Kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan
Zvuči naizgled sasvim logično da diktatori i autoritarni vladari nisu skloni sentimentalnosti i raspoloženjima tipičnim za “plačipičke”, kao što je, na primer, nostalgija. Nemaju oni ni razloga ni vremena za to, njima je svaki novi dan nova radost u uneređivanju tuđih života. Ne računamo ovde na situaciju u kojoj izgube vlast, a to društveno i fizički prežive. Tada su i te kako nostalgični za vremenom svog bog-i-batinovanja, ali kao ljudi od akcije, ni tada se neće prepustiti pukom lamentiranju, nego će gledati kako da se na vlast vrate. Ako u tome uspeju, u repriznom izdanju obično su još mnogo nepodnošljiviji nego u premijernom, jer ih vuče nagon za osvetom zbog nanesene im nepravde, a svaki gubitak vlasti za njih je nepravda donebeskih razmera. Jedan takav za koji će se dan opet useliti u jednu veliku, belu kuću, i neka nam je svima bog u pomoći s njim.
Kako tu stoje stvari s ovim našim provincijskim velmožom? Stanje dekadencije i razlabavljivanja šrafova koji ga drže na okupu vidljivo je golim okom, a smisla za patetiku i teatralno samosažaljenje nije mu nedostajalo ni u nekim za njega mnogo mirnijim i sigurnijim vremenima. Iako jedan deo njegove ličnosti oduvek teži dokazivanju mačo-kredibiliteta, on nije od dovoljno solidne građe da u tome bude uverljiv; to pretpubertetsko kočoperenje i infantilno pozivanje na vlastite huliganske veštine (“neka dođu sva petorica da ih prebijem”) kod njega je oduvek delovalo više smešno nego strašno. I baš to je strašno: kada su ti na raspolaganju mehanizmi nelegitimne moći, u nekom trenutku ćeš preći crtu i počinićeš strašne stvari samo da bi – makar jedino sebi – dokazao da nisi smešan.
Kako god bilo, bespravni vlasnik Srbije još je u sedlu, možda i čvršće nego što misle mnogi koji su zaneti efektima prve situacije u ovih tuce godina u kojoj je ozbiljno izbačen iz ravnoteže (ovde, dakle, ne govorim o unutrašnjoj uravnoteženosti, jer je to tužna priča koju je bolje ne doticati), tako da svakako ima hitnija i pametnija posla od uzdisanja nad “boljom prošlošću”: njegova “bolja prošlost” i dalje je sadašnjost. Ono što se dešava širom Srbije borba je oko toga hoće li biti i budućnost.
Pa ipak, imam teoriju da postoji bar jedna stvar prema kojoj je tzv. Vučić već sada nostalgičan. Kladim se u potpisani primerak knjige dr Vojislava Šešelja “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić” da nikada ne biste pogodili na šta mislim! Radi se, naime, o pokliču “Vučiću, pederu” koji je godinama odjekivao ne samo po sportskim arenama nego i po tzv. opozicionim i u širem smislu reči budžijskim okupljanjima tokom prve decenije njegove vladavine. Sada ga odjednom nema nigde (bar na ulicama i po fakultetima, za navijačke potkulture ne garantujem, ali realno, koga je još briga za njih?). Je li to Vučić odjednom amnestiran zbog navodne sklonosti istom polu?
Bez sve šale, Vučića je to “pederisanje” njegove ličnosti dugo dovodilo do besa, jer je u mentalnom svetu takvih kao što je on to najteža moguća uvreda. Neko s debljim živcima ne bi se ni osvrtao na tu nuspojavu neartikulsanog i otuda sasvim bezopasnog bunta, ali ne i on: njega je to iskreno pogađalo, i to je bilo dirljivo gledati: hej, naizgled odrastao čovek…
A onda su, iznenada i bez najave, doslovno u deliću jedne provonovembarske sekunde, stvari postale prokleto ozbiljne. Država u kojoj on nije nadležan gotovo ni za šta, ali se pita gotovo za sve, direktno je, naočigled svih nas, pobila petnaestoro svojih građana, mahom mladih. Ili tu “država” više nije najadekvatnija reč, nego korupciono-mafiokratska hobotnica? Šta god da jeste, ubijalo je to i ranije, nisu ovo njene prve žrtve, a teško da su i poslednje. Ali nikada njena ubilačka narav nije bila tako jasna i vidljiva. Mnogi su tek s tim tragičnim trenutkom shvatili da se ovde radi o pitanju opstanka: ili svi mi sa našim malim, ali jedinim životima, ili Ovo bez kraja i konca.
Na toj tački infantilno vređanje “Vučića pedera” postaje besmisleno, nemoguće, preočigledno preglupo. Ono najkasnije tada počinje da radi za, a ne protiv njega, i on toga postaje svestan. Mnogo mu je draže nesuvislo vređanje od onih koji su mu suštinski slični, nego posprdno pevušenje “Izađi, mala”, ili otvoreno ignorisanje, koje je nepodnošljiv udar na ego bilo kojeg samodršca.
Zato se ne bih čudio da se AV, pored organizovanja pretorijanske garde tzv. lojalista, pozabavi i obnavljanjem strukture svojih lažnih protivnika a suštinski braće po vrednostima i uverenjima, koji bi pokušali da opet preuzmu kontrolu nad antirežimskim narativom svojim idiotskim lupetanjima, koja emituju samo besmisao i nemoć, a to je baš ono što je samodršcu potrebno. Jer samodržac počinje istinski da pada ne toliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim pristalicama koliko onda kada izgubi kontrolu nad svojim protivnicima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako su predmeti sklanjani od kontrole, istrage usmeravane prema građanima koji su tražili zaštitu, a tužioci ostajali bez odgovora policije? Branko Stamenković govori o nalazima komisije Vrhovnog javnog tužilaštva, odgovornosti svojih kolega i tome šta je potrebno da institucije ponovo rade po zakonu
Ko sada odlučuje o Vladi i programu, plenumi ili poslanici? O tome u Studentskom pokretu i među ljudima sa liste postoje različita viđenja, ali se traži srednje rešenje, saznaje “Vreme”. Kako god bilo, program na preko hiljadu stranica već postoji
“Osnovni prioritet nove vlade treba da bude očuvanje zaposlenosti i rast standarda stanovništva. I to uopšte neće biti lako ostvarivo jer ćemo imati pad zaposlenosti u klijentelističkim firmama koje su sarađivale sa bivšim režimom. Neke će se zatvoriti, ali je tu važno što će mnogi ljudi ostati bez posla. U slučaju velikih privatnih preduzeća koja imaju teškoća, vlada treba da se anagažuje da te firme preuzmu bolji vlasnici kako bi se sačuvale hiljade radnih mesta. Taj slučaj ćemo imati već sa firmama Davora Macure, među kojima je i ‘Idea’”
Koliko novca iz Plana rasta je za nas nepovratno izgubljeno, koliko je zaleđeno i koliko nas još čeka? Šta Srbija treba da uradi da bi ta evropska sredstva dobila i šta od toga imaju građani? Smeši li se novo poglavlje u odnosima Brisel–Beograd
U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Tu grešku, ovog puta, ne bismo smeli da ponovimo.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.