Ubrzo posle 36. Bitefa imali smo priliku da vidimo još dve odlične nemačke predstave i tako potvrdimo utisak da nemački teatar zauzima vodeće mesto u savremenom svetskom pozorištu
I posle Bitefa – Bitef!
LAKOĆA I MLADOST IGRE: „Stradanje mladog Vertera“
Ako ste mislili da se Bitef završio negde početkom oktobra, kao i svake godine dosad, onda ste pogrešili; ovogodišnji, 36. Bitef završen je tek 5. novembra i to izvođenjem nemačke predstave EmilijaGaloti na Velikoj sceni Narodnog pozorišta. Do ovog zaostalog gostovanja, nazvanog „Bitef posle Bitefa“, došlo je zato što nemački umetnici nisu mogli da nastupaju za vreme festivala, a organizatorima je bilo stalo, ispostaviće se s punim pravom, da dovedu predstavu koja je proglašena najboljom u Nemačkoj u sezoni 2001/2002.
Međutim, gostovanje predstave EmilijaGaloti ne pripada samo programu „Bitef posle Bitefa“; ono je i sastavni deo programa Nedelje nemačke kulture koji, u organizaciji Gete instituta iz Beograda, traje već izvesno vreme. U okviru Nedelja nemačke kulture beogradska, vršačka, kragujevačka i novosadska publika imale su priliku da, pre nekoliko nedelja, vide i predstavu StradanjamladogVertera, čiji su autori dva apsolutna ljubimca publike 36. Bitefa – Nikolas Šteman i Filip Hohmajer (reditelj i glavni protagonista predstave Hamlet, koja je s Vilsonovim Vojcekom podelila gran pri „Mira Trailović“). Dakle, ubrzo posle kraja regularnog toka ovogodišnjeg Bitefa imali smo priliku da vidimo još dve odlične nemačke predstave i tako samo još jednom potvrdimo utisak da nemački teatar zauzima vodeće mesto u savremenoj svetskoj pozorišnoj produkciji. Pošto je reč o međusobno vrlo različitim predstavama koje spajaju samo neke opšte vrednosti nemačkog pozorišta – promišljenost i zaokruženost teatarske forme, rediteljska inventivnost, glumačka besprekornost – njih treba posmatrati odvojeno.
Ono što prvo pada u oči u predstavi EmilijaGaloti Dojčes teatra iz Berlina jeste njena izuzetna likovna kultivisanost. Scenograf Olaf Altman i reditelj Mihael Talhajmer stvaraju minimalistički pročišćen scenski prostor sa dva veoma visoka drvena zida koja stvaraju utisak perspektive; u dubini se nalaze jedna oniža vrata kroz koja glumci neprestano ulaze i izlaze da bi zatim, u pravoj liniji, dolazili do proscenijuma (prostorno-mizanscenska organizacija nalik modnoj reviji) gde se, frontalno u odnosu na publiku, odvija većina prizora. Ovakva scenskaarhitektura (to je, u ovom slučaju, tačniji izraz od scenografije ili dekora), u kombinaciji sa odgovarajućim, geometrijski komponovanim scenskim kretanjem i svetlom (sjajan dizajn svetla potpisuje Tomas Langut) može da stvori asocijaciju na neke De Kirikove urbane pejzaže sa njihovom naglašenom perspektivom, geometrijskim prostornim odnosima i dugačkim senkama.
Pored ove prostorno-mizanscensko-svetlosne partiture, utisku brižljivo komponovane i vajane teatarske forme doprinosi i govorno-muzička partitura. Naime, tekst Lesingove drame krajnje je radikalno tretiran i to na dva načina: s jedne strane, mnogi prizori su ili potpuno izbačeni ili su pantomimski postavljeni (recimo, prinčev odnos prema Emilijinom portretu sa početka drame), dok je, s druge strane, većina sačuvanog teksta izuzetno brzo govorena, tako da je njegovo značenje postajalo gotovo nevažno. Tako se glavni misaoni i emocionalni naboj nije ostvarivao u dijaloškim prizorima, koji su ponekad bili i komično intonirani, već u pauzama, tišinama, pogledima, dodirima, pokretima. Ovoj pročišćenoj teatarskoj formi, koja u potpunosti zadovoljava klasične ideale jednostavnosti, sklada i simetrije, velik doprinos dala je i sjajna muzika Berta Vredea. Međutim, pored toga što je, variranjem istog motiva, pružala podlogu za tu scensku repetitivnost s neprekidnim odlascima i dolascima duž jedne prave linije, ova muzika je ostvarivala i snažno lirsko osećanje i tako dala presudan doprinos emocionalnom štimungu cele predstave.
Isticanje ovog lirskog štimunga kome je doprinosila i muzika ukazuje na zaključak da, iako dominantan, formalni aspekt predstave EmilijaGaloti nije bio i jedini; da je, drugim rečima, predstava ostvarila i značajan dramski i emocionalni naboj. Ako se sad pređe na analizu scenskog tumačenja Lesingove drame, prvo što se primećuje jeste to da je reditelj Talhajmer relativizovao, ako ne i potpuno odstranio, društveno-kritički aspekt EmilijeGaloti koji je sadržan u prikazu samovolje aristokrata ili, konkretnije, u prikazu njihovog nasrtaja na građanski ideal čednosti. Nasuprot tom društvenom aspektu, važnom za žanr građanske tragedije koji je Lesing želeo da promoviše, u predstavi Dojčes teatra naglašen je – ako se u ovom krajnje nenametljivom i otvorenom tumačenju uopšte može govoriti o nekom dramskom „naglasku“ – univerzalni aspekt komada, odnosno tužna ljubavna priča i nesrećni usud glavne junakinje (završna scena u kojoj je Emilijina smrt prikazana tako što ona nestaje u velikoj grupi parova koji plešu, jedan je od najlepših i najuzbudljivijih prizora predstave).
Jači dramski i emocionalni naboj i, ujedno, jedan od radikalnijih interpretacijskih zaokreta ostvaren je u postavci Marinelijevog lika. U odličnom tumačenju Inga Hilsmana, markiz Marineli nije bio samo lukavi i zli poverenik koji pomaže samovoljnom princu da ostvari svoje ljubavničke aspiracije; on je istovremeno bio čovek željan nežnosti i priznanja (scena grljenja s princom) koji, kada iznenada otkrije ljubav, biva potpuno uništen snagom te dotad nepoznate strasti (scena sa groficom Orsinom). Širok dramski i emocionalni dijapazon ovako osmišljenog Marinelijevog lika verovatno je bio jedan od razloga što je naša publika najtoplije pozdravila upravo Inga Hilsmana.
Ipak, nijedan strani glumac nije naišao, u poslednje vreme, na tako pozitivan, na momente čak i frenetičan prijem kod beogradske publike kao mladi Filip Hohmajer – prvo u ulozi Hamleta (vidi „Vreme“ br. 613), a nekoliko nedelja kasnije i u ulozi Vertera. U monodrami koju su on i njegov prijatelj, reditelj Nikolas Šteman, uradili po čuvenom Geteovom romanu, Filip Hohmajer je još jednom pokazao da je sjajan glumac, da u svojoj igri objedinjuje neodoljiv scenski šarm, snažan scenski temperament, nepogrešiv komičarski nerv, tačnu dramsku studiju lika, lakoću i radost igre, veliku fizičku kondiciju, veštinu improvizovanja i stupanja u prisnu komunikaciju s publikom…
Međutim, bilo bi nepravedno da se zbog Hohmajerove glumačke siline zanemari činjenica da ova predstava, iako monodrama, nije samo glumački proizvod; u njoj se jasno prepoznaju odlike Štemanovog rediteljskog rukopisa koje će se u narednim godinama razvijati i dobiti potpuniji izraz u postavci Šekspirovog Hamleta. U StradanjimamladogVertera zaista se mogu prepoznati ista ona smelost, maštovitost i drskost scenskih rešenja, a pre svega njihov naglašen ludički karakter i povezanost sa savremenim pop-senzibilitetom. Oko jedne katedre za akademska predavanja, s koje Verter vrlo uzdržano čita svoj dnevnik, postepeno počinje da se razvija krajnje dinamičan, maštovit i duhovit scenski univerzum, počinju da se ređaju britke scenske dosetke čiji se momentalni efekat teško može podrediti nekom visokoparnom intelektualnom tumačenju.
Takvo tumačenje i nije potrebno zato što ova predstava, rađena po jednom od uzornih dela romantičarske literature, teži da nas pokrene na emocionalnom, a ne na intelektualnom planu, i u tome u potpunosti uspeva… Na kraju, ako želimo da, ipak, nekako povežemo predstave EmilijaGaloti i StradanjamladogVertera, koje se na planu forme znatno razlikuju, onda bi se ta veza ponajpre pronašla upravo u ostvarenom emocionalnom efektu, koji se ne javlja tako često u cerebralnom i često vrlo ciničnom nemačkom pozorištu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Suspenzija neverice stavka je koja se kao nužnost javlja čim se neki film označi kao romantična komedija, što, mimo desetina i desetina, ako ne i stotina odličnih filmova u svakoj od decenija, ipak jeste okoštali konstrukt sa kojim se ne može tek tako lako izaći na kraj
Španske kulturne institucije pokrenule su inicijativu "Utočište u kulturi" koja poziva građane i turiste da rashlađenje potraže u lokalnim muzejima i galerijama
„Na Evroviziji se slavi antisemitizam, okultizam i satanizam", tvrdi Federalna demokratska unija Švajcarske i odbija da se za to takmičenje odvoji novac iz budžeta
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!