

Požar
Prevoznik koji podržava studente: Počeli su da mi pale autobuse
Prevozniku Milomiru Jaćimoviću noćas je, kako je objavio na Fejsbuku, zapaljen autobus


Gospodin Srđa Popović nas je u svom prošlonedeljnom pismu obavestio da ne želi više da se druži s nama i da iz Polemike izlazi kao apsolutni pobednik. Lepo od njega. Međutim, nije lepo to što je moju malenkost svrstao u grupu ljudi koje je nazvao bivšim ili sadašnjim novinarima ili saradnicima „Vremena“. Nije lepo zato što to nije tačno. Nisam, niti sam ikada bio novinar ili saradnik lista „Vreme“, senatore Mekarti. U to se može uveriti svako ko moje ime „gugluje“ ili propusti kroz neki drugi internet pretraživač. Pojaviće se samo dva moja pisma koja sam poslao „Vremenu“ za rubriku pošta/reagovanja, i to na sajtu Helsinškog komiteta za ljudska prava u Srbiji (u odličnom prevodu na engleski). Pisma su naslovljena sa „2084“ i „Proces“. Da sam saradnik bilo kojeg eminentnog nedeljnika, pojavilo bi se valjda još nešto: neki tekst, intervju, možda i fotografija. Dovoljno cenim inteligenciju gospodina Popovića, pa ne pomišljam na mogućnost da je moj satirični „izveštaj“ sa suđenja Miloševiću („Proces“) shvatio kao validan dokaz mog profesionalnog angažmana u „Vremenu“. Pre mi se čini da g. Popović vrlo retko čita „Vreme“ te stoga ne zna ni ko za taj list piše ni šta piše. Verovatno iz istog razloga nije upoznat ni s načinom na koji „Vreme“ izveštava iz Haga.
Dakle, ja sam samo jedan autentični, neprerušeni, dvadesetšestogodišnji, trenutno nezaposleni (evo zanimljivog podatka za uredništvo „Vremena“) čitalac koji je svojim pismima pokušao da obesmisli već u startu (neosnovanim napadima na uređivačku politiku „Vremena“) obesmišljenu Polemiku. Priliku da upoznam lik i delo gospodina Žarkovića imao sam isključivo posredstvom medija, i to uglavnom kao (lik i delo) jedne od zvezda two men showa, emisije koja je nedavno mučki ukinuta na jednoj beogradskoj TV stanici. Akcija obesmišljavanja je propala, a ja bih ovom prilikom želeo da iznesem svoje čitalačko-građanske stavove o problemu krivice i odgovornosti za gnusne zločine počinjene u naše ime i o načinu izveštavanja „Vremena“ s haškog procesa, naravno, izbegavajući argumente ad hominem (koje, npr., koristi D. Todorović (dis)kvalifikacijom M. Miloševića u uvodnim redovima svog prošlonedeljnog pisma).
Slažem se s gospodinom Popovićem da postoji pojam kolektivne odgovornosti, a ne kolektivne krivice i da je nemoguće „deetnifikovati“ etničko čišćenje. Prihvatanje kolektivne odgovornosti (zbog nečinjenja ili nedovoljnog činjenja u sprečavanju zločina ili pak otvorene podrške zločincima) jeste nužno i za svoje konkretne rezultate mora imati moralno i materijalno obeštećenje žrtava i(li) njihovih porodica. Moralno obeštećenje bi se očitovalo u izvinjenju šefa države žrtvama i(li) njihovim porodicama, a u ime države Srbije i njenih građana (ne samo etničkih Srba, lično poznajem nekolicinu građana Srbije koji nisu etnički Srbi a zalagali su se za proterivanje kosovskih Albanaca; uostalom, neki od visokih političkih i vojno-policijskih zvaničnika bivšeg režima nisu etnički Srbi i možda su ne samo odgovorni već i krivi za zločine). To prihvatanje odgovornosti će svakako imati katarzično dejstvo kod građana Srbije, međutim, da bi se došlo do pomirenja, ono nije dovoljno. Do iste katarze morali bi doći i svi drugi narodi koji su učestvovali u ratovima (svi narodi u svojim redovima imaju i žrtve i dželate) na prostoru bivše Jugoslavije, bez izuzetka (ovo nije argument tu quoque, za pomirenje je potrebno najmanje dvoje). Ukoliko do toga ne dođe, to ni na koji način ne sme uticati na proces prihvatanja odgovornosti od strane građana Srbije, ali svakako treba da utiče na odnose s pojedinim državama „iz regiona“. S društvima koja odbijaju da se suoče sa sopstvenom odgovornošću, nijedno civilizovano društvo ne želi da ima „prijateljske i dobrosusedske“ odnose. Jednostavno, svako se svakome treba izviniti zato što su svi odgovorni. Od krivaca pak niko i ne traži izvinjenje. Oni moraju biti kažnjeni (naravno, ukoliko se njihova krivica dokaže).
Neću se poslužiti floskulom tipa: „ne želim ja da branim nikoga, ali…“ zato što želim, kao čitalac, da stanem u odbranu „Vremena“, pre svega, zbog prirode napada na taj list i njegove novinare, koji su (napadi) potpuno neargumentovani. „Napadači“ Miloševićevu krivicu „dokazuju“ argumentom e consensu gentium (kriv je zato što to svi znamo). Izveštavanje lista „Vreme“ iz Haga je vrlo profesionalno, nepristrasno i analitički odmereno. Pojedini albanski svedoci su lagali (ne znaju ništa o planetarno poznatoj organizaciji kao što je OVK i koja „ekspozituru“ ima i u njihovom selu), tužilaštvo je uspevalo da dokaže da je zločina bilo, ali je vrlo nespretno te zločine dovodilo u vezu s Miloševićem, proces je isuviše „istorizovan“ (i od strane optuženog i od strane tužilaštva) itd. Sve ovo se moglo videti (i čuti) posredstvom većeg broja domaćih i stranih medija, a ne samo „Vremena“. Lično sam nezadovoljan tokom suđenja, ali to ne pripisujem (ne)objektivnom izveštavanju medija, već, najblaže rečeno, smušenosti tužilaštva, osionosti optuženog i hermetičnosti njegovog režima iz vremena zločina. Verujem da je Milošević kriv, ali to neću znati sve do okončanja procesa.
S nekim stavovima pojedinih novinara „Vremena“ iznetim u Polemici lično se ne slažem, ali držim da su to njihovi lični stavovi, a ne pitanje uređivačke politike lista. „Vremenu“ upućujem kritiku povodom objavljivanja pisma izvesnog dr Mila Jovanovića u kojem poziva na linč neistomišljenika uskraćivanjem osnovnih životnih namirnica (hleba i mleka).
P.S. Doista mi imponuje činjenica da je gospodin Popović (valjda ne osnovu literarnog kvaliteta mojih pisama) pomislio da sam novinar ili saradnik lista čiji je on osnivač.


Prevozniku Milomiru Jaćimoviću noćas je, kako je objavio na Fejsbuku, zapaljen autobus


Ako se istraga koristi kao političko sredstvo, ako se zaključci iznose pre nego što su činjenice utvrđene i ako se institucije stavljaju u službu narativa, pitanje je šta je sledeće. Ne radi se više samo o tome šta se desilo u Rektoratu ili na Filozofskom fakultetu. Pitanje je šta čeka društvo, šta mu sledi iz ovakvih obrazaca i koliko dugo to može da funkcioniše. Ali, vidimo i da ima ko da se suprotstavi svemu tome


Dok čekamo da se REM probudi, mediji svesno, bez ikakvog straha od sankcija, krše zakone i Kodeks novinara. To podrazumeva guranje narativa da su “blokaderi” krivi za sve loše u društvu, nekritičko prenošenje poruka da “su na kraju i ubili devojku”, kao i da policija ima pravo da studente “bije i da ih ubije”


Da li je moguć poraz Viktora Orbana i, ako se desi, hoće li ga on prihvatiti? Šta mađarski premijer nudi biračima, a šta oni traže? Zašto je prema anktama u prednosti njegov rival njegov Piter Mađar? Zbog čega je pod Fidesom procvetala sistemska korupcija, a razorene vladavina prava i autonimija univerziteta? Na koji način su ova stranka i njen lider na izborima radili sveo ono šta u Srbiji radi SNS, izuzev premlaćivanja građana? I kakve veze sa svime ovim ima predsednik Srbije


Erik Beket Viver smatra da, ako opozicija pobedi, prvo što će uslediti biće veliki prelet: “Hiljade i hiljade njih će menjati stranu, tvrditi da nikad nisu bili za Fides.” Zatim očekuje da mnogo ljudi na nižim pozicijama počne da govori šta se zaista dešavalo. “Svašta će isplivati, ne bih se iznenadio ni da se pojave informacije o političkim ubistvima.” A Ako Orban ipak pobedi? “Osveta, osveta, osveta. Odlazak iz EU. I zatim, poslednji privid vladavine prava biće odbačen”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve