih koji to ne žele) za nju je nacizam, te su studenti u blokadi fašisti. Suptilnu razliku između fašizma i nacizma nije nam objasnila. Potom je navela da fašizam i nacizam koji blokaderi sprovode Srbija nije prihvatila ni u Prvom ni u Drugom svetskom ratu, i da neće to učiniti ni sada. Mora joj se priznati prilično originalan doprinos istoriografiji, pošto se fašizam i nacizam pojavljuju posle Prvog svetskog rata. Dodala je Brnabić i da su se studenti u blokadi pretvorili u “nacističku hordu”, te da su “nacistička falanga”. Uzgred, nacisti se nisu organizovali u falange, već je to činio fašistički režim Fransiska Franka, ali dobro sad, pustimo sitnice. Bitno je da predsednica najvišeg zakonodavnog tela u Srbiji, dakle, ogromnu većinu srpskih studenata naziva nacistima, dok plaćenu ekipu statista iz Pionirskog parka naziva decom, uprkos tome što tamo ima više njenih vršnjaka nego studenata. Zatim kaže: “To je fašizam, to je svet video 1931. i 1938, a mi smo to doživeli u antifašističkoj Srbiji”. Kud je našla baš 1931. i 1938?! I zaključuje: “Molim sve da još glasnije dignu glas protiv ovih fašističkih falangi, sada se više ne peva ‘ko ne skače, taj je ćaci’, već ‘ko skače, taj je naci’”.
Beta prenosi da je Brnabić potom skoknula do Ćacilenda, gde se ukazao i teško ranjeni Pavlović, i ocenila da iza napada na njega stoje “najgori nacisti”. “Oni su hteli da ubiju našu decu”, borbeno je uzviknula, pri čemu su “oni” studenti u blokadi, poznati po tome što idu okolo i ubijaju decu. Njeni batinaši, oni koji su se jedva odbranili od vilice studentkinje iz Novog Sada, naravno, nikoga nisu hteli da ubiju, nego samo malo da slome vilicu.
Ni predsednik SNS-a Miloš Vučević nije izneverio očekivanja. “Pokušali su da ga (Pavlovića) linčuju”, prenela je Beta njegov reči, “samo zato što ne misli kao oni, samo zato što ne pljuje i ne gazi zastavu svoje otadžbine, samo zato što želi da uči”. Nedopustivo je, naravno, to što je Pavlovića neko polio vodom, ali teško se to može nazvati linčom. Uz to, samo su Ana Brnabić i jedna poslanica SNS-a u parlamentu viđene kako bacaju zastavu i stavljaju je ispod zadnjice, tako da Vučević drugima prebacuje ono što radi njegova družina. Značajan doprinos dao je i Bratislav Gašić, ministar odbrane. Najpre se zgrozio napadom na Pavlovića kao nikad u životu i zaključio da je on bio meta “organizovanog, nemilosrdnog i fašističkog napada”. Naravno, oglasilo se i vrhovno biće. Njegov doprinos je bio nemerljiv, tim pre što je za ovih trinaest godina svako malo otkrivao fašiste među onima koji ga ne obožavaju, te je dovoljno reći samo da je upravo ono (biće) smislilo duhovit slogan “bolje ćaci nego naci”.
IZMEĐU SAPUNICE I NASILJA
Fašizam je, kako je primetio Umberto Eko, bez suštine, te se može ispuniti različitim sadržajem. Nacizam je vrsta fašizma, Musolinijev režim je imao sopstvena obeležja, nacionalizam je vrsta fašizma, Putinov režim je fašistički, a i Tramp uspešno napreduje ka tome. Ipak, uza sve razlike, svi fašizmi dele jednu zajedničku osobinu: svi su nasilni. Nije svako nasilje fašizam, ali svaki fašizam je nasilan. Filozof Lazar Atanasković, profesor novosadskog Filozofskog fakulteta, kaže za “Vreme”: “Važno je zapitati se gde i zašto zaista nastaje fašizam. U situacijama ekonomske krize, koje prirodno izazivaju društvenu nestabilnost i dovode u pitanje etablirane političke pozicije, dolazi do jednog ne baš plemenitog saveza, čiji cilj je da na silu zaustavi političke i ekonomske promene (a time i posledično izazove katastrofu). Savez između krupnog kapitala i političkih klika spremnih da otmu i razgrade institucije kako bi bile uklonjene i poslednje ustave akumulaciji kapitala.” Atanacković ističe da su Trampova (i Maskova) Amerika i Putinova Rusija samo različiti primeri tog saveza koji se ni po čemu suštinski ne razlikuje od takvih procesa iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. “Ako se pitate gde smo tu mi, samo uporedite poteze naše vlasti sa sličnim potezima Fidesa u Mađarskoj ili MAGA pokreta u SAD. Mislim da je prilično ironično kada ljudi koji se otvoreno hvale razgradnjom institucija u korist ‘investicija’ svoje protivnike nazivaju fašistima”, zaključuje on.
U srpskoj čorbi su s jedne strane nenasilni građani koje režim naziva fašistima, a s druge partija organizovana po falangističkom principu: zatvorena nasilna grupa s neprikosnovenim vođom. Ili, kako dodaje profesor Tošković: “Svoje ‘argumente strašila’ vlast pakuje u patetični narativ jeftinih petparačkih priča i telenovela, o junaku koji je stalno ugrožen, svi ga napadaju i jure (nacisti, fašisti, teroristi, zli profesori, nasilni studenti…), nepravedno naravno, a on na kraju uvek pobedi i ispadne heroj. I napiše knjigu o tome. Ovu kombinaciju ugroženosti i nepobedivosti heroja možete naći u skoro svim sapunicama, kič romanima, raznim holivudskim ostvarenjima i, naravno, u gotovo svakom javnom nastupu predsednika Republike Srbije.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Dramatičan apel zaposlenih u Junajted mediji pokazuje šta može da se desi kad medije kontrolišu režim i korporacije. Srbiji se dešava sada. Ako publika to ne prepozna, preti još crnji medijski mrak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!