
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
In Memoriam
Dragiša Pavlović, funkcioner SK Srbije preminuo je 9. septembra 1996. u Beogradu. Pre devet godina manje dva dana, 11. septembra 1989, on je izgovorio reči koje će prekinuti njegovu politička karijeru, ali i obezbediti satisfakciju da je među prvima upozorio na opasnost od požara koji je tih dana raspaljen. „Ukupno stanje na Kosovu, koje se ne popravlja ni potrebnom ni poželjnom, ni olako obećanom brzinom, stvara opasnu atmosferu u kojoj kao da se svaka izgovorena reč protiv srpskog nacionalizma dožiljava kao popustljivost prema srpskom nacionalizmu. Zapaljive reči ne donose ništa drugo nego požar… Dlanovi Srba i Crnogoraca na Kosovu iz aplauza već pelaze u pesnicu, a to je granica preko koje sve dalje vuče u tragični razvoj događaja. Kome je to danas, za zamišljena ili umišljena rešenja, potrebna krv?“.
Optužali su ga za ezopovski način govora, a kako je sam govorio „previše dobro su ga razumeli“. Shvatili su da se njegova aluzija o olako obećanoj brzini odnosi na kosovopoljsko istupanje Slobodana Miloševića i s Pavlovićem su se obračunali 23-24. septembra 1987. na 8. sednici SKS.
Obračun je vođen s nemilosrdnošću karakterističnom za partijske čitke. Tokom tog događaja Pavlović je ostao dostojanstveno uzdržan.
Jezik obračuna s njim pojačao je histerično raspoloženje na koje je Pavlović ukazao. Dok se požar rušio i razarao zemlju Pavlovićevi protivnici su napredovali. On se povukao iz političkog života posle poslednjeg čina partijske egzekucije, 4. februara 1988, kada ga je Gradski komiteta SK Srbije „zbog teških političkih grešaka i neprincipijelnog ponašanja“ smenio sa funkcije, a potom i iskljućio iz SK. Počeo je da se bavi privatnim biznisom uzdržavajući se od svih, pa i privatnih komentara. Reklo bi se da nije bio srećan što je njegova opomena postajala proročanstvo koje se ispunjava.
Pavlović je bio jedan od partijskih funkcionera koji su imali visoke stručne kvalifikacije.
Rođen je 1943. godine u Kragujevcu, gde je u mladosti bio popularan jer je inklinirao scenskim umetnostima,
noseći nadimak „Buca Rankin“, po majci uglednoj
učiteljici. Diplomirao je na Masinskom fakultetu i
na Ekonomskom fakultetu, magistrirao 1979. godine („Integracija i naučno-tehnički progres“), a
doktorirao na Fakultetu političkih nauka 1982 („Samoupravna integracija i proizvodna snaga društvenog rada“).
Radio je u remontnom preduzeću „Kompresor“, u Zavodu za sisteme planiranja, nakratko bio direktor Novinsko-iz-
davačkog preduzeća „Svetlost“ iz Kragujevca.
Njegova politička karijera počela je
80-ih godina kada je prešao iz Kragujevca u Beograd, gde je postao jedan od najbližih saradnika tadašnjeg predsednika Predsedništva Srbije Ivana Stambolića.
Prekid političke karijere ugrozio je
njegovu univerzitetsku karijeru. Pavlović je inače na Masinskom fakultetu u Kragujevcu bio honorarni predavač predmeta „Društveno-ekonomski sistem SFRJ“, ali posle smene nije izabran za profesora sa stalnim zaposlenjem. Predavao je na FON-u 73-75. i 79-81. Kad je isteran iz
partijske službe, zaposlenje je najpre dobio u
ljubljanskom „Smeltu“, a krajem 1989. godine osnovao „Hermes“, privatnu agenciju za rent-a-kar.
Koautor je knjige „Integracija i tehnologija“
(1981), „Ko radnike povezuje lažnim koncima“
(1984), a autor „Pitanjem na odgovore“ (1986), i
knjige o sopstvenom slučaju – „Olako obećana brzina“ (1988).
Ekonomski i tehnički obrazovan, Pavlović nije
delio poglede nacionalnih ideologa oslonjenih na
mitove i strah od budućnosti. Kao zagovornik prilično usamljene ideje da Savez komunista sa svojim
neistomišljenicima polemiše „knjigom na knjigu“, a
ne osudom, pokušao je da polemiše, na primer, sa
Dobricom Ćosićem zbog njegovog „straha od eksplozivnog tehnološkog razvoja“. („Ako bismo pošli sa stanovišta stručnih nalaza, onda bismo ustanovili da u narodu čijim jezikom govorimo i pišemo Ćosić i ja – kutija palidrvaca se još koristi, ali je već odavno većina ljudi ne zove „mašina“.)
Pavlović je bio akter i žrtva pokušaja da se
sistem koji se slomio promeni iznuta, Srbija modernizuje i tehnički razvije, a požar rastuće destrukcije lokalizuje. Srbija se u poslednjoj deceniji
ponašala kao da joj nisu potrebni ljudi kakav je bio
Pavlović, niti je htela da čuje reči koje su joj oni
upućivali.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve