
Naprednjaci
Na režimskom vašaru šest puta manje ljudi nego 15. marta
Tek 55.000 dospelo je na Vučićev skup sa pljeskavicama i pevanjem dok je 15. marta na ulicama bilo do 325.000 ljudi
Znamo, sasvim dobro, s kim smo živeli. Znamo odlično ko je Teofil i znamo odlično šta je Teofil nama. A opet, posle svega, to ne možemo znati. Isuviše smo bili blizu, isuviše je veliki da bismo ga, odavde i sada, obuhvatili pogledom
Umro je Teofil. Rođen u Skoplju 1965. godine, formativne godine provodi u Zagrebu, potom živi u Beogradu i Novom Sadu (s pogledom na Žeželjev most). Za “Vreme” počinje da piše u prvoj polovini devedesetih godina, postaje književni kritičar i kolumnista ovog nedeljnika, na mestu glavnog urednika provodi šest meseci, da bi kulturnu rubriku uređivao poslednjih nekoliko godina. Za sve to vreme propustio je tek nekoliko kolumni. Pisao je uvek i svugde, u redakciji, stanu, kafeu, hotelskim holovima, internet kafeima (dok internet nije postao svakodnevna stvar), potom po autobusima, međugradskim i gradskim, na klupama, stolicama, u krevetu… I tako do kraja. Doslovno.
Objavio je dvadeset i jednu knjigu, hiljade novinskih tekstova, više od hiljadu književnih, pozorišnih i filmskih kritika, nekoliko desetina tekstova neodređenog žanra (Vreme uživanja), dvadesetak divnih pripovedaka i nekoliko još divnijih pesama. Pisao je kao da ga đavoli gone.
Ne postoje, zapravo, nijedne važne novine u Srbiji niti u regionu (računajući i Sloveniju), za koje Teofil nije pisao: “Danas”, “Naša borba”, “Republika”, “Dnevnik” (dok su to bile novine, a ne propagandno glasilo), “Globus”, “Jutarnji list”, “Pobjeda”, “Monitor”, pisao je za Peščanik i za Treći program Radio Beograda, kao i za desetine malih listova i portala. Čudili su se ljudi toj jezičkoj bujici, a on bi odvraćao da, u stvari, mnogo čita. Ponekad bi rekao da ga pisanje, zapravo, odvraća od glavne njegove delatnosti: čitanja. U redakciji je, ako nije pisao, uvek bio nagnut nad neke novine, a kada naiđe na zanimljiv tekst, sviklim bi pokretima, uz impresivnu veštinu, naprosto taj članak iscepao. Ne makaze, ne presavijanje papira da bi mesto cepanja bilo ravno, ne: odigao bi ceo list i držao ga levom rukom, a onda bi desnom, jednostavno, povukao papir odozgo na dole i članak bi se sam od sebe odvojio od ostatka. Čitao je, zapravo, sve, čak i tabloide dok je to imalo ikakvog smisla.
Knjige su bile drugi tok. Kada bi odlazio na (uvek) kratke odmore, nosio bi između 15 i 30 knjiga, samo zbog toga što je pedeset ipak bilo previše teško. Čitao je brzo, čitao je gladno, čitao je mnogo. Umeo je da za nekoliko dana i nekoliko neprospavanih noći pročita hiljadu i po stranica, a onda napiše tekst od čije bismo lucidnosti, prodornosti i lepote ostajali ošamućeni. Novinarski zanat, čitalačka strast i, razume se, pripadnost evropskoj kulturi usmerili su ga na bezuslovno poštovanje činjenica, ali zapanjujuće široko obrazovanje – bio je erudita, kako se to ume reći – govorilo mu je da činjenice bez tumačenja ne vrede mnogo. Stvarnost je za njega bila sirovi materijal iz kojeg se izdvaja ruda (činjenice) koju potom finom obradom pretvara u tumačenje. Činjenice bez tumačenja nisu ništa. Otud uvek, ali doslovno uvek izmeštena perspektiva njegovih tekstova. Teofil je video ono što mi nismo umeli da prepoznamo. Upravo zbog toga smo s toliko nestrpljenja čekali njegove kolumne i njegove književne kritike: koliko god bili iskusni, koliko god mu bili bliski, iz njegovih smo tekstova učili. Pokazivali su nam ti tekstovi ne samo ono što nismo videli (jer nismo umeli da gledamo), već su i nas same upozoravali da smo se, možda, odveć svikli na sebe same.
I to uz sveprisutni humor koji se kretao od tanane ironije do sočnih rableovskih postignuća, od humora koji nam tek razvuče usne do grohotnog smeha, od nežnosti do samoironije, od toga da hulju tek okrzne ramenom u prolazu, do toga da je smesti tamo gde joj je mesto, a da nikada, apsolutno nikada, ne pređe civilizacijsku granicu koja umesno deli od neumesnog, ono dopušteno od nedopustivog. Možda jednom napravimo antologiju Teofilovih jezičkih kalambura (koje je profesor Ranko Bugarski zapisivao, čuvao i komentarisao), a možda neka od ovih pametnih studentkinja koje viđamo na ulicama naših gradova, neki od ovih lepih momaka koji se ne povlače pred nakazama i uličnim psima, kada za to dođe vreme, uđe u raskošnu Teofilovu jezičku kulu i otkrije ono što mi koji smo mu bili blizu nismo, upravo zbog te blizine, uspeli da vidimo.
Za pozorište je govorio da ga toliko voli da bi svake večeri mogao da gleda drugu predstavu, a neke od njegovih kritika nesumnjivo ulaze u antologiju srpske pozorišne kritike. Malo je velikih pozorišnih i filmskih glumaca koje nije poznavao, drugovao je s pozorišnim rediteljima i kritičarima, voleo je taj svet u njegovoj površnosti i bezbrižnosti s jedne strane i njegovoj ozbiljnosti s druge. Drame je čitao sa strašću, a jedan od njegovih običaja bio je da pre nego što ode na predstavu pročita tekst. Ne jednom je (panično) okretao telefone kako bi došao do komada, a barem dva puta je dramu čitao – čak i dok je čekao da predstava počne.
I voleo je Olju.
TUMAČENJA
Bile su ovo činjenice.
Za prijatelje iz javnosti Teofil je bio gromobran u najodvratnijim godinama u istoriji ove zemlje, a ostao je to i u prethodnih 13. Kada bi pucali po njegovim prijateljima, pogađali su njega. (Veliki je čovek bio Teofilo.) Za intimne prijatelje bio je radost. Za hulje kolac zaboden u oko.
Voleo je autobuse. Malo čudna strast, ali je nije krio. Kao dete znao je napamet autobuski red vožnje severnog dela Jugoslavije, a na putu između Zagreba i Beograda (i nazad) “zabavljao” je roditelje tako što bi, čim ugleda autobus iz suprotnog smera, izgovarao (recimo): “Niš ekspres, polazak iz Niša u 8 sati, iz Beograda ka Zagrebu u 11.40”.
Znao je i geografiju. Jednom je javno, u Vojvodini, rekao da ne postoji mesto niti selo u Vojvodini koje ne zna. “Ma, ajde, molim te”, stigao je odgovor iz publike. “Pa, da se oprobamo”, predložio je Teofil. Pošto sumnjičavac nije izdržao duže od nekoliko minuta, predložio je Teofil da se nadmeće sa svima iz publike. Šta mislite, ko je pobedio? U Sloveniji, na promociji prevoda njegove knjige, bilo je sve u redu dok Teofil nije, pred prepunom salom, progovorio na čistom slovenačkom. Usledile su ovacije. Otkud to? Pa, nije gubio vreme u Zagrebu. U jugoslovenskoj Sloveniji miris slobode bio je snažniji nego drugde, te bi svake nedelje skoknuo do Ljubljane, pokupovao slovenačke novine, naročito “Mladinu”, i čitao. Sa šesnaest godina je u Hrvatskom narodnom kazalištu pogledao Na rubu pameti Miroslava Krleže što ga je, da ostanemo pri Krleži, raspametilo. Uz to je zakasnio na prevoz (da podsetimo: mobilni telefoni izmišljeni su kasnije) pa roditelji samo što nisu svisli od muke dok se, dva sata posle ponoći, nije pojavio u kući. U ratu je ostao bez svoje biblioteke i bez svojih ploča. Tridesetak godina kasnije Miljenko Jergović je, u jednom antikvarijatu, pronašao knjigu s Teofilovim potpisom, kupio ju je i poklonio mu. Kao tvrdom anglofilu, Francuzi su mu, uglavnom, služili za sprdnju. Na primer: “Prust je važan pisac, šteta što nije pisao na nekom svetskom jeziku”. Kada se prvi put obreo u Parizu, kratko je rekao svome ženskom Vergiliju “samo bez kulture”, a onda ostao bez daha pred “najlepšim urbanim konglomeratom na svetu” i urgentno promenio mišljenje o Francuzima. Umeo bi, ponekad, dragim osobama da zapreti kako će ih gađati oposumom. Čime? Oposumom. Zašto opusomom? A zašto da ne, odgovorio bi.
METAFIZIKA
Znamo, sasvim dobro, s kim smo živeli. Znamo odlično ko je Teofil i znamo odlično šta je Teofil nama. A opet, posle svega, to ne možemo znati. Isuviše smo bili blizu, isuviše je veliki da bismo ga, odavde i sada, obuhvatili pogledom. Reče Basara da će ostati ogromne rupe iza Teofila. Zapravo, ostao je krater. Ambis koji se otvori kada se pomere tektonske ploče. I taj krater, taj ambis, ne vredi zatrpavati ne samo zbog toga što nije moguće zatrpati ga, već zato što mora da ostane tu, takav kakav je: strašan i veličanstven.
Jebi ga, Theophilo, lako je sada tebi. Tu su ti Žare, Stojan, Dejan, Miša, Tanja, Uroš, Saša, Gruja, Draško, Goranka, Peđa Lucić, Igor Mandić… Više vas je, čini mi se, tamo nego nas ovde. No, srešćemo se ponovo. Pre ili kasnije. Rezerviši nekoliko stolica da te ne bismo udarili oposumom.
Tek 55.000 dospelo je na Vučićev skup sa pljeskavicama i pevanjem dok je 15. marta na ulicama bilo do 325.000 ljudi
Mesec dana su iza rešetaka Marija Vasić, Lazar Dinić, Mladen Cvijetić, Lado Jovović, Srđan Đurić i Davor Stefanović. Tobože su planirali „državni udar“, a zapravo su politički taoci
Marija Vasić, Lazar Dinić, Mladen Cvijetić, Lado Jovović, Srđan Đurić i Davor Stefanović nalaze se u pritvoru (na slikama po redosledu). Ukoliko uskoro ne budu na slobodi, jasno je da smo na putu ka Belorusiji. Ti su ljudi u režimskim medijima ispali opasniji od bombaša Al Šababa ili kakve druge prominentne terorističke organizacije. Ko su oni zaista, koga imaju, čime se bave, u šta veruju i za šta se bore
Izgleda da je Đuro Macut ono što je deo javnosti tražio, pa dobio na vučićevski perverzan način: on je stručnjak koji treba da vodi prelaznu Vladu Srbije, ali ne da bi napravio politički konsenzus i smirio društvenu krizu, nego da bi premostio vremenski period do trenutka kada Vučić – formalno ili sa Zoranom Jankovićem u timu – opet može da zasedne u kabinet u Nemanjinoj 11
Mrtvi, osakaćeni, prebijeni, sluđeni… Tako završavaju građani koji se iz različitih razloga nađu pod rukom i pendrekom srpske policije. Poslednji slučaj, za koji malo ko veruje da se stvarno tako odigrao, najbizarniji je: čovek se obesio u marici, dok su mu ruke bile vezane
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve