Ko hoće da shvati hitnju sa kojom je Olaf Šolc dojezdio u Srbiju na izmišljeni samit – zapravo scensku izvedbu oko potpisivanja isporuke litijuma Nemcima – taj mora da shvati dve stvari.
Prvo, značaj automobilske industrije za Nemačku je neprocenjiv. Ne samo da dva miliona porodica u Nemačkoj od automobila jedu hleb, nego je to daleko najjača izvozna grana, motor ekonomije i ponos zemlje.
U sklopu tzv. Zelene agende predviđeno je da automobili od sada voze na baterije. Uprkos svim dilemama i vajkanjima, ili čak negiranju klimatskih promena, ta lađa je isplovila i tako će biti – već su u revoluciju proizvodnje automobila upumpani bilioni i tu nema nazad.
U toj trci Nemci – uveliko kaskaju. Za Kinezima, Amerikancima i još nekima. Velika je opasnost da ubrzo pojam automobila ne budu Mercedes, BMW i Folksvagen nego neke kineske marke kojima svet još nije naučio ni ime.
Nemci će, zato, uraditi šta god treba da sustignu konkurenciju u ovoj trci i neće se libiti da uđu u pakt sa vukovima.
Kritičari kopanja litijuma u Srbiji kao papagaji ponavljaju „pa neka kopaju Nemci kod svoje kuće“ i taj će im „argument“ brzo biti izbijen iz ruku – kopaće Nemci i kod svoje kuće i to po svoj prilici pre nego što će se kopati u dolini Jadra.
Ali, litijuma nikad dosta. Taman da se sva evropska nalazišta otvore, pitanje je da li bi to bilo dovoljno.
Kakve bre vrednosti?
Drugo što valja primetiti, zapadne zemlje – kao i istočne, uostalom – kod pitanja energije i resursa sahranjuju sve skrupule i obzire. Nafta, gas, litijum, kobalt, to su kategorije koje ne poznaju ni famozne „evropske vrednosti“ niti bilo koje druge vrednosti.
Eno gde Nemačka i EU, uprkos svemu, i dalje naveliko uvoze ruske energente samo preko preprodavaca. Recimo, gas tobože kupuju iz Azerbejdžana (koji uvozi iz Rusije), a naftu iz Indije (koja uvozi iz Rusije).
Ko to do sada nije primetio, ne vredi da se sada razočarava u Evropsku uniju ili da Šolca podseća na „evropske vrednosti“ dok mu Vučić nudi čvrstu valutu.
Litijum je tako pridodat popustljivosti oko Kosova i masovnom naoružavanju Ukrajine kao glavni adut za očuvanje Vučićeve pozicije u očima Zapada. Demokratija i ostale tričarije nisu deo računice.
Vučić protiv većine naroda
Dok se kod pitanja Kosova ili ruske agresije još može cinculirati i propagandom pokrivati ono što se zbiva, kod litijuma je to teško moguće. Ili se kopa ili se ne kopa, a rudnik se ne može sakriti i proglasiti za park prirode.
Utoliko je stvar pikantna za Vučića – on prvi put otvoreno ide protiv volje većine naroda.
Opozicija je potpuno podlegla histeriji i sada se, bez uvijanja, jedan potencijalni rudnik proglašava doslovnom „smrću Srbije“ i poredi sa golgotom Velikog rata i Jasenovcem, konfabulira se o kiselim kišama i zatrovanoj vodi sve do delte Dunava.
Prilika deluje neodoljivo, udariti Vučića onde gde je najtanji. Rado se plaća i visoka cena – dalje urušavanje javne debate i korišćenje teških reči („izdaja“, „smrt“, „genocid“) kao da reči nemaju značenje.
Teško je reći koliki je kapacitet za letnje proteste i koliko političkog profita opozicija može da skrpi i sačuva do nekih idućih izbora, ko zna kad. Možda Vučić zna da će ti izbori biti zbilja tek redovni, 2027. godine, i računa da će se do tada stvar smiriti.
On će imati nešto vremena da zašećeri rudnik. Jer, recimo, opravdano je pitanje zašto bi se litijum i baterije uopšte izvozili u Nemačku? Ako je stvar tako važna, zašto Folksvagen na sklapa milion automobila godišnje u zapadnoj Srbiji?
Pošto „stabilnost“?
Iz Šolcove i, uopšte, zapadne perspektive, demokratija i „evropske vrednosti“ žrtvuju se zarad konkretnih stvari i prividne „stabilnosti“ koju garantuje jedan autokrata. Neki bi tu trgovinu nazvali čistom realpolitikom.
Ali, pitanje je da li Šolc – kod kuće najomraženiji kancelar u istoriji – može da vidi dalje od jednog izbornog ciklusa.
Jer, iz perspektive mnogih građana Srbije, dil izgleda ovako: Nemcima litijum, Ukrajini oružje, a nama – Vučić. I njegova klika i sve što uz to ide.
Rudnik, ako ga bude, trebalo bi da radi decenijama. Toliko čak ni Vučić neće biti na vlasti, makar iz bioloških razloga.
Realna je opasnost da u Srbiji u dogledno vreme i najubeđeniji „evropejci“ odustanu od zagovaranja EU koju sve više vide kao licemernu tvorevinu. I da, posle Vučića, dođe neki sličan tip sa drugim imenom, ali manje volje da pravi dilove sa Šolcovim naslednicima.
Tada će, očas posla, otići i navodna „stabilnost“ i poslednja šansa da Srbija liči na uređenu zemlju. A to je, da prostite, opasnije od jednog rudnika.