Glupo bi bilo da ja sad sednem i pričam u kasetofon svoj život. Zato, pomislio sam, zašto ne bih pričao Beketov komad
POVRATAK BARDA: Ljuba Tadić
Ljuba Tadić je Glumac. Jedan od najznačajnijih i najnagrađivanijih u jugoslovenskom glumištu. Posle skoro pet godina bez premijere, 14. januara odigrao je u Ateljeu 212 Beketovu monodramu Poslednjatraka. Kako sam kaže, to je komad prigodan za njegove godine.
LJUBA TADIĆ: Ne, ja ne marim za jubileje niti hoću da ih pominjem. Odavno radim ovog Beketa, proganja me dugo, nemojte da me pitate koliko, i to nema veze sa jubilejem. Jednostavno, sad sam hteo da završim taj posao, to je sve… Godoa smo radili 1955. godine, tada ga je režirao Vasa Popović, čiji je pseudonim danas Pavle Ugrinov. Bilo je kod Beketa nešto na šta mi nismo navikli, a nismo mogli da uhvatimo šta je to, mnogo smo se mučili… Čini mi se da smo od Beketa naučili kako se ćuti na sceni. Taj muk koji dođe posle reči, to je nešto najlepše. Mislim da ima nešto što se ne zna o početku Ateljea. Godoa smo prvo igrali u ateljeu Miće Popovića, gore, na staroj Banjici. Bilo je to interesantno vreme u gradu, svašta se stvaralo. Prvi upravnik Ateljea 212, kada ovo pozorište još nije ni imalo ime, bio je Radoš Novaković. Pitali su ga kako da se zove novo pozorište. Mihiz (Dragoslav Mihajlović – p.a.) bio je kum. Rekao je: „Ako su prvo igrali u ateljeu, neka se zove Atelje.“ Ne može Atelje, rekli su, ima mnogo ateljea. I Mihiz, vispren kakav je bio, pita Radoša koliko to novo pozorište ima stolica. Radoš kaže – 212. I tako je ovo pozorište dobilo ime. Koliko ja znam, ovu priču niko nije ispričao, pa ni Vladeta Janković koji je bio Mihizov intimni prijatelj.
Imam nešto po nekim kasetama, ispričam nekad nešto kasetofonu. Ne volim da pišem, ja sam usmenjak, pa sam eto zato neke stvari zabeležio pričanjem. Znači, nije bezrazložno što sam odabrao baš Krapa… Na kasetama je neko moje iskustvo, sećanje, koje može i da zaboli, i da obraduje, može svašta… Ali, glupo bi bilo da ja sad sednem i pričam svoj život. Zato, pomislio sam, zašto ne bih pričao Beketov komad. Eto, to vam je to poistovećivanje i razlog za vraćanje Beketu.
Azaštostesevratilimonodrami?
Ovo nije povratak monodrami jer Poslednjatraka nije monodrama. Krap jeste jedini čovek u predstavi, ali njegov magnetofon je kao živo biće i Krap se ponaša prema njemu kao da je čovek, znači – imam partnera. Monodrame sam nekad radio. S pokojnim Branom Đorđevićem radio sam MemoareProteMateje. A OdbranaSokratovaismrt u početku nije bila monodrama. Bilo je više glumaca, pa smo predstavu nekako razbili i sveli je na Platona i Sokrata, da bismo na kraju izbacili i Platona. Nisam igrao mnogo monodrama, ali sam ih igrao dugo, zato ljudi imaju utisak da ih je bilo mnogo. Osim toga, monodrama je pravi domaći zadatak.
Već sam objašnjavao zašto za Beketa reditelj nije neophodan. Uostalom, ja tvrdim da kad bilo koji komad date glumcima, nešto će da izađe i bez reditelja. Ali, evo o Beketu. Kod Beketa je sve napisano. On čak broji i korake, kaže: Krap ide četiri-pet koraka. Setio sam se jednog Bitefa, Berliner teatar je igrao Godoa u JDP-u u Beketovoj režiji. Iznenadila me je tačnost u njihovoj igri. Setivši se te predstave, odlučio sam da se držim Beketa što bolje mogu. A to mogu i bez reditelja, niko mi nije potreban da mi broji korake, sve to imam u glavi.
Sa ponekim i nisam. Na primer, Beket kaže da se Krap oklizne na koru od banane. Bojim se da se okliznem, pa da zaista padnem i da ne mogu da se dignem. I, smislio sam drugačiji odnos: pogledam koru od banane, setim se da mogu da se okliznem, uzmem je i bacim.
I sa Maderom je gotovo. Počinju da je renoviraju i sinoć smo se (10. januar – p.a.) poslednji put tamo okupili. Kažu da će je završiti do marta, ali ne verujem. Ne, gotovo je sa Maderom.
Ne odlazim tamo. Pa oni ni nemaju zgradu, gde da odem? To je strašno šta im se desilo. Iskreno želim da se ta zgrada što pre sazida, i to onoliko koliko i sebi želim da to doživim, ali… neće to skoro.
Možeserećidajeodproleća1997. godine, odpredstaveNačijojstraniRonaldaHarvuda, Ateljevašanovakuća. OdnedavnoigrateiuKaroliniNojber, umestopreminulogBrankaPleše, atojevašatrećapredstavaunjihovojprodukciji.
Jeste, i kad me je Cvele (Svetozar Cvetković – p.a.) pozvao da zamenim Plešu, posavetovao sam ga da odmah nađe nekog ko će mene da zameni!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!