
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Nakon jučerašnje liste najboljih prošlogodišnjih pozorišnih premijera, danas nastavljamo sa najboljim filmovima po mišljenju kritičara „Vremena“ Zorana Jankovića i Đorđa Bajića
Nastavljamo podsećanje na prošlogodišnja ostvarenja koja su se izdvojila i koje vredi pamtiti, po mišljenju Marine Milivojević Mađarev, Zorana Jankovića i Đorđa Bajića, i Nađe Ivanji Švab koji u „Vremenu“ pišu o novim pozorišnim predstavama, filmovima, i izložbama.
Ovo su liste pet najboljih filmova koji su prošle godine prikazani u ovdašnjim bioskopima, po mišljenju Zorana Jankovića:
1 „Prošli životi“ (Past Lives)
Od američkih filmova koji su i kod nas u nekom trenutku i u nekom obimu bili deo redovne bioskopske distribucije na sam vrh bi stavio ovaj biser tamošnje struje indi/nezavisnog filma. Gotovo pa onovremenski emotivna, ova maestralno iznijansirana melodrama o ljubavnom odnosu kome se tokom decenija i na dva kontinenta naprosto ne da podsetila je gledaoce da jednosatavnost i dalje može da bude snažan i uverljivi nadkoncept.
2.“Vavilon“ (Babylon)
Na samom početku godine prekaljenije filmofile mora da je silno obradovala ova istinska ekstravaganca u okviru ponude holivudskih medjdžor studija; Vavilon Damijena Šazela je film kakav se retko sreće u ovih dvadeset i kusur godina novog milenijuma – film svedene a krajnje upečatljive teze o težini identitetskih okova na prevoju iz ere u ere (ovde konkretno u vidu moćne metafore tektonskog potresa koji se dogodi kada nemi film izraste u zvučnog mu potomka), a uz to razmahano kinestetsko preterivanje sa smislom i rezonom. A tu je i Margot Robi.
3. „Barbi“ (Barbie)
Margot Robi je barem samo površno gledano jedan od udarnih aduta i najgledanijeg bioskopskog filma na uzorku čitave godine i čitave planete (sa nešto malo manje od milijardu i po ukupne kino-zarade!), a u pitanju je krajnje unikatna subverzija. Pod izgovorom igrane filmske adaptacije fenomena inače problematične lutke isporučena nam je sočna i iznimno duhovita sprdnja na temu vazda sukobljenih koncepata na kojima počivaju čitavi skupovi feminističkih i alfamužjačkih uverenja. I sve to u oblandi lahoraste i pitke komedije i bezbrižnog letnjeg hita, koji je sve samo ne bezuman i bezličan, kako to inače biva u kiono-ponudi sredinom svake godine.
4. „Ubice cvetnog meseca“ (Killers of The Flower Moon)
Jedan od junaka bioskopske i šire shvaćene filmske godine za nama svakako je i zaslužan veteran Martin Skorseze, koji je snažno poentirao sa svojim filmskim viđenjem takođe odlične dokumentarističke proze (prevedene i objavljene i kod nas!). Ubice cvetnog meseca je vanserijska retro-društvena hronika o i dalje intrigantnom slučaju serijskih ubistava u prevratničkom trenutku američke istorije; i to nije sve, pored superiornosti u ama baš svakom aspektu i filmskog pripovedanja i samog zanatskog izvođenja i „pakovanja“, ova nas uzbudljiva filmska priča podseća i na značaj filma, istovremeno nam višestruko pokazajući iz kog razloga ovaj film gledamo baš u ovom kolektivnom nam trenutkz i zašto nam je ta priča i relevantna i potrrebna i upravo sada.
5. Umesto petog mesta, nekoliko redova pohvale i za srpski film (ili barem ono najvaljanije u njemu) u minuloj godini – nakon tri gledanja lični favorit ostaje celovečernji igrani prvenac mlade Nine Ognjanović „Ovuda će proći put“, a pohvale idu i na račun igrano—dokumentarno-muzičkog hibrida „3211“ Danila Bećkovića i Andrijane Stojković, te dokumentarnih podviga „Prizvan i pozvan“ Luke Papića i Srđe Vuče i „Flašaroši“ autora Nemanja Vojinovića. Na žalost ponajpre onih nestrpljivih, najbolji srpski film javno prikazan tokom 2023. godine (ali, avaj, zasad na nekim spokojnijim adresama) moraće da sačeka još par ili nekoliko meseci za zvaničan susret sa ovdašnjom publikom – reč je o ostvarenju „Radnička klasa ide u pakao“ scenariste i reditelja Mladena Đorđevića.
… i po mišljenju Đorđa Bajića:
1. „Jadna stvorenja“ Jorgosa Lantimosa je film nastao iz Grkove nove saradnje sa glumicom/producentkinjom Emom Stoun i, nakon „Miljenice“ (2018), još jedan pun pogodak. Varirajući čuvenu priču Meri Šeli o Frankenštajnovim čudovištu, Lantimos stvara čaroban film krcat volšebnostima, lepotom i užasom; ponudivši jedan raskošan i uzbudljiv film koji zavređuje da bude pogledan na što većem platnu.
2. Nemački sineasta Kristijan Pecold je u punoj formi, što dokazuje i negov novi film „Crveno nebo“, izuzetno ubedljiva kontemplacija o tanatosu i erosu, veoma lirična, ali i, po potrebi, brutalna i otrežnjujuća. Pecoldova muza Paula Ber je ostvarila još jednu izuzetnu ulogu, mada je ovoga puta u fokusu muški lik koga tumači Tomas Šubert, čiji lik nije lako voleti, ali koji ume da se gledaocu „uvuče pod kožu“.
3. Nemačka glumica Sandra Huller briljira u jednom od najnagrađenijih filmova iz prošle godine, priči o preispitivanju bračnih odnosa, i to nakom sumnjive smrti jednog od supružnika. Titulu najboljeg evropskog filma za 2023. godinu ponelo je upravo ostvarenje „Anatomija pada“ francuske rediteljke Žistin Trije – i to sasvim zasluženo.
4. Animirani film „Seljani“, potpisuje autorski tandem para Dorota Kobels i Hju Velčman, a u pitanju koprodukcija Poljske (većinska), Srbije i Litvanije. Ova ekranizaciju romana poljskog nobelovca Vladislava Rejmonta, na kojoj je radilo i više od 20 slikara iz Srbije, nudi priču o prošlosti koja na primeru života mlade seljanke Jagne (Kamila Urzedovska) može dosta toga da kaže i o trenutku u kome danas živimo.
5. Na petom mestu: još dva francuska filma, u kojima glavne uloge tumači sjajna Nađa Tereškevič. Emotivna ispovedna drama Valerije Bruni-Tedeski „Zauvek mladi“ (2022) je hrabra vivisekcija jednog toksičnog odnosa, dok je Ozonova krimi-komedija „Zločin je moj“ jedna poletna i razigrana filmska poslastica koja će vas pre svega razgaliti, a onda, možda i razgaliti.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve