U toku je retrospektivna izložba Gradimir Petrović – Tragovima suptilnog i brutalnog u Konaku knjeginje Ljubice na kojoj su i slike koje je porodica ovog slikara i profesora poklonila Muzeju grada Beograda. Tim povodom, objavljujemo zapise njegovog sina Miomira, pisca i teoretičara umetnosti
Razmišljajući o svom detinjstvu, ranoj mladosti i još više o jednom od roditelja koji već više od dvadeset godina nije sa svima nama, neobična je, mučna ali ipak lekovita rabota. Ukoliko uopšte postoji vreme kao kategorija, jer se svi pređašnji tuneli vremenskog hoda uvek prepliću u svesti svakog od nas. Retrospektivna i legatorska izložba Gradimir Petrović – Tragovima suptilnog i brutalnog u organizaciji Muzeja grada Beograda, u Sali pod svodovima Konaka knjeginje Ljubice, otvorena je 4. juna, a postavka će biti dostupna narednih mesec dana. Kao porodica, nedavno smo poklonili pet očevih slika ovoj instituciji zahvaljujući dobroj volji i prepoznavanju namera direktorke muzeja Jelene Medaković.
Moj otac Gradimir Petrović (1935–2001) bio je profesor slikarstva na Fakultetu primenjenih umetnosti i prorektor Univerziteta umetnosti u Beogradu. Diplomirao je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 1960. godine, a postdiplomske studije završio je na Fakultetu likovnih umetnosti u klasi profesora Mila Milunovića.
Naša porodica je oduvek živela u dva doma: u porodičnom stanu u okolini Saborne crkve i slikarskom ateljeu na trinaestom spratu u tadašnjoj Ulici Franca Rozmana sa pogledom na Hram Svetog Save, koji se pred našim očima pomaljao tokom gradnje na vrhu Neimarske padine. Tako da ni sada, kada se prisećam, ne znam koji je od ta dva bio pravi dom. U životu umetnika, što ću i sam kasnije postati, to je možda i dobro.
foto: iz privatne arhiveDevica
Gradimir je bio slikar osobenog poetskog stila, nastalog u eri enformela ali još više postenformela u okvirima beogradskog likovnog kruga. Možda je čudno izjaviti to u današnje vreme, ali on je, zajedno sa još nekim predstavnicima svoje generacije, bio zaljubljen u svoj posao i ništa drugo za njega nije imalo mnogo smisla. Govorio je da je likovna umetnost njegova jedina prava religija, a naučio me je, kao i svoje studente, “da se u muzej ili galeriju ulazi kao u hram”. Naučio je mnoge od nas da je stvaralaštvo takođe i posao koji podrazumeva jasnu organizaciju i ekonomisanje energijom. Pedagoškim radom se bavio pre podne, a svako popodne provodio u svom ateljeu. Držao se mišljenja da se mora najpre dobro poznavati klasična likovna umetnost, dela genija, pogotovo onih iz doba renesanse, da bi se najpre razumelo slikarstvo 20. veka, a potom i znalački dekonstruisalo, dekodiralo i rekodiralo na platnu ono što želite da iskažete u modernoj fakturi.
Kao sina jedinca, sa majkom profesorkom francuskog jezika, koja je takođe imala nepredvidljiv raspored predavanja, često me je otac čuvao i naučio da se tiho igram u radionicama FPU tokom njegovih predavanja studentima. Ili u ateljeu dok je slikao. Bilo je to zabavno i poučno vreme. Poput Mišiminog junaka Mizogučija iz Zlatnog paviljona, naučio sam da se igram u tišini kako ne bih ometao i da brojim njegove korake napred-nazad kada bi se udaljavao od platna i približavao mu se da bi korigovao kompozicione elemente.
Možda sam tada naučio ono što je i moj metod u stvaranju romana: uvek biti svestan strukture i njenih elemenata, uvek svestan mikro detalja i njegove pozicije u makrosistemu. Hteo-ne hteo, u društvu klase slikarstva stalno sam slušao o genezi klasičnog i savremenog i to je utkano u nesvesni deo mene. A zatim, osamdesetih, učestvovao sam na fakultetskim ekskurzijama po našim manastirima ili u Pradu, Luvru, Rijksmuseumu u Amsterdamu. I porodična letovanja su nam često bila okrenuta umetnosti: obilazili smo Bijenale u Veneciji jedno vreme ažurno i letovali u Linjanu. Tamo sam, pak, mogao da uočim promene u formi, ali i mnoge zablude savremene umetnosti. Gradimir nije bio isključiv, a radoznalost ga je valjda nagonila da uvek bude informisan o tendencijama. Makar ništa od toga ne primenio. Mi smo, zahvaljujući njegovom odnosu, u evropske muzeje i galerije ulazili kao deo svega toga a ne kao provincijalci sa Balkana. Da iskoristim misao Danila Kiša iz jednog njegovog intervjua: “Činjenica je da se ja kao pisac, ili kao intelektualac ako hoćete, nisam našao u tom belom svetu intelektualno sasvim bez kompasa i nisam na taj beli svet gledao ni kao na čudo neviđeno, niti intelektualno inferiorno, a jedino što sam imao da donesem u taj svet bila je moja sopstvena poetika!” Otprilike tako.
Verovatno se prva infekcija drastičnim koloritom, koji će postati jedna od glavnih karakteristika Gradinog rada, desila u bojadžijskoj radnji njegovog oca gde se od malih nogu susretao sa obiljem raznobojne, razlivene svetlosti koja je zračila iz sveže ofarbane pređe i tekstila ili u ključalim kazanima sa topljenim pigmentom. S druge strane, suptilnost, ponekad liričnost, delikatnost u istraživanju nove figuracije u tematskom krugu brutalnih prizora; transformacije i transmutacije ljudske figure često u okvirima mitskog prizora drugi je deo karakteristika njegovog slikarstva. Opojni svet dionizijskog, svet uzbuđenja i zanosa.
To se može primetiti u saradnji dve njegove omiljene tehnike – ulja i pastela. Ukoliko je u ulju pronašao Pikasa (trasformaciju i transmutaciju ljudskog ili životinjskog tela) i Bejkona (često brutalni prizori), u tehnici pastela je bio posvećen Sezanu i njegovoj poetskoj imaginaciji, lirskom suočavanju mudraca sa okrutnim svetom. Otuda i dijada u nazivu ove izložbe: tragovima suptilnog i brutalnog. Istovremeno i dijadno. Tamo gde Dionis susreće Apolona. Predmeti i događaji na tim platnima posmatraju se u različitim trenucima, sa različitih tačaka, beleže najnestabilnije, najneobičnije ali i najsadržajnije forme.
foto: iz privatne arhiveTriptih
“U ovom kontekstu, Gradimir Petrović dodiruje i bitno pitanje tradicije. Njeno osvajanje koje dopire do izvorišta nije najobičnije ponavljanje, već jedno projektujuće sećanje koje završene i često protivurečne slojeve prošlosti pokazuje u samoj sadašnjosti. Tako se i Vizantija, što je i naziv nekoliko njegovih slika, doživljava kao sinteza i originalni kompromis Grčke, hrišćanstva i Orijenta; logos otkrovenja i tamna strast… Suština čovekovog bivstva u svetu za Petrovića nije da se životu ukine svaki smisao. Naprotiv, veličina je da i pored spoznanja života u svoj njegovoj surovosti, to slikar nikada ne prihvata. Prihvatiti znači ukinuti paradoks sudbine i mudraca i ratnika, a on se sastoji u tome da je čovek biće snage i slabosti, veličine i bede, ali nikada ni jedno ni drugo potpuno ne preovladava, jer bi se time ukinula mogućnost čovekovog neprekidnog samoprevazilaženja”, napisao je teoretičar Slobodan Lazarević, jedan od hroničara njegovog slikarstva.
Od slika se teško rastajao i nije voleo komercijalizaciju slikarstva. Otuda je i on birao kolekcionare kao što su oni birali njega: Ljubu Dragićevića, Dragoslava Srejovića, Jašu Smodlaku. Određeni broj slika sada se nalazi u privatnim kolekcijama u Helsinkiju, Parizu, Filadelfiji, Čikagu i Njujorku. Dodaću još samo da je ostvarivao svoju likovnu misiju u mnogobrojnim tehnikama primenjene umetnosti: mozaicima, vitražima, tapiserijama, pozorišnim zavesama, muralima. Njegovi radovi se nalaze u Beogradu u Narodnom muzeju, Muzeju savremene umetnosti, Muzeju grada Beograda, Kulturnom centru Beograda; u Nišu, u Galeriji savremene srpske umetnosti; u Češkoj, u Roudnicama nad Labom; u SAD, u Galeriji Savremene umetnosti u Filadelfiji.
Moj otac je i u intervjuima često naglašavao da likovna umetnost ne mora (i ne sme) biti lišena strukture, kompozicije, kolorita… svih onih likovnih alata koji su u upotrebi dva milenijuma, da bi bila moderna. Naprotiv. Njena modernost treba da proizilazi iz nove misli a ne pomodne tehnike. Naša osnovna namera kao porodice bila je da ova izložba u Muzeju grada Beograda, kao i one slike koje smo poklonili, bude takva da nas na tren vrati u odnos prema strukturi likovnog dela, kompoziciji, koloritu… nečega što pripada modernom slikarstvu a da mu datum proizvodnje nije jutrošnji. Da li smo u tome uspeli, ostaje da se oseti ili ne.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Da bi ostao na vlasti, Bonaparta III je promenio državno uređenje, uklonio je sve političke neprijatelje, parlament je bio samo fasada režima, poslanike je potkupio velikim platama, skupština se nije pitala ni kod objave rata ili mira, a car je sebe često nazivao vrhovnim komandantom i u miru. Napoleon III bio je srećan, na velikim mitinzima proslavljao je novu pobedu i obnovu velike popularnosti
O novom filmu Kirila Serebrenikova Nestanak Jozefa Mengelea sa njegovim koproducentom Milošem Đukelićem, zahvaljujući kome će Srbija posle 30 godina biti deo Glavnog programa Filmskog festivala u Kanu
Sve ostale stanice na trasi ove pruge – Adaševci, Morović, Višnjićevo i Sremska Rača – zapuštene su, pune smeća, u nekima su ostavljeni delovi nameštaja, mape, signalizacija, a u jednoj čak i ceo (zaključani) sef
Hrvatska menja Zakon o grobljima kojim se traži uklanjanje nadgrobnih spomenika postavljenih nakon 30. maja 1990. koji „veličaju srpsku agresiju na Hrvatsku“. Među Srbima u Hrvatskoj vlada strah da će biti uklonjeni svi grobovi sa ćirilićnim natpisima
Ko osuđuje režimsko targetiranje ljudi iz medija, nevladinog sektora, opozicije i univerziteta, ne sme pristati ni na ova uperena protiv urednika i novinara RTS-a
Lišiti slobode Dejana Ilića, intelektualca besprekorne životne i radne biografije, bez iole smislenog povoda, samo je jedan od brutalnih pokazatelja da se režim okrenuo protiv sopstvenih građana i da ulazi u fazu terora
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!