

Pregled nedelje
Život u mafijaškoj državi
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija


Da li je medicinska pošast gotova? Nemam pojma, ja sam laik. Verovatno ide ka kraju. Ali izgleda da je gotova, to jest da je istrošena, represivna moć zaraze, odnosno “gospodara zaraze”
Sećate li se korone? Znam, bilo je to davno, pre izbora, pre rata…
Zvanično, pandemija još traje. Niko od nas ne može biti siguran da joj je trajno izmakao. Pa ipak, nije to više to… Neki stručnjaci kažu da je virus oslabio, drugi da virus ne može da oslabi, nego ili je tu ili nije. A ja sam laik, i za virus ne marim, on nije moj posao. Moj posao su ljudi.
A ljudi, izgleda, više ne mare. Na sajtu na kojem od početka pandemije pratim dnevni body count, ti izveštaji više nisu ni na naslovnoj strani. Moraš malo na porudariš da bi došao do njih. Možda je to cinično, jer neki ljudi se i dalje razboljevaju i umiru, ali tome je tako. Umire se ionako od koječega, recimo od gripa se oduvek i svake godine umire na veliko, pa se ipak život odvija mimo toga, nekako “kao da je sve normalno”. Verovatno zato što sve i jeste normalno.
Pazite, ne “novo normalno”, nego ono staro i jedino, obično i večno normalno. Po prodavnicama i drugim lokalima i osoblje i mušterije ponovo slobodno pokazuju svoja ljudska lica, usta, nos, pa iznova imaš naposletku ipak prijatan i relaksirajući osećaj da si među pripadnicima ljudske vrste; u pozorištima i bioskopima sede jedni do drugih; pri susretima ne samo da se rukuju (upražnjava li još iko onaj idiotski pozdrav laktovima?) nego se grle i ljube sve u šesnaest. Rekao bih, i više nego pre. Valjda su željni dodira.
Da li to znači da je medicinska pošast gotova? Nemam pojma, ja sam laik. Verovatno ide ka kraju. Ali izgleda da je gotova, to jest da je istrošena, represivna moć zaraze, odnosno “gospodara zaraze”, ljudi koji su ovlašćeni ili su se sami ovlastili da nas od nje štite. Pa su ubrzo navalili da nas štite i od nas samih, iako je vrlo dubiozno jesi li ikada dobili mandat za to, i da li su ga uopšte mogli dobiti.
Sve je ovo i dalje najbolje vidljivo na primeru odnosa prema tzv. maskama. Još u dosta ranoj fazi pandemije, ljudi su se podelili na one koji su ih nosili samo gde i koliko “se baš mora”, i na one koji su postali neka vrsta vernika maski, bez kojih nisu mrdali iz kuće i koje su postale skoro pa oznaka neke nove religije (uz tome primereni zilotizam). Ideolozi koronapanike vrlo su rano počeli da insistiraju da je negativan ili nehajan odnos prema maskama nešto što nužno ide uz antivakserstvo (i vice versa), ali to je prosto odviše velika generalizacija, na ili preko ruba klevetanja velikog broja ljudi.
Kako god, ubrzo se nenošenje ili “pogrešno” nošenje maske pretvorilo u stigmu: “vi ste neodgovorni i svi će pomremo zbog vas”. Ma daaa, evo cela Švedska izumrla zato što nikada nije ni nosila maske…
Kako god, to su tempi passati – valjda. Meni je, kao posmatraču ljudi, a ne virusa, zanimljivo da gledam kako se sada ponašaju “najbolji među nama”, kada je tzv. obaveza nošenja maski u zatvorenom prostoru ukinuta. Ranije, dok je to čudo trajalo, neki od njih bili su srećni da poziraju kao sekularna (da li?) verzija iranske islamističke moralne policije, od milošte zvane Hijab Watch, i da verbalno terorišu nemaskirane elemente. Sada, kada te obaveze više nema i kada je znak njihove Vrline sveden na ne mnogo više od bizarnog modnog detalja, mnogi kao da su uvređeni i ljuti, kao da misle da se njihove zasluge za opštu stvar više ne cene dovoljno…
Sve u svemu, maske su generalno u povlačenju, i to je normalno. Otkrivena ljudska lica govore o povratku sveta u zglob – barem u ovom aspektu (o drugima ćemo drugi put). Ali, primećujem još jedan fenomen. Čini mi se da je napolju, na otvorenom, sada više maskiranih ljudi nego pre pola godine ili godinu (i nisam jedini koji to vidi). Kako je to moguće?! Gde je tu logika? Pa, sve vreme je važilo da se napolju “ne moraju” nositi maske i da je to možda i kontraproduktivno, a da je mogućnost zaražavanja napolju izuzetno mala?
Eh da, ali ovde je, biće, u pitanju nešto što se ne percipira kao nametnuta obaveza, nego je u međuvremenu interiorizovano, posvojeno, postalo je deo unutrašnjeg moralnog pejzaža maskonosca.
Šta ovo znači? Meni izgleda da stvar ide u ovom pravcu: delićemo se na one (većina) koji maske neće nositi nikada i gledaće da srećno zaborave da su ikada imali posla s njima, i na manjinu koja će maske zapravo nositi uvek, verovatno i zadugo nakon što se sa svih najnadležnijih mesta zemlje i sveta označi kraj pandemije. Jer, trauma koju su oni pokupili nije nešto što se gasi i nestaje na komandu ili na prekidač; to je nešto što ostaje duboko u njima. Kako će toga da se reše, lepo nemam pojma. Ali bi bilo dobro da se poradi na nekom programu odvikavanja. Da, sasvim sam ozbiljan. Bićete i vi, pre ili kasnije.
Kažu svedoci da je tako bilo i posle nekih drugih velikih zaraza, da su mnogim ljudima ostajale neke navike, svojevrsni bihejvioralni tikovi (ako to tako može da se nazove) po kojima se još godinama moglo prepoznati šta ih je “svrbelo” i gde se češu.
Nije to po sebi ni čudno, ni smešno. Ljudi se sa velikim nesrećama koje prevazilaze njihovu moć poimanja i tumačenja, ali ih zato preplavljuju do tada možda neiskušano intenzivnim strahovima, nose kako znaju i umeju. Za početak, bilo bi, u interesu javnog zdravlja, dovoljno da se shvati i prihvati ovo: “novo normalno” ne postoji, nikada nije postojalo i nikada neće postojati. A ljudima koji su se nesrećno zaglavili u toj deluziji treba pružiti svu pomoć da se vrate pretpandemijskoj normalnosti, jedinoj koja je uopšte u ponudi.


U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija


Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima


Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru


Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara


Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve