img
Loader
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Majkl Džordan

17. јул 2003, 09:14 Dušan Bogdanović
Copied

„Igra je dobrovoljna radnja ili delatnost koja se odvija unutar nekih utvrđenih vremenskih i prostornih granica, prema dobrovoljno prihvaćenim, ali strogo i beziznimno obaveznim pravilima, kojoj je cilj u njoj samoj, a prati je osećaj napetosti i radost, te svest da je ona nešto drugo nego običan život.“
Johan Huinzinga, „Homo ludens“

Prošlo je još jedno veliko finale. Istok protiv Zapada, Zapad protiv Istoka, po ko zna koji put. Kažu, a i čini mi se da je bilo jedno od dosadnijih. I čini mi se da ovogodišnjem finalu fali nešto, u stvari Neko. Nego, da krenemo od početka…

Sećam se kada sam kupio prvu loptu. Na ekskurziji u Skoplju, koštala je onu jednu plavu pedeseticu, sa Meštrovićevim konjima. Do tada me igra Džejmsa Nejsmita nimalo nije zanimala, sedeo sam kod kuće i čitao knjige. Onako visok i trapav, jedino rešenje da malo izađem bila je košarka.

Negde u to vreme otiš’o je Vlade Veliki preko bare da igra basket. Naši daju tek poneki prenos. Tada smo počeli da gledamo njihov basket. Navijali smo za Vlada, nekako se snalazio među svim onim zverovima od Juingova, Robinsona i ostalih. I doš’o do finala već prve godine. A tamo izgubiše od Bulsa. Ekstremno me je nervirala ona ćelava dva’estrojka. Sam ih je pobedio. Kako je štampa sve više pažnje posvećivala ligi, a davalo se i više prenosa, maznutih naravno, kao i sve tih godina, sve više sam ulazio u tu sektu. I sve više pratio Majkla. Nije bilo ozbiljnijeg basketaša, ili nekog ko to misli da jeste, da se bar jednom nije šišao „na nulu“. Brijanje glavudže ipak je bila zeznutija stvar, za to se ondak letelo iz gimnazije. Svi smo čekali da ono prvenstvo bude kod nas, da se probamo, juga i drim tim, da vidimo Majkla. Da se završila hala, da ne izbi rat, da se zvezde poklopiše, eto nas da ga gledamo. Možda bismo ih i dobili, ko zna. Al’ zeznuše budale stvar, pa bi šta šćaše.

U to vreme, devedesetih, basket je bio jedina dobra zajebavancija. U gradu ništa, svi nešto nadrndani, igra je bila lek i bekstvo od svakodnevnih problema. Razbijali smo led da bismo zimi pucali bacanja. Na terenu nije bilo važno da l’ si lep il’ ružan, da l’ su ti matori tamo ili vamo, živiš li u predgrađu ili u downtownu. Zabole te i za sankcije i inflaciju, uostalom, zabole te za sve što nije igra. Jedino je bilo važno da prvi protneš dvaes’jednu kroz obruč. Ti ostaješ u igri, ostali se „suše“, kukaju na neravan teren, loptu i vazda gunđajući sedaju pored terena da čekaju svoju priliku. Majkl kao da je nikome nije davao.

Terorisao ih je sve, u stvari, možda je tačna ona Vil Smitova iz filma Ljudi u crnom, da je On jedan od onih dobroćudnih vanzemaljaca koji se saživeo sa Zemljanima. Mada ta teorija može da padne u vodu pošto je iste u Space Jamu isprašio zajedno sa Duškom Dugouškom, Patkom Dačom i ostalima. Zakucao je sa kraja terena, u poslednjoj sekundi, naravno. I spasao igru i ceo svet. Besprekorne biografije, kao svaki pravi US citizen. Dobar đak iz fine, radničke familije. Igrao bejzbol, pa preš’o na košarku, služio otadžbini, završio koledž. I nikad se nije tetovirao. Ali, otkako se pojavio, sumnjali su da li je on taj. Treći na draftu, u slabijoj ekipi, pa povreda na startu, pa slabiji rezultati ekipe. Čekao je dugo da bi zaseo na tron, sa kojeg je sišao dobrovoljno, da bi se godinu dana kasnije vratio, pa kao svaki smrtnik doživeo poraz u finalu Istoka. Ukrali su mu loptu. Nakon toga više mu niko nije mogao oduzeti skiptar. Kada bi me pitali koji bih detalj, najlepši potez izdvojio iz njegove karijere, ne bih puno razmišljao. Ali, čisto da dodam neki podatak da ilustrujem priču. Te devedeset sedme „bikovi“ su imali sve. Možda jedan od najjačih timova koji je ikad izašao pred publiku, najbolji skor svih vremena i još toga. Dok smo mi šetali Beogradom, zviždali i lupali da ne čujemo „Bastiljin“ dnevnik, demokratska Srbija se borila za desetak miliona humanitarne pomoći. A Majkl je imao, čini mi se godišnji prihod, na ruke, od nekih (zabole me glava, ali tako su pisali ugledni sportski časopisi) sto pedesetak miliončića baksa. Svoju firmu, svoja preduzeća, olimpijsko zlato, svetsko zlato, titule najboljeg igrača, ma mrzi me da nabrajam. I tada, u finalu sa onim nesrećnim „džezerašima“, jedna lopta je u nekoj gužvi odletela u aut. Rezultat tesan, još koji minut do kraja. Majkl skače, vadi loptu iz auta i dodaje je saigraču. Naravno, pada, razbija kolena i laktove i mora na trenutak van igre da mu zalepe koji flasterčić. Dobija aplauz cele hale. Posle utakmice dugo sam se pitao šta to treba čoveku koji ima i istoriju i slavu i bogatstvo i ceo svet pod svojim nogama. Skontao sam da samo onaj ko je opsednut igrom, kome je ona sve, može da izvede tako nešto, što je običnom gledaocu sitnica. Jedna lopta, manje-više, pa šta?

Dark side of the moon je priča o promiskuitetu, kockanju, svađama sa saigračima, teška narav možda? Pokušavao je da bude veći od same igre, da pravi svoje konferencije za novinare, postojala je svlačionica u kojoj se sam presvlačio za utakmicu. Jedino se On usudio da ne dođe predsedniku Klintonu na vrhuncu popularnosti, na svečano pozdravljanje šampiona lige, što je običaj. Jedino je njemu dozvoljeno da se karta cele noći, pred odlučujuću utakmicu finala Istoka. Jedino se on usudio da se dva puta vrati iz penzije. Prvi put čak uspešnije nego u „radnim danima“, podigli su mu za života spomenik u gradu koji je do njega bio poznat jedino po Al Kaponeu. Ali, igra je jača od svakog igrača, ma koliko velik bio. Biologija čini svoje, pa smo ove dve godine uspeli da vidimo tek poneki tren koji je podsećao na dane letenja. Ako Dejvid Stern ikada bude razmišljao da menja logo lige, spreman sam da se kladim u bilo šta da će umesto dosadašnjeg biti Njegova silueta raširenih nogu, kako zakucava. Ne verujem da će se baš jezik videti, ali šta ćete, fanovi. Ne može se baš sve.

Igra je ostala i trajaće ovakva ili onakva još mnogo godina, verovatno će mnoge od nas i nadživeti. Ove godine otišao je neko ko se može nazvati njenim gospodarom.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure