
Protest na Nišvilu
Zoran Živković: Pumpaj na Nišvilu je jak i jasan stav o ovoj vlasti
Sinoćno veče na festivalu Nišvil završilo se 15-ominutnim „Pumpaj“. Zoran Živković, redovni posetilac Nišvila, kaže da je to jasan stav prema vlasti
Bojana Andrić (1944–2025)
Ovog aprila napustila nas je Bojana Andrić, žena koja je ceo svoj život posvetila televiziji. Ona mi je uručila nagradu za televizijsku kritiku, kao klincu, TV Manijaku sa B92 koji piše o televiziji u nedeljniku “Vreme”. Nikada nisam sreo osobu koja je u stanju da sopstveni umetnički rad podredi čuvanju i promociji rada drugih i to na mediju kakav je televizija, gde se egoizam i narcizam gotovo podrazumevaju. Ljubomorna je bila samo na rad svoje Redakcije za istoriografiju, kroz projekte “Teveteka” i ”Trezor”.
Njene drame su Moj prijatelj Šarl, Daleko je Australija, Pogrešna procena, Običan život, Pesma, Šešir profesora Koste Vujića, Leptirica i serija Aleksa Šantić. Dramaturgija je bila njen poziv, pisala je olovkom, celog života je izgledala kao tinejdžerka koja nekud žuri i oko sebe je širila energiju nuklearnog reaktora.
Čitav radni vek provela je u Televiziji Beograd, odnosno RTS-u, ali se u dva navrata ozbiljno razočarala u ovu instituciju. Prvi put se to desilo tokom sramnog perioda TV Bastilje, kada je RTS na različite načine proterao sve protivnike i kritičare Miloševićevog režima i njegove ratne propagande. Nažalost, mnoge tadašnje medijske glavoseče doživele su otvorenu ili tihu rehabilitaciju i uhlebljenje u današnjem režimu u okviru pokušaja da se izvrši revizija tragičnog nasleđa devedesetih godina. Bojana je jedan od poslednjih “televizijanaca”, kako je ona nazivala ljude koji su gradili televiziju u Srbiji i Jugoslaviji pridržavajući se visokih profesionalnih standarda ne samo u tehničkom, već i u umetničkom smislu. Zato je veoma rano shvatila potrebu da se nasleđe televizije, od njenog nastanka pedesetih godina prošlog veka, tretira kao kulturna baština koja zahteva zaštitu, čuvanje i proučavanje. Bojana je zapravo bila TV anarhista, osoba koja je unutar sistema uspevala da gerilskim metodama ostvari neverovatne rezultate. Ona je praktično okupirala stari studio RTB na Sajmu i pretvorila ga od skladišta i magacina u proto-muzej televizije u kojem je, uz svoje saborkinje, bila urednik, kustos, konzervator i arhivar. Bilo je neverovatno šetati tim prostorom u kojem je Bojana poznavala svaki eksponat, ali i svaku sijalicu na zidu studija. Tu je pronašla i legendarni scenario za seriju Nečista krv Vojislava Nanovića za koji se verovalo da je izgubljen i na osnovu kojeg je Milutin Petrović snimio seriju.
Ideja o muzeju televizije u sebi ima mnogo više od čuvanja tradicije koja se po potrebi vadi iz depoa i pokazuje kao svetinja vernom narodu u crkvi. Bojana je odavno shvatila da televizija predstavlja svedoka epohe, kulture, politike i da se može koristiti kao integralni deo svake aktuelne produkcije, od informativnog, preko igranog do dokumentarnog i muzičkog programa.
Tu se upravo desilo i drugo veliko razočarenje, jer RTS i dalje ne želi da aktivno koristi svoju arhivu, tu riznicu koja krije i čuva neprijatne činjenice iz naše političke prošlosti, naročito kada su u pitanju devedesete godine. Naime, svi aktuelni politički akteri imaju svoja mračna ratna izdanja koja je možda moguće delom izbrisati na Jutjubu, ali bi samo emitovanje starih izdanja Dnevnika pokazalo neprijatna sećanja i paralele sa našom stvarnošću. Zato se arhiva koristi kao anegdota, kao slika fiće ili stojadina, frizura glumica ili zvoncara naših voditelja i pevača. Sa Bojanom sam o arhivi RTS-a govorio kao pandanu arhiva DB-a u kojima vidite ko je bio podoban, ko doušnik, a ko prokažen. Razočarala se zapravo zbog svesnog zanemarivanja tradicije, istorije i rada generacija vrhunskih profesionalaca. Zato je potpuno bila posvećena projektu digitalizacije arhive, sa idejom da ona postane dostupna istraživačima medija, ali i kolegama i koleginicama koji danas rade na televiziji. Bojana je umela da u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim terminima kroz materijale iz “Trezora” napravi paralele sa aktuelnim događajima. Na primer, danas sam pomislio kako bi Bojana umela da vam pronađe u arhivi relevantne paralele šetnjama, blokadama i hodanjima da se prenese poruka, ili podrži ideja, ili, u gorem slučaju, Vođa. Srbi sa Kosova su, recimo, još osamdesetih zloupotrebljeni kada su dolazili da se žale na Albance, dok Sloba nije izjavio: “Niko ne sme da vas bije”. Onda su tu štafete, šezdesetosmaši, ali i protesti devedesetih koji su mesecima zastajali upravo ispred RTS-a.
Bojana je jedina imala snage da gerilski snima svoju emisiju u studiju između dva zakazana termina, koristeći tehniku i scenografiju koju joj nisu davali. Nervirala je sva rukovodstva jer nije bila sklona kompromisima i nije pristajala da bude TV arhivar poput onih iz “Državnog posla”. Naprotiv, pokušali su da je ignorišu, na šta je svojevoljno, kao penzionerka, volontirala u sopstvenoj redakciji. Njeno životno delo je “Vodič kroz produkciju igranog programa televizije Beograd 1958–1995”, knjiga koja je Biblija svakog istraživača televizije na ovim prostorima. Upravo to je i bila – vodič kroz istoriju televizije, a sada je naš zadatak da Bojanu Andrić dodamo toj istoriji kao veliko i važno poglavlje.
Sinoćno veče na festivalu Nišvil završilo se 15-ominutnim „Pumpaj“. Zoran Živković, redovni posetilac Nišvila, kaže da je to jasan stav prema vlasti
Od kako je prošle godine najavljeno da će pobednik novoustanovljenog nacionalnog Zlatiborskog festivala biti srpski kandidat za Oskara, pojavilo se pitanje šta će biti sa Selekcionom komisijom kojoj je to posao
Zbog otkaza učešća na 58. Zaječarskoj gitarijadi većine bendova, trodnevni program ovog poznatog i važnog muzičkog festivala sveo se samo na jedan dan. Šta ako do početka još neko otkaže
Osnivanje Nacionalnog festivala filma i televizije na Zlatiboru predstavlja pokušaj privatizacije i uzurpacije kulture zarad njene instrumentalizacije u dnevno-političke svrhe, pa zato reditelji i scenaristi pozivaju kulturnu javnost na potpuni bojkot NAFFIT-a
Uprava Fakulteta političkih nauka najoštrije osuđuje brutalno postupanje policije i maskiranih napadača nad njihovim studentima Nikolinom Sinđelić i Stevanom Zdravkovićem tokom protesta u Beogradu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve