img
Loader
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Bioskop: „Back To Black"

Da je Dekster biti lako…

15. мај 2024, 21:01 Zoran Janković
fotografije: promo
Copied

Sem Tejlor-Džonson, rediteljka biopika o Ejmi Vajnhaus, kojoj je, kako sama tvrdi, bila bliska prijateljica, pruža kruto standardizovan i nepobitno konvencionalan rad na temu muzičkog biografskog filma u čijem je fokusu pomenuta pop-zvezda

Prosto-naprosto, jedan je Dekster Flečer. Ili jezikom grafita iz ruku zaljubljenih – Da je Dekster Flečer biti tako lako, tad bi Dekster Flečer bio svako. Konkretnije, Dekster Flečer, glumac, višedecenijski britanski filmski epizodista, čovek koga su tokom osamdesetih neoprezno-nestrpljivi mediji (a na konto izvesne fizičke sličnosti između njih dvojice) proglašavali i nepriznatim bratom Mika Džegera, pre desetak godina mnoge je iznenadio i oduševio izvrsnom režijom sveukupno odličnog biografsko-sportskog filma Edi zvani Orao, na koji se nadovezala režija jednako efektnog muzičkog biopika Rocketman u čijoj se žiži našao Elton Džon, koga je nadahnuto odigrao sve bolji mladi glumac Taron Edžerton. Doduše, i sam Dekster Flečer je potom na planu filmske režije i brljao i razočaravao, ali je uspeh (u svakom aspektu tog skliskog termina, računujaći tu i uspeh kod kritike i esnafa) Rocketmana u produkcijskom smislu “porodio” bledu, ali ipak oskarovsku filmsku konfekciju zvanu Boemska rapsodija, nakon čega je usledio korektan, ali ipak razočaravajući muzički biopik Bob Marli – One Love. I tako smo stigli i do filmskog životopisa još jedne zlosrećne muzičke ikone (naravno, Elton Džon ne potpada pod tu kategoriju, i ne samo stoga što je među svima pomenutim on jedini živ), a reč je o igranom filmu koji, u režiji Sem Tejlor-Džonson, prati kratak lični i profesionalni životopis Ejmi Vajnhaus, zbilja jedinstvene pojave u svetu iole savremenije shvaćenog pop-zvuka. Tu se vraćamo Deksteru Flečeru, jer film Back to Black (kod nas zvanično neprevedenog naslova), i pored krajnjeg utiska i evidentnih kvaliteta, stiže tek negde do pola puta prema visovima na koje je zaseo pomenuti Rocketman.

foto: promo
…

Jednostavno, tamo gde Flečer u prvi plan ističe odrešitiju kreativnost, enegičnost i spremnost da se načelno troma i okoštala faktografska građa razdrma i prevede u narativni sklop novog veka, a uz očigledan omaž talasu zvanom Cool Britannia, Sem Tejlor-Džonson, rediteljka biopika o Ejmi Vajnhaus, kojoj je, kako sama tvrdi, bila bliska prijateljica, pruža kruto standardizovan i nepobitno konvencionalan rad na temu muzičkog biografskog filma u čijem je fokusu pomenuta pop-zvezda. Kada je reč o Sem Tejlor-Džonson, treba reći da je Back To Black, uz film Nowhere Boy (2009), ostvarenje koje govori o mladim danima Džona Lenona, svakako njen najbolji i najzreliji rediteljski rad. A što, ako ćemo pošteno, i nije posebno iznenađenje niti golem poduhvat, ako se u vidu ima da na polju filma središnji deo njene rediteljske filmografije zauzima ekranizacija monstruozno lošeg književnog “dela” 50 nijansi sive. Srećom život ide dalje, i tu je sada njen biografski film o Ejmi Vajnhaus, a visoko na isti saradnika ponovo je Met Grinhalf, scenarista sa kojim je radila i na filmu Nowhere Boy. U krajnjem slučaju dobro je što je tako, jer se, poput tog biopika o Lenonu u mlađim danima, i Back To Black može podičiti preglednom naracijom, preciznošću upravo u tom aspektu filmskog pripovedanja, te sveukupnom informativnošću, rabljenom na takav način da priča, opterećena i omeđena postojećom faktografijom i nimalo iznenađujućim pijetetom prema akterki priče, naravno utemeljenim u poštovanju njene muzičke zaostavštine i njenog nesrećnog, autodestruktivnog kraja, bude lako pojmljiva i uspe da transcendira i do onih, a takvih je sa protokom vremena sve više, posebice među mladim naraštajima, koji nešto naročito ne mare ni za Ejmi Vajnhaus niti za njen osoben muzički izraz i omaž džezu, blue-eyed soulu i drugim muzičkim žanrovima i mikrožanrovima.

Dakle, uz već pomenuto, recimo da su staloženost unutar te i takve, doduše srednjački postavljene naracije, kao i sveukupna dostojanstvenost u sferi zanatskog izvođenja udarni aduti ovog ostvarenja, koje dakako ima smisla u kontekstu drastičnog odsustva iole ozbiljnije “sročenih” filmova u bioskopskoj ponudi, i to planetarno gledano. Ipak, teško je odupreti se utisku da filmski Black To Black, mimo svega pomenutog a manje ili više pohvalnog, služi i kao prilično ilustrativan primer “obilja zarobljenog potencijala”, barem kada govorimo o savremenim filmskim ostvarenjima. U jednom trenutku u Back To Black, Blejk, uskoro životna ljubav i suprug, a tada samo udvarač Ejmi Vajnhaus, bez uvijanja priznaje da je lično čak i svesno posvećen autosabotaži, što se, u metaforičnom smislu ipak prvenstveno odnosi na Ejmi Vajnaus i burni i nedorečeni ljubavno-partnerski odnos te dve u biti krajnje nesnađene i nepotrebno napaćene duše. To su ipak samo sitni odblesci suda da su autori ovog filma želeli da stvore nešto više, nešto ambicioznije, nešto zahtevnije nego što su na kraju “isporučili” pred gledateljstvo. Ovako rudimentarno ispripovedan u ona tri poslovična čina (put ka uspehu – kratkotrajni predah na lovorikama – sve užurbaniji put ka samouništenju, kao i ka uništenju sudbinski udeljenog dara) film Black to Black promašuje metu u najvažnijem aspektu – ovako predstavljen put (odnosno, povratak, kako jasno sugeriše i sam naslov filma, ali i velikog ispovednog hita Ejmi Vajnhaus) u tamu niti je dovoljno osoben niti dovoljno upečatljiv; ta poslovičnost za posledicu ima već pominjanu dinamičnost pripovedanja, ali i doprinosi impresiji da su scenarista i rediteljka ovde možda ponajpre težili pukoj progresiji filma ka odjavnoj špici, ne mareći preterano za finese koje su mogle Back to Black da izdignu vidno iznad umešno skrojene konfekcije, koja se ima pohvaliti i zbog odmerenih i krajnje funkcionalnih glumačkih kreacija, počev od Džeka O’Konela, Lesli Menvil i Edija Marsana u neku ruku u “dubini kadra”, pa sve, i to prevashodno, do mlade Marise Abele u glavnoj roli, gde je pokazala dosta na planu samopouzdanog ovaploćenja opštepoznate figure popularne kulture, a da se nijednog jedinog trena nije ni primakla pustopolju pukog mimetizma ili, daleko bilo, ziheraške karikaturalnosti.

foto: promo
…

Kao referenca se u nekoliko navrata pominje veliki džez saksofonista Čarli Parker, o kome je Klint Istvud koncem osamdesetih stvorio filmsko remek-delo Bird, a upravo su od Istvuda u toj konkretnoj rediteljskoj epizodi autori mogli da nauče štošta na temu pravljenja suštinski nekonvencionalnog filma o svakako nekonvencionalnoj ličnosti. Taj odvažniji pristup ume da sa sobom ponese i izrodi ubedljiv prikaz ličnog mraka autosabotaže i samouništenja, što filmu Back to Black svakako nedostaje, a da pritom pred gledaocioma zaiskri ona neprolazna istina – da je svaka pobuna protiv društva i jalova i izlišna ako čvrst koren nema u što temeljnije razrešenoj pobuni protiv vlastitih manjkavosti i sopstvenih demona kojima, kao takvima, samo nakmrkliji mrak prija.

U suprotnom, stiže se upravo tamo gde su stigli Sem Tejlor-Džonson i njena ekipa – u bezbednu, ali nenadahnjujuću sredinu same sredine puta. A tu i nas čeka ona neizbežna pitalica – u kojoj je meri svaki konkretan film, posebno ako stiže iz kraka studijske filmske industrije, u znatnoj ili pak manjoj meri umešno “skockan” proizvod krajnje pragmatične i svrsishodne namene, a u kojoj je film one više kvalitativne klase. Jer utisak je da bi za filmski životopis pokojne Ejmi Vajnhaus vidno podesnija bila prvopomenuta od te dve načelne opcije. Ali, avaj, Dekster Flečer ipak ne može biti svako.

Tagovi:

Ejmi Vajnhaus Film Back to Black Sem Tejlor-Džonson
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Intervju

19.јун 2026. Sonja Ćirić

Darko Macan: Nema smisla deci proricati rat, treba se moliti da ih mimoiđe

U kojem smeru će otići mladi i AI, odluči će njih dvoje, bez nas - kaže Darko Macan, autor knjige „Sutra“ u kojoj iz budućnosti priča o sadašnjosti

FCS

19.јун 2026. S. Ć.

Da li su uspesi naših filmova ujedno uspesi i Filmskog centra Srbije

Premijera filma „Na točkovima zaboravljenih snova“ na Festivalu u Šangaju, i učešće sedam filmova na Festivalu u Puli, veliki su uspesi domaćeg filma. Pitanje je da li ih Filmski centar Srbije s pravom prisvaja

Kultura sećanja

19.јун 2026. S. Ć.

Na Slobodištu se zida bez dozvole Zavoda za zaštitu spomenika kulture

Kruševac zida Izložbeni park vojne opreme na delu Memorijalnog kompleksa Slobodište iako je taj prostor kulturno dobro, bez rešenja o saglasnosti Zavoda za zaštitu spomenika kulture

Aleksandar Vučić i Ketrin Zita Džouns

Film

18.јун 2026. Isidora Cerić

Strane produkcije u Srbiji: Snima li se kao ranije

Dok Vučić poručuje da će u Beogradu uskoro biti lakše sresti holivudsku zvezdu nego komšiju, dostupni podaci pokazuju da je talas stranih produkcija u Srbiji poslednje dve godine znatno opao

Bioskop

17.јун 2026. Zoran Janković

Protiv autofikcije

Gorki Božić, režija Pedro Almodovar

Komentar
Bivši šef beogradske policije Veselin Milić u policijskoj uniformi sa šapkom

Pregled nedelje

Tako je govorio Boske

Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu

Filip Švarm

Komentar

Ubistvo na Senjaku: Slučaj za Herkula Poaroa

Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro

 Andrej Ivanji
Aleksandar Vučić u košulji u plavoj pozadini crtež Hrama Sveto Save

Pregled nedelje

Vučićev šibicarski autoportret 

Što treba znati o Vučićevoj najavi ostavke? Zašto neće sesti u fotelju koju mu greje Macut? I zbog čega mora da spoji predsedničke i parlamentarne izbore

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1850
Poslednje izdanje

Intervju: Radovan Lazić, tužilac

Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati se
Državna uprava

Država u v.d. stanju

Predizborna prestrojavanja

Doba čvrstih odluka, predomišljanja i kalkulacija

Intervju: Vladimir Međak

Sa SNS-om Srbija nikada neće ući u EU

Fudbalski Mundijal 2026

Kontroverze u senci dobre igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure