I ovog puta se konzumerizam, kome bioskopski/studijski film nepobitno svim svojim bićem teži, našao na putu detaljističkog i proživljenijeg (dakle, iskrenijeg) prikaza onoga što potvrđeno pripada dimenziji supkulture
Biće jako teško voleti, a onda i od nasrtaja manje ili više, umereno ili prilično razočaranih braniti film Bajkeri (The Bikeriders) Džefa Nikolsa, i dalje, i nakon nekoliko “ćoraka” u njegovom rediteljskom opusu, veoma cenjenog autora američkog nezavisnog filma. Naravno, ako se izuzmu oni o kojima ovaj film govori i koji u smislu životnih preferenci i navika pripadaju upravo bajkerskoj supkulturi (a nakon zanosa tokom sedamdesetih i povremenih odjeka te filmske mode tokom osamdesetih i devedesetih godina, taj je svet kao nadahnuće gotovo u potpunosti nestao iz vidokruga dobrog dela filmskih autora današnjice). Bajkeri su delo sa poprilično mnogo jasno vidljivih manjkavosti, od kojih se neke tiču i same srži odlika iole savremenog filma, ali je istovremeno i filmsko delo koje je, sve i ako ga u potpunosti izmestimo iz konteksta bioskopskog ostvarenja koje, kao takvo, jednostavno teži što široj, odnosno što brojnijoj publici, lako i nadahnjujuće analizirati i predočavati, tim pre što u njemu ima jasnih tragova koji vode ka dovoljno preciznoj “anamnezi” njegove nedostatnosti, a potom i faličnosti slično utemeljenih ostvarenja.
Red je da pojednostavimo – ovaj film Džefa Nikolsa, kako je uostalom i zvanično naznačeno, nadahnut je, kažu, čuvenom knjigom, zapravo foto-monografijom Denija Lajona iz 1967. godine koja je oslikala i za projektovani opšti popkulturni nezaborav spremila prikaze iz života američkih bajkera od pre nekoliko decenija. Na to je, u konkretnom slučaju ovog filma, nakalemljen nekakav, ne previše inovativan i, ako ćemo i iskreno i pošteno, opštemestaški zaplet kao svojevrstan smokvin list koji bi trebalo da prikrije Nikolsovu prevashodnu želju da naprosto i u filmskom mediju oživi fotografije iz pomenute knjige, koja je u ovom baš dugom međuvremenu postala opštepoznato delo, pa samim tim i brzopotrošna i prevashodno dekorativna roba u smislu coffee–table knjige, knjige pravljene da mahom bude ukras i ne mnogo više od toga na stočićima za kafu u domovima onih skućenijih i spokojnijih, što je onda dijametralno oprečno opravdanom suptkulturnom belegu pod kojim se bajkerski svet razvijao, kalio i oblikovao u hodu, tj. u pokretu. Tu dolazimo do prve “džombe” na putu kojim je Džef Nikols, hvaljen ponajpre na konto svog izvrsnog filma Mud (Blato), a onda (doduše, u nešto manjoj meri) i narednog autorskog ostvarenja naslovljenog Midnight Special; naime, i ovog puta se konzumerizam, kome bioskopski/studijski film nepobitno svim svojim bićem teži, našao na putu detaljističkog i proživljenijeg (dakle, iskrenijeg) prikaza onoga što potvrđeno pripada dimenziji supkulture. Ovo su silno cinične godine već treće decenije novog milenijuma, te Nikols nije bio u poziciji sličnoj onoj na čije “čari” i prednosti je svakako mogao da računa, recimo, Rodžer Korman kada je onomad “pakovao” brzopotezne eksploatacijske filmove (tačnije – “muvije”) na temu bajkerskog života, pri čemu tu nije bilo čeonog sudara između surovosti supkulture koja to zaista i jeste sa jedne, i eksploatacijske sudbine filma kao definitivno (i onda i sada) “najnarodskijeg” medija i/ili ogranka umetnosti ili barem popularne kulture sa druge strane.
foto: promo…
Tu negde stižemo i do naredne “neravnine” – naime, ovaj film, sa tako očiglednim nadahnućem, pa još i suštinski nepremostivo statičnog medija, doveo je do toga da ove Bajkere možemo da posmatramo i kao filmski ekvivalent onoga što i književna teorija prepoznaje kao le roman à clef – “roman sa ključem”, odnosno spoj fikcije i fakcije/faktografije, ili još jednostavnije – priče koje svakako kreću od stvarnih događaja i njihovih aktera, ali oni, zarad višeg pripovedačkog cilja, dobijaju preradu ili, poslužimo se ovde i savremenijom muzičkom terminologijom, remiks, uz izmene ovog ili onog tipa, ovolikog ili onolikog opsega. Nikols to dobro razume, ali ostaje utisak da nije znao ili naprosto nije osetio/prepoznao momentum u kom je bilo moguće jednu tako stereotipnu priču iz stvarne dimenzije života izdići na nešto viši i znakovitiji idejni nivo. Ovde treba istaći i sledeće – Nikols je tu svoj na svome, jer je i u njegovim prethodnim filmovima bilo možda i posve kristalno jasno da se njegov autorski kredo i pristup na prvom mestu odražavaju u što podrobnijoj estetizaciji naturalističkih polaznih postavki. I u Bajkerima stvari stoje upravo tako, jer impresija o toj detaljističkoj estetizaciji na drugu ili čak i neku povišu/sitniju decimalu opstaje i prima prilično duboke korene u gledalačkom umu sve do odjavne špice, tokom koje, da pomenemo i to, Nikols filmskoj publici priređuje uvid u konkretne fotografije iz Lajanove knjige, koje je on doslovno inkorporirao u filmske scene i segmente Bajkera. Problem je što je narečeni “ključ” ovde odveć jednostavan, pa još i puko funkcionalan, te oživljene fotografije, da nevolja bude još sveobuhvatnija, unutar tako rudimentarno sročene naracije deluju kao (istina) vešto poigravanje nekakvom aplikacijom koja statične fotografije hitro pretvara u pokretne prizore. Tu, doduše, imamo kopču sa prasuštinom filma kao medija, prasuštinom ekonomično oličenom i iskazanom jednostavnom sintagmom “pokretne slike” (moving images, izvorno). A Nikols je već iskusan autor, sa desetak zapaženih ostvarenja dugog metra, te se od njega ipak očekuje znatno više od brižljivo skockane i oku svakako silno ugodne “slikovnice”, koja, pritom, da stvar bude gora, predstavlja doslovnu varijaciju na inspiraciju koja u istom vizuelnom obliku već postoji u drugom, pa još i starijem mediju.
foto: promo…
Moglo bi se pojasniti još jednostavnije i plastičnije – Nikols u Bajkerima ne odmiče znatno dalje od pre tri i kusur decenija prikazivanog, takođe bajkerskog, a produkciono skromnog filma Kožne jakne (Leather Jackets), u kome su na putu ka zvezdama zanat ispekli, između ostalih, Di Bi Svini, Bridžet Fonda, Keri Elves, Džejms Lgros, Kris Pen… Osim same teme, odnosno sveta koji opisuju i, gle čuda, dobrano romantizuju, ova dva filma (pri čemu su Kožne jakne već neko vreme na opštem nivou potpuno zaboravljen film, čak i u viđenju okorelih entuzijasta po pitanju filmova iz VHS ere) spaja i ta puka deskriptivnost, u sadejstvu sa nedopustivom površnom dekorativnošću kao, reklo bi se, vodećom smernicom, a to je put kojim se ne stiže daleko. Bajkeri na njega kreću nošeni reputacijom samog Džefa Nikolsa, očito dovoljno izdašnim budžetom, prepoznatljivošću i svojevrsnom ikoničošću narečene foto-monografije, te magnetizmom “zvezdaste” glumačke podele (koju predvode Ostin Batler, Džodi Kamer, Tom Hardi, Majkl Šenon, Norman Ridus, Majk Fejst, Bojd Holbruk), a možda i najprepoznatljiviji i najrečitiji domet na kraju tog metaforičnog puta ukrug za vlastitim repom biva potpuno nesnađeni Ostin Batler (inače, odličan u Larmanovom Elvisu pre samo par godina), sporih i lenjih glumačkih reakcija, napućenih usta i izvijenih obrva i sa lažnom melanholijom u obilato našminkanim očima, kao da je i sam u neverici čemu tolika drama i toliko građenje, pa i hipetrofiranje iste, ako se stiže do antiklimaktične završnice, kao ipak verne rime i “druge” ovog zbunjujuće niskokaloričnog rada značajnog autora. A kome je, zbog već isticane vizuelne kulture, bioskop ipak najprikladniji gledački habitat. S druge strane, oni koje mame priče o životu beskompromisnih bajkera do srži, neka “premijerno” pročitaju ili “repriziraju” remek-delo na donekle srodne teme – ispovednu knjigu Zen i umetnost održavanja motocikla Roberta M. Pirsiga. Za ovu boljku, eto, barem ima sigurnog i lako dostupnog leka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!