

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Da je Aleksandar Vučić shvatio tregedije u “Ribnikaru”, Duboni i Malom Orašju, nikad mu kandidat za gradonačelnika ne bi bio Aleksandar Šapić
Čini se da predsednik Srbije i dalje ne shvata da Beograđani – uprkos onolikom zasipanju javnog prostora naprednjačkim drvljem i kamenjem – nisu zaboravili šta je rekao u prvom javnom nastupu nakon masovnog ubistva u “Ribnikaru”. Tog 3. maja objasnio je Aleksandar Vučić građanima, najpre, da su tu ubijena neka deca iz privilegovanih porodica koja, jelte, idu u “Ribnikar”. To mu je valjda bilo najvažnije da naglasi.
Vučić izgleda još ne shvata zašto Beograđani ne mogu da zaborave da ni on, ni gradonačelnik Beograda kojeg je on postavio, ni premijerka koja je njegova marioneta, nisu smogli hrabrosti da se pojave ispred ulaza u školu i da na mestu zločina odaju počast našoj ubijenoj deci. Ne shvata zašto Beograđani nikako da im oproste što se nisu pojavili tamo gde je hiljade njihovih ucveljenih sugrađana danima čekalo u redu da se upiše u knjigu žalosti, položi neki cvet i upali sveću.
Deluje da Vučić do danas nije shvatio koliko su bedno zvučala sva naknadna objašnjenja, priče o tome u kom su se minulom času, pod okriljem kojih mrakova, on i njegova ekipa, navodno, usudili da kroče u “Ribnikar”. Nismo želeli da se slikamo i promovišemo se pod senima dece, penili su i lagali, jer se nisu bili usudili da pogledaju u suzne oči Beograđana na mestu zločina.
Da je shvatio kako gnev Beograđana nisu toliko izazvale dve uzastopne tragedije, već reakcija predstavnika njegove vlasti na tragedije, Vučić ne bi u trku za gradonačelnika Beograda, sedam meseci kasnije, gurao Aleksandra Šapića.
ŠTO BI PREKIDAO ODMOR
Kandidat za gradonačelnika Beograda Aleksandra Vučića je bivši gradonačelnik koji nije prekinuo odmor sa svojom decom nakon što su ga obavestili da su ubijena deca u gradu na čijem je čelu. Ni on nikada nije shvatio u čemu je tu problem, koliko je takvo ponašanje neprimereno i do koje mere pokazuje kakav je njegov odnos prema ljudima u gradu u kome je bio i ponovo bi hteo da bude gradonačelnik.
Postavio je bio Šapić na svom Instragram profilu 3. maja nekakve izraze saučešća pogođenim porodicama i kasnije još objašnjavao da ništa više nije mogao da uradi, da im je i besplatnu sahranu obećao.
Tek kada su mu sledećeg dana saopštili da je u gradu na čijem je čelu pobijeno još dece, počeo je polako da pakuje kofere.
A kada se konačno vratio u Beograd, sadašnji kandidat za gradonačelnika koalicije “Srbija ne sme da stane – Aleksandar Vučić” nije prešao dvesta metara od svoje kancelarije do mesta gde su naša deca pobijena, već je organizovao kontrakomemoraciju ispod svog prozora.
BESRAMNO I MUČNO
I dok je hiljade Beograđana danima odavalo poštu ubijenim učenicima ispred “Ribnikara”, šačica predstavnika vlasti je, sama za sebe, simetrično ređala skupocene državne vence na stepenicama Starog dvora. Ispred njih – stilizovane srpske zastave. U sredini venac na kome je pisalo “Grad Beograd”, koji je Grad Beograd položio sam sebi na sopstvene stepenice. Sa strane su stajale tri gorionice za paljenje sveća, dovučene, biće, iz neke crkve. Sve je delovalo sterilno, inscenirano, veštački, lažno.
“Besramniji i mučniji gest od ovog, Beograd teško da pamti. To je, još jednom, pokazalo dokle sežu režimska bezosjećajnost i prezir vlastitih građana”, napisao je tada Filip Švarm.
Beograđani se nisu bili odazvali lažnoj komemoraciji tadašnjeg gradonačelnika. Ignorisali su je prepoznavši u tome još jedan pokušaj naprednjačkih vlasti da dele građane na “nas” i “njih”, da razdele čak i tugu. Ono okupljanje ispred “Ribnikara” vlast je bila procenila kao nešto “antivučićevsko”, nekanalisano, potencijalno opasno. Tamo njenih predstavnika nije bilo.
A “tamo” – srpski Zid plača. Uz ogradu igrališta Treće beogradske gimnazije do velikog ulaza u “Ribnikar” koji koriste učenici od petog razreda osnovne škole položeno cveće, sveće, visile su poruke, fotografije, igračke, neka majica… Predmeti žalovanja dece za decom. Život koji ostaje za ugašenim životima, ulični oltar stihijski izrastao. I građani koji stoje, prolaze, odlaze, dolaze, plaču, ćute, tiho razgovaraju, zabeležio je tada autor ovih redova.
Ne samo da zbog svog ponašanja i svega što nije učinio, a trebalo je da učini, Aleksandar Šapić nije podneo ostavku, već se u istoj godini bez ikakvog srama kandiduje za gradonačelnika Beograda. I još besni kada ga neko podseti šta je govorio i činio nakon ubistva – još jednom – naše dece. Nikada se nije izvinio jer, biće, nikada nije ni shvatio u čemu je pogrešio.
Ali nije problem da li je on nešto shvatio, već da li su Beograđani nešto naučili.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve