
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
fotografije: ap photo
Često možemo čuti kako ljudi govore da su ovde veliki novac pošteno zaradili samo naši vrhunski sportisti, a da su svi ostali iskoristili tranziciju da bi se obogatili. Nećemo generalizovati stvari, to svakako nije istina u potpunosti, ali najlakše je sumnjičiti bogate ljude za sve neuspehe. Zar nisu na taj način neki političari došli na vlast u Srbiji? A što se sportista tiče, oni zaista jesu sve zaradili samo svojim trudom i radom
Da li je pristojno zavirivati u tuđe džepove? Ovde bi rekli da nije, ali u svetu je to prilično raširena pojava, pre svega zato što nema šta da se krije. U Srbiji postoji “Zakon o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu”. Po tom Zakonu bismo, u načelu, veoma lako mogli da utvrdimo ko su ljudi koji se ponašaju i žive daleko bolje od realnih primanja koja imaju prikazana. Ipak, ovde je česta pojava da se deca dovode u obdanište u džipovima od 50 i više hiljada evra, a da usput dobijaju povlašćen boravak u istom tom obdaništu zato što roditelji imaju male prihode. O razlici u visini primanja i načinu života političke i nekih drugih “elita” u Srbiji nije potrebno pričati. Zakon postoji, ali se prilično selektivno primenjuje.
U poslednjih dvadesetak godina sport je postao globalni marketinški fenomen, a samim tim su i igrači u pojedinim sportovima počeli da potpisuju dotad nezamislive ugovore, što sa svojim klubovima, što sa reklamnim agencijama. “Bogat ko Džaja” – tako se nekada kod nas govorilo za nekoga ko je imao višak novca. Dragan Džajić je, kao i svi tadašnji sportisti, morao da sačeka do svoje dvadeset osme godine kako bi napustio zemlju i igrao fudbal za neki strani klub. Iako ga je tražila cela Evropa, potpisao je ugovor sa Bastijom sa Korzike. Stariji ljudi vam danas mogu ispričati da je to bio nezapamćen ugovor za ondašnje vreme. Ipak, iako nikada nije objavljena tačna vrednost tog ugovora, sada se zna da se radilo o manje od pola miliona dolara za dve godine.
U staroj Jugoslaviji većina sportista bili su amateri (ili sa vrlo malim primanjima), dok su samo pojedini fudbaleri i košarkaši mogli da od novca koji su zaradili u karijeri žive i nakon nje. Obično se završavalo sa nekim kafićem ili kafanom koja bi im omogućavala da pod stare dane ne ostanu bez primanja. Prve velike transfere ostvarili su igrači najboljih fudbalskih klubova u Jugoslaviji krajem devedesetih godina prošlog veka, a posebno igrači Crvene zvezde posle osvajanja Kupa šampiona 1991. godine.
Tadašnji transferi su za najbolje igrače iznosili oko 10 miliona dolara. Dražen Petrović i Vlade Divac su bili prvi košarkaši koji su, nakon nekoliko godina, potpisali višemilionske ugovore u NBA ligi. Danas, ako je neko iole talentovan mladi sportista, armija menadžera i ljudi sumnjivih zanimanja i poslova se okači o njega i njegovu porodicu dok je još mlađi junior. Tokom karijere, većina naših talentovanih fudbalera i košarkaša zaradi nekoliko miliona dolara/evra koji im omogućavaju da pristojno prežive ostatak života posle sportske karijere. To, naravno, važi ako im u međuvremenu oni isti menadžeri i ljudi sumnjivog morala ne oderu kožu s leđa, ili ako se sami ne upletu u neisplative poslovne poduhvate. U poslednjih petnaestak godina, i teniseri su se umešali u dotad neprikosnovene ugovore košarkaša i fudbalera.

Ne treba zaboraviti i da je naša zemlja uvela nacionalne sportske penzije za zlatnu, srebrnu ili bronzanu medalju osvojenu na Olimpijskim igrama, Paraolimpijskim igrama, Šahovskoj olimpijadi, svetskim i evropskim prvenstvima u olimpijskim i paraolimpijskim sportskim disciplinama, za svetski rekord u olimpijskim i paraolimpijskim sportskim disciplinama, kao i za učešće u finalu Dejvis kupa ili FED kupa Međunarodne teniske federacije.
Trenutno te penzije iznose od 84.227 dinara za bronzanu medalju na evropskom prvenstvu u olimpijskoj ili paraolimpijskoj sportskoj disciplini, pa do 252.681 dinar, koliko iznosi sportska penzija osvajača zlatne medalje na Olimpijskim igrama, Paraolimpijskim igrama ili Šahovskoj olimpijadi. Ova primanja su omogućila da velika sportska imena u manje plaćenim sportovima uživaju makar neku zahvalnost za uspehe koje su postizali pod zastavom bivše Jugoslavije, zatim Srbije i Crne Gore, a naposletku i Srbije.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve