
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Žarijev Kralj Ibi je upravo komad koji drsko govori o gadnim vođama i njihovim ništa boljim podanicima, a naša situacija očajnički priziva baš ibijevštinu kao jedini adekvatan oblik vlastitog ispoljavanja
Od sâme pomisli da bi mogao ponovo da se igra komad Kralj Ibi Alfreda Žarija, među našim glumcima zavlada panika – ko sme sebe da dovede u tako nezavidnu situaciju da ga porede s legendarnom ulogom Zorana Radmilovića, koju pamte čitave generacije pozorišnih gledalaca? Hrabrost je prvi skupio Petar Božović i, preko Cetinja i pozorišta Zetski dom, u kome je ovaj komad nedavno postavljen, usudio se da se pojavi pred beogradskom publikom i kolegama, i to baš na sceni Ateljea 212 na kojoj je Oca Ibija igrao i Radmilović. Pre nego što vidimo kako se Božović snašao u nezgodnoj situaciji, i pre nego što utvrdimo u kojoj meri je Žarijev Kralj Ibi važan i za nas danas, treba nešto reći o konceptu cetinjske predstave.
Reditelj Slobodan Milatović opredelio se da u predstavi ima samo dvoje glumaca, i to u ulogama Oca Ibija i Majke Ibi, a da sve ostale likove reši pomoću lutaka. Ovo zanimljivo rediteljsko rešenje, koje naglašava da se u središtu radnje Žarijevog komada nalazi jedan groteskni vladarski par (pisac je svesno parodirao Makbeta i Ledi Makbet), samo neupućenima može da deluje radikalno. Naime, Kralj Ibi je prvi put izveden kao marionetska predstava, da bi i u prvom pravom izvođenju (Pariz, 1896) bile korišćene konvencije lutkarskog pozorišta. Još jedno znakovito rediteljsko rešenje odlikovalo je ovu postavku: Ibijevi su, celim tokom predstave, bili na velikom bračnom krevetu koji je, kao poprište svih njihovih akcija (na njemu su jeli, pili, svađali se, otkidali glave neprijateljima), postao metafora zločinačkog brloga… Sve izvan tih osnovnih scenskih okvira bilo je prepušteno Varji Đukić i Petru Božoviću.
Uloga Majke Ibi, u tumačenju Varje Đukić, imala je strukturu, bila je tehnički postavljena; glumica koja voli da eksperimentiše različitim sredstvima, ovog puta je dosta radila na govoru i postizala neke visoke, začudne i zloslutne tonalitete. Međutim, što se tiče dramskog i žanrovskog tumačenja lika (ako se u ovoj mladalački obesnoj farsi može uopšte govoriti o „dramskom liku“) glumica je bila u vrlo nezavidnom položaju, jer je Petar Božović, svojim scenskim šarmom i veštinom improvizacije, grabio najveći deo prostora. Zato bi bilo bolje kada bi Varja Đukić dodatno naglasila razliku između njenog i partnerovog stila, odustala od bilo kakve komičarske kompeticije i svoj lik još više obojila zloslutnim, više makbetovskim nego ibijevskim tonovima. Time bi se dobilo i na planu značenja, jer bi se videlo da iza Ibijevog grotesknog ponašanja stoje stvarne i opasne sile.
Kao što je već istaknuto, glavni aduti Petra Božovića bili su njegov zaista izuzetan scenski šarm i veština i lakoća improvizovanja, čak i na stranim jezicima. Međutim, ti aduti su imali i svoju negativnu posledicu, jer se u improvizaciji često preterivalo, pa je pretila opasnost da se struktura predstave – koja je rediteljski i inače labavo postavljena – potpuno rastoči, a da se sve preobrazi u kabaretsku numeru jednog glumca. Ali, ovde nije kraj paradoksalnim obrtima: preterivalo se u kvantitetu improvizacije, ali se zato u njenom kvalitetu nije išlo do kraja… E, sad se vraćamo i na postavljeno pitanje – šta nama danas može da znači Kralj Ibi?
U svojim improvizacijama, Petar Božović je, s puno lakoće, duhovitosti i pronciljivosti, pravio aluzije i direktne komentare na sadašnje političke prilike i ironizovao vrednosti i vrijednosti ovoga i onoga naroda. Ali, čovek je čovek, a glumac je glumac: Božovićeva ljudska toplina (koja sa scene prosto isijava) i glumačka želja da bude voljen nisu mu dozvolile da u oporosti, drskosti, besu i svetogrđu ode dovoljno daleko! Žarijev Kralj Ibi je upravo komad koji mladalački drsko govori o gadnim i zlim vođama i njihovim ništa boljim podanicima, a naša trenutna situacija očajnički priziva baš ibijevštinu kao jedini adekvatan oblik svog vlastitog ispoljavanja.
A, sve oko nas je, ovih mučnih sretenjskih dana, čista ibijevština: od licemernih političara kojima su gori oni koji su ukrali dva glasa od onih koji su pobili na hiljade tuđe i svoje dece, preko prozuklih pesnika koji nas zasipaju svojim govnarijama o Hagu, do nekih jurodivih (pseudo)popova koji prde o svim zverstvima Evrope nad Srbijom… Netom šlogiranom čitaocu ovih ružnih reči skrećem pažnju da su one stilsko sredstvo koje je potpuno primereno našoj temi: naime, Kralj Ibi je prvi komad u istoriji svetske drame u kome se psuje i koriste upravo reči prdež i govnarija (doduše, u starom prevodu, ovaj drugi je bio ublažen i preveden kao gomnarija).
Ako sada proširimo kontekst, onda se može reći da je hiperbola, koju Žari ovako znalački koristi, najefikasnije sredstvo da se pučanstvo prodrma iz duhovne obamrlosti, da mu se glava zabije u mučnu stvarnost. Kada Tomas Bernhard, najveći austrijski pisac i jedan od moralnih stubova modernog čovečanstva, urliče iz svih svojih dela o zločinačkoj prirodi Austrijanaca, on to ne radi zbog toga što veruje da je nekoliko miliona ljudi sklono ubijanju, već zato da bi bar nekome skrenuo pažnju na mučne istine o (ne)suočavanju njegovog naroda s prošlošću. Neka svako pravi analogije za sebe ako je nečim ovde bio isprovociran, ja samo želim da dodam da bi bilo šteta da nova postavka Kralja Ibija ne dobije onu beskompromisnu ubojitost koju joj aktuelna srpsko-crnogorska ibijevština nudi… Zato, sipaj više gomnarija, Peeerooo!
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve