Hugo Prat, čovek koji je najviše doprineo da strip počne da se shvata kao umetnost, autor čije je delo usrećilo više ljudi nego bilo koja ideologija, rođen je u Riminiju (Italija) 15. juna 1927. Godine. Danas bi napunio 95 godina
„Životni put Huga Prata bio je do te mere neobičan da je znao da će mu svaki novinar, poistovećujući ga sa njegovim najpoznatijim junakom, postaviti isto pitanje: ‘Da li ste vi Korto Malteze?’. No, Pratov život nadilazi njegovo monumentalno delo, koje na prvi pogled izgleda kao plod čiste fantazije“, piše Momir Turudić u tekstu „Ko je taj Korto Malteze?“ objavljenom u „Vremenu“ 2011. godine.
„Detinjstvo mu je proticalo u Veneciji, bio je okružen porodičnim predanjima koja su dolazila iz engleskih, italijanskih, jevrejskih, španskih, turskih korena. Rastao je među mladim i ‘nimalo čednim’ tetkama, vaspitavao ga je i ujak, mornar i avanturista; porodicu su više od zvaničnih religija privlačile jeresi, ezoterija, kabala. ‘Sudbina Pratovih počiva negde izvan granica i razlika po rasi, religiji i jeziku’, govori Hugo Prat o svom poreklu. Kasnije će reći i da nijedna od četiri majke njegovo šestoro dece ne govori isti jezik, da nijedno od njegove dece nema njegovu nacionalnost, a da nijedno njegovo unuče ne govori italijanski.
Sa deset godina je otišao u Etiopiju, tadašnju Abisiniju, gde mu je otac radio u vojsci. Tamo uranja u čudesni svet Afrike, druži se sa lokalcima, uči amharski. ‘U svoje priče ubacujem sve sa čime sam dobro upoznat: putovanja, žene, rat’, kaže Prat. Rat je prvi put upoznao u Etiopiji, kada su se oko ove zemlje borili Italijani, Englezi i domaći borci za nezavisnost. Od juna 1940. do marta 1941. Prat je u vojnoj jedinici mladih fašista. Prepešačio je čitav rog Afrike, učestvovao u borbama.
Rat opisuje i kao veliko životno iskustvo koje mu je omogućilo da shvati naličje politike i ideologije, besmislenost raznih nacionalizama i imperijalizama, krhkost i kratkotrajnost ljudskog života. ‘Imao sam prijatelje sa obe strane i jedini princip koji sam sledio bio je da ta prijateljstva nikada ne izneverim’, kaže Prat.
U Italiju se vratio 1943. godine. Menjao je vojske i uniforme, svestan da su priče o tome da se muškarac postaje u ratu budalaština, već da je heroj ‘osoba koja uspeva da se suoči sa nekom teškom situacijom, držeći se pritom određenih etičkih načela’.
Od juga Afrike do Severne Amerike
Počinje da crta stripove, putuje po Italiji i Evropi uživajući u danima ‘lude mladosti’ usred posleratnog haosa. Umalo nije završio u Legiji stranaca, učestvuje u demonstracijama sa radnicima i studentima, ne zbog ideoloških razloga, već zato što uživa u opštem metežu, u kome je postojala veća mogućnost da upozna neku devojku.
U Argentinu je otišao 1949. i ostao tamo trinaest godina. Radio je kao crtač stripova, igrao tango, svirao po vozovima odeven u kostim sa gavranovim perjem i pačjim kljunom. Po odlasku iz Argentine 1962. godine, osam godina nominalno je živeo u Veneciji i radio za dva italijanska časopisa, ali je stalno odlazio na duga putovanja, dovodeći do ludila svoje urednike koji nisu nikada znali da li će se vratiti. Putovao je svuda, od Laponije do juga Afrike, širom Evrope, Južne i Severne Amerike.
Traganje kao religija
Mada je 1967. objavio ‘Baladu o slanom moru’, u kojoj se prvi put pojavljuje Korto Malteze, tri godine kasnije, sa 42 godine, bio je bez posla i nepoznat široj javnosti. Ali, slava je došla pošto je počeo da crta epizode Korta Maltezea za časopis ‘Pif’, koji je izlazio u Parizu. Sledila su priznanja širom sveta. O njegovom delu, zasnovanom na neverovatno širokom, mnogostrukom obrazovanju i svemu što je u životu prošao, napisane su desetine doktorata.
Prat je pred kraj života govorio: ‘Ne žalim ni zbog čega…. Moj život je bio predivan, ispunjen iznenađenjima i zadovoljstvima. U životu me usmeravala intelektualna radoznalost.’ Svojom religijom naziva – traganje. ‘Tragam za istinom, ali znam da je nikada neću otkriti u celosti… Zato ne verujem religijama. Svako ko je uveren da poseduje istinu je potencijalno opasan.’
Jednostavan, ali nikada banalan, na pitanje: ‘Šta je potrebno da neko učini kako bi postao čovek?’, Prat odgovara: ‘Promišljati stvari, suočavati se sa problemima, preuzimati odgovornost, nastaviti sa svojim radom ili sa onim što se započelo, čak i kada okolnosti tome više ne pogoduju…’“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!