Projekat vlasTito iskustvo je em zakasnio, em promašen. I dragocen.
Što se kašnjenja tiče, sjajna slikovnica/spomenar ili fotomonografija/analiza kad smo svi bili Tito ili posle njega on, od Vardara sve do Triglava, od Škljzena Malićija do Rastka Močnika, nešto može značiti za najviše 500 kupaca/dobitnika monografije plus X posetilaca izložbe u REX-u plus Y čitalaca koji su čuli da se ta stvar „događa“. Malo, svakako.
Zašto promašen, prvi put? Zato što je već sada moguće zamisliti sve one pametnjakoviće koji će veličinu, domete i značaj projekta „Pamćenje“, što je njegov izvorni naslov, nastojati da rašire do večnosti. I dalje i šire, zavisno od toga koliko ko, kada i kako objašnjava da nikada nije bio „navučen“ na „titoizam“.
Dragoceno? Svakako. Jednostavno i bez mnogo foliranja, svi autori fotografija i tekstova pričaju priču o neizbrisivosti glavnog aktera i pečata njegovog vremena. Zato je i promašen, drugi put. Zato što ovaj, svakog poštovanja vredan pokušaj „obračuna“ s pamćenjem, samo utvrđuje čvorne tačke nečega što se rasplinjavalo. I, tako, obnavlja mit. O Titu, i nama.
A. Ć.
Dejan Kršić, Zagreb: Radovi u toku
Domaća zadaća koju smo dobili kao pisci tekstova za projekt pod radnim nazivom „Pokloni“, kao i sam zadatak koji si je taj projekt postavio, istovremeno su i nužni i nemogući. Više nego ikad prije, danas je potrebno govoriti o Titu. Nužno je analizirati njegovo doba, ne zbog njega samoga, zbog povijesne ličnosti Josipa Broza, niti zbog herojske uloge koju su naši narodi i narodnosti imali u tim historijski zahtjevnim vremenima, već upravo zbog nas samih, danas i ovdje, kao i zbog naše vlastite budućnosti.
Ali, taj bi govor trebao biti i s onu stranu nekritičkog slavljenja, ali i paušalnog odbacivanja i površnog politikantskog etiketiranja kakvo je bilo često u posljednjih petnaestak godina. No, kako o Titu govoriti izvan „jugonostalgičarskih“ i „nacionalističkih“ klišea? Što se to o njemu može reći što već na ovaj ili onaj način nije rečeno i napisano. U staroj su državi izlazili tomovi knjiga koji su pokrivali različita područja, od politički relevantnih do sasvim bizarnih: Tito u NOB-u, Tito i nesvrstani, Tito i radničko samoupravljanje, Tito govori radnicima, ženama, djeci, Titovo slobodno vrijeme, Titovi hobiji, Tito i film…
Nakon njegove smrti odmetnuta djeca komunizma počela su po stranicama progresivno sve žuće štampe raspredati legende o Titovom porijeklu (njegov otac je u stvari…), smrti u SSSR i zamjeni ruskim špijunom (zato je, naravno, govorio tako mekano), masonstvu (zašto na grobu nema nikakve oznake?), brojnim ženama i ljubavnicama (naročito Davorjanki Paunović i njezinom grobu), prisluškivanju, Jovanki, zavjerama, atentatima, pa evo i nekakvom prstenu.
Zauzeti nekakav stav o Josipu Brozu Titu stoga danas izgleda tek kao izbor iz brojnih, ali ipak ograničenih, unaprijed zadanih mogućnosti: najveći sin naših naroda, komunistički diktator, bonvivan, veliki partizanski vojskovođa, ratni zločinac, špijun Kominterne, dvostruki agent, spretan manipulator, politički pragmatičar, veliki igrač…
Kao da je svaki govor o Titu danas zarobljen u (svjesnom ili nesvjesnom) citiranju, i kao da se tu u punoj mjeri iskazuje ona postmoderna nemogućnost originalnog iskaza.
Pa ipak, kad je krajem 2003. jedan tjednik u Hrvatskoj proveo anketu o najvećoj ličnosti u hrvatskoj povijesti, i tu je drug Tito, uz Nikolu Teslu, uvjerljivo bio i ostao na čelu kolone. Kako to tumačiti, zapitali su se medijski komentatori, da je u zemlji u kojoj se sustavno negira sve što je Tito značio, on ipak najvažnija povijesna ličnost? Pa i tada, u svim tim anketama i tekstovima opet nismo saznali ništa novo, nismo pročitali ništa što već ranije negdje na ovaj ili onaj način nismo čuli.
Izgleda da upravo ta strukturna nemogućnost izvornog govora o Titovom „liku i djelu“ možda više govori o odnosu „onog“ i „ovog“ današnjeg vremena nego bilo kakva kritika njegovih konkretnih političkih poteza ili načelno odbacivanje ideoloških stavova. Ne možemo reći ništa o njemu ne stoga što smo ga „historijski prevladali“, što je odbačen u „ropotarnicu povijesti“ sa svojim idejama bratstva i jedinstva koje su recentni događaji tako efikasno dekonstruirali, već zato što smo s jedne strane pali ispod njegovog povijesnog nivoa, a s druge ga se, gotovo 25 godina nakon njegove fizičke smrti, nismo oslobodili.
Aleksandar Kothaj: Veliki tip
On (Tito) se meni kao hedonista dopada, znaš, mislim onako… Znaš, ja mislim da je on bio veliki tip, mislim… On je bio veliki dasa, hedonista, pušio „kohiba“ cigare, pio „čivas“, nosio bela „brioni“ odela. Znaš šta je belo „brioni“ odelo čoveče, mislim, znaš…
Ugo Vlaisavljević: Prazno mesto moći
U poznatom dobu Titove vladavine, kada su postali vidljivi znaci da se veliki vođa približava kraju svoga puta, kada njegovo životno djelo dobija konačne konture koje bi trebalo ocrtati, postalo je posebnim izazovom govoriti o njemu. Tu je ležalo još neiskorišteno vrelo političke istine i djelovanja. S jedne strane, ono je bilo osigurano upravo onom reverzibilnošću na koju je svog čitaoca uputio Mikulić: trebalo je samo nastaviti govoriti o revoluciji, o novoj komunističkoj stvarnosti, onako kako se odavno već govorilo, bez rizika da bi nešto od toga moglo biti prokazano kao neistina. S druge strane, tu su se mogli uvesti sasvim novi, svježi narativni i retorički sadržaji, ne ponavljajući već rečeno, mijenjajući čitavu perspektivu revolucionarnog subjekta: Tito, pa i njegova generacija saboraca, nisu mogli govoriti o sebi i o svom djelu onako kako se to očekuje od onih koji ih nasljeđuju. Oni nisu mogli sami sebe postaviti na ono mjesto u istoriji (klasne borbe, oslobađanja zbratimljenih naroda, itd.) na koje su očekivali da će ih postaviti njihovi sljedbenici. Time ovim posljednjima uručuju posebnu političku moć, možda ništa manje veliku nego što je ona koja pripada revolucionarima osnivačima novog poretka: oni neće biti samo nastavljači revolucionarnog djela, čuvari „svijetlih tekovina“, nego i prvi suci suda istorije oslobođenog čovjeka. Počelo je vrijeme istorijske procjene Titovog djela. Moć i status političke elite se odsada procjenjuje počev od pitanja ko može da govori o Titu, da postavi istorijsku i ljudsku mjeru njegovog djela. Mikulić pripada onim političarima koji su bili postavljeni tako visoki da su mogli postaviti Tita na njegovo mjesto u istoriji. Dakako, istina o ovom Titovom mjestu već je bila sasvim jasna i obavezujuća, ali je doznačavanje tog mjesta predstavljalo sasvim konkretan sadržaj najviše političke djelatnosti.
Od početka se, od prvog dana pobjede, neprestano i sa neiscrpnim zanosom govorilo o Titu sa najviših političkih mjesta, sa mjesta njegovih saboraca. Nije se moglo govoriti o revoluciji, a da se ne govori o Titu. Od početka je politička djelatnost, u svim svojim iole značajnijim segmentima, uključivala upražnjavanje kolektivnog pamćenja, javnu i institucionaliziranu aktivnost sjećana na revolucionarne događaje, na narodnooslobodilačku epopeju. Osnovni princip legitimacije političkog djelovanja je podrazumijevao stalnu reaktuelizaciju revolucionarne prošlosti prema svjedočenjima preživjelih učesnika najsudbonosnijih sukoba i bitaka. Zasnivajući i oblikujući svaku novu sadašnjost, prošlost u tom smislu nikada nije bila niti je mogla postati prošla. U stvari, toliko omiljene figure u političkim govorima, koje revolucionarnu prošlost prikazuju kao „vječnu inspiraciju novih generacija“, ukazuju na društvenu svijest koja je za svaku buduću odluku ili akciju imala gotove modele i obrasce. Činilo se da ih je revolucionarna praksa jednom zauvijek verificirala: bilo je nezamislivo da mogu doći gora vremena u kojima bi se postigla bolja rješenja. Istorijska naracija, makar bila svedena i na najkraće osvrte, predstavljala je potku političkog govorenja qua djelovanja. Ratne priče su služile normativnom zasnivanju društvene akcije. Međutim, i ovo postavljanje modela je imalo svoj model. Neprikosnoveni uzor narativnog postavljanja normativnih obrazaca je bilo Titovo svjedočenje. Prema njegovom svjedočenju su se rukovodila i svjedočenja o njegovom revolucionarnom djelovanju.
Tomislav Gotovac, Zagreb: Sve je istina
Ja sam Tomislav Gotovac, rođen sam 9. 2. ’37. u Somboru, živim u Zagrebu, a studir’o sam i lječio se od mucanja u Beogradu…
Meni je Josip Broz Tito jedna velika umjetnička ličnost i nikad ga nisam smatrao državnikom, nego umjetnikom koji izvršava neki veliki koncept. Ja sam to naziv’o paranoja Yu art… Meni je on sada, iz ovih nostalgičkih prostora, nevjerojatno interesantna ličnost. I kad sam vidio ove njegove nasljednike – u Hrvatskoj doktora Franju Tuđmana, a u Srbiji Slobu Miloševića – shvatio sam da je umjetnost Josipa Broza Tita bila nevjerojatna… On nije imao, kako bi’ rek’o, jednonacionalne države, nego je imao multinacionalne države. I on je to, kako bi rek’o hendlovao nevjerojatno. Franjo, recimo, u Hrvatskoj nije uspio napraviti ništa, a mislim da je to i kod Slobe bilo tako – naprosto su se ispucali vrlo vrlo rano…
Mileta Prodanović, Beograd: Pokazati protezu
Titova smrt, u proleće 1090. godine, u Kliničkom centru u Ljubljani, i potom njegova sahrana u objektu nazvanom „Kuća cveća“ (koji će ubrzo potom postati mesto organizovanog hodočašća) zaokružili su drevnu prostorno-simboličku matricu koja se iskazuje kao „dvor-riznica-grob“. Naravno, baš kao i za sve ostalo vezano za vladavinu Josipa Broza Tita, za svaki od ovih elemenata arhetipskog trougla morale bi se dodati odrednice koje relativizuju njihovo izvorno ili najčešće prihvaćeno značenje. Pre svega, rezidencija u Užičkoj (nekada Rumunskoj) nije palata koju je sam vladar podigao ili nasledio, nego tuđa kuća u koju se uselio. „Kuća cveća“ se takođe ne može nazvati mauzolejom u pravom smislu reči – ona je zapravo adaptirana staklena bašta i, kao takva, u oficijelnom govoru osamdesetih proizvela je niz eufemizama koji su se koristili umesto neželjene reči „grob“. Konačno, i taj središnji element nikada nije bio zvanično nazivan riznicom – bio je to muzej i kao takav je otvoren za javnost.
„Pokazati zube“ znači odvažiti se na sukob. Narod je inspiraciju za taj izraz pronašao u carstvu životinja. Kada pokušava da zaplaši neprijatelja, zver se kostreši, u vizuelnom smislu povećava svoj volumen i kezi se. Pokazuje zube.
Mnogo godina nakon Titove smrti, u bezbrojnim feljtonima koji su otkrili „pravu istinu“ o diktatoru, u naknadno napisanim dnevnicima, njegove dugogodišnje ulizice pohvalile su se da su još ko zna kad „pokazale zube“ vladaru koji je ubrzano prestajao da bude „najveći sin naših naroda i narodnosti“. Samo što to niko tada nije primetio. Naravno da je smisao svih tih spisa bio dodvoravanje novom diktatoru. I naravno da je malo šta u tim naknadnim junačenjima bilo istina. A istina je, znamo, da je Savez zubarskih društava bio taj koji je, dok je Maršal još bio u punoj snazi, ne samo pokazao, već i poklonio zube predsedniku. Pre svih.
Ivan Čolović, Beograd: Makete i štafete
Među poklonima koji su inventarisani i katalogizirani u nekadašnjem Muzeju „25. maj“ (od 1981. Memorijalni centar „Josip Broz Tito“) izdvajaju se dve velike grupe. Prvu čine predmeti koji odgovaraju i danas najrasprostranjenijoj ideji o prikladnom poklonu, koja ima osnova u tradicionalnoj seoskoj kulturi. To su maramice, stoljnaci, jastuci, jastučnice, zidnjaci, čarape, papuče, cipele, šeširi i slične rukotvorine. Ima tu i nekoliko stonih lampi, te jedan pulover, jedan servis za liker i jedna kutija za naočare. Poznat kao strastan pušač, Tito je dobio i veliki broj tabakera, muštikli, kutija za cigare, pepeljara i upaljača. Kao darodavci ove vrste poklona javljaju se žene sa sela, stolarski radnici, šeširdžije i drugi „obični ljudi“, među njima i oni čijoj je deci (obično desetom po redu) Tito bio kum. Tako se u katalogu poklona pominje i jedna „maramica, pamučna“, poklon kuma Pajazita Sahata iz kosovskog sela Orlate (23. IV 1955).
Pokloni ove vrste mogli su da imaju političku vrednost zbog svoje ubogosti i prostote, jer su sugerisali ideju da su upravo to „pokloni od srca“, to jest da je onaj kome su oni upućeni predmet sirotinjske, ali zato iskrene i duboke ljubavi širokih narodnih masa. Tu sugestiju potkrepljavala je i činjenica da takve poklone darodavci najčešće izrađuju svojeručno, tako da oni dolaze ne samo iz srca nego i iz ruku malog običnog čoveka. Najzad, slanje ovakvih poklona, koji su najčešće ženske rukotvorine, slagalo se sa slikom naroda i narodnosti Jugoslavije kao složne porodice čiji najvažniji član nije bio otac tih naroda i narodnosti, nego njihov „najveći sin“. A šta drugo naše brižne majke poklanjaju sinovima ako ne vezene maramice i štrikane čarape?
Dok ovi pokloni uglavnom dolaze od žena i seljaka, drugu veliku grupu poklona Titu čine oni koje su pretežno slali muškarci, vojnici i radnici. To su u velikom broju slučajeva makete raznih mašina, alata, fabričkih proizvoda i drugih predmeta i stvari koje su vezane za rad i „radnog čoveka“. Dobro je zastupljena vojna industrija. Ima tu više komada lakog i teškog naoružanja, od ručnih bombi i pušaka do topova i tenkova. Tu su i maketa torpeda sa lansirnim postoljem i maketa cele jedne pomorske baze sa svetionikom i tri raketna čamca. Međutim, prevlađuju makete proizvoda, mašina, pribora i alata i sličnih stvari karakterističnih za druga područja industrije. Titu na poklon stigle su male lokomotive, minijaturni mostovi, kamioni, autobusi, automobili, mini valjci, dizalice, traktori, buldožeri, rudarski vagoneti, plugovi, klešta, motocangle, šporeti. Među maketama su se našli i mali usisivač za prašinu, foto-aparat, skije sa štapovima, par cipela, aparat za gašenje požara, maketa zubne ambulante Jugodent i maketa predmeta koji je u katalogu zbirke poklona opisan kao „ortopedsko pomagalo za levu nogu, bedra i grudni koš“.
Irwin, Slovenija: Poster Skandal
Roman Uranjek, Irwin: To nije rad Irwina, nego Novog kolektivizma, ali unutar Novog kolektivizma jesu dva člana grupe Irwin, jedan iz grupe Leibach i četvrti član je vođa, Darko Pakorn. Ja sam dakle član i Irwina i Novog kolektivizma.
Naš plakat za Dan mladosti je autentični retroavangardizam. To jeste citat, ali naši čitaoci nikad nisu u čistom obliku. Nacikunst bismo, recimo, vezivali sa ruskom avangardom, ili sa socrealizmom – u svakom slučaju sa nečim što je potpuno različito u pristupu. Na plakatu za Dan mladosti smo vezali nacikunst Richarda Kleina sa elementima od Triglava do Plečnika, sve to kombinovali u skladu sa našim jezikom izražavanja, i to je izazvalo paranoidnu reakciju totalitarne kulture.
Kleinov plakat smo pronašli u inventaru s kojim smo stalno radili. Pokušali smo da napravimo najbolji mogući poster za Dan mladosti.
U početku apsolutno niko nije prepoznavao referencu.
Najpre se Slovenačko omladinsko predsedništvo identificiralo s našim posterom, potom i celokupna omladinska organizacija Jugoslavije, a i tadašnji generali su bili zadovoljni. Njima se to jako svidelo. Dobro se sećam da je jedan general izjavio kako mu je drago da je na posteru mišićavi mladić, a ne neka opstrakcija. Oni su to zaista voleli i s tim se identificirali. No, kada je referenca otkrivena, nastali su problemi.
Bili smo iznenađeni što se digla takva frka; sve novine su pisale o tome. To nam nije bilo logično jer smo znali koliko se generalima i drugim predstavnicima tadašnjeg jednopartijskog režima naš poster svideo.
Škeljzen Malići, Priština: O logičkoj smrti
Ključni događaj koji je uticao na moj ambivalentniji, pre svega rezervisaniji i hladni stav prema komunizmu, zbio se u proleće 1957. godine kada sam imao devet i po godina. Tog proleća (proverio sam, radi se o martu) umro je u Parizu jedan od najbližih Titovih saradnika i saboraca Moša Pijade, slikar. Jedna komšinica, Srpkinja, koja je često svraćala kod nas na kafu, pred ženama okupljenim na jutarnju kafu u našem stanu, neprestano je komentarisala smrt Moše Pijade: „Svi će oni tako, jedan po jedan, otići…“
Žene su bile šokirane i skandalizovane. Incident se odmah pročuo, stigao je do komiteta i drugih službi. Ne sećam se ko je tačno denuncirao nesrećnu ženu, ali znam da je frka bila žestoka. Rasprave su trajale danima. Bio sam prisutan, pritajen u uglu, pretvarajući se da čitam, kada su moja majka i komšinica razgovarale o tome šta je zapravo ona rekla posle Pijadine smrti. Da li se radilo samo o neslanoj šali, kakva je bila intonacija, da li je ona sama hladno i logični konstatovala činjenicu da su svi ljudi smrtni, ili je pakosno ciljala na smrtnost komunističkih vođa, uključujući tu i, ne daj bože, maršala Tita!? Sećam se da je komšinica bila duboko potresena i uplašena, plakala je i izvinjavala se, kumila i molila da se stvar zataška ili ublaži. Mojoj je majci bilo žao, i ona je takođe plakala, ali nije mogla da porekne to šta je čula, jer su tu bili i drugi svedoci. Ako bi prećutala ili porekla, onda bi to imalo posledica i za nju. To ne bi bilo ni komunistički, jer bi onda ona lagala i sebe i Partiju! Nažalost, duh je bio izašao iz boce i nije bilo načina da se vrati u nju. Majka se samo nadala da će oni iz komiteta naći razumevanja da se sve završi samo ukorom, a ne nekom strožom kaznom.
Ratko Močnik, Ljubljana: Majstorstvo popromantizma
Nije moguće dati zadovoljavajuće objašnjenje takvog fenomena. Ne zato što njegov akter, ujedno i umetnik i umetničko delo, ima nekakvu magičnu moć koja bi izmicala racionalnom objašnjenju, već zato što se magična moć doduše kristalizuje oko centra aure, u našem slučaju oko harizmatične osobe, ali izvire iz onih koje je njena magija začarala. I tako, između Fojerbaha i Dirkema, između Frojda i Levi-Strosa, mi dobro znamo gde da tražimo objašnjenje, dok je u slučaju Tita upravo to polje mogućeg objašnjenja takoreći beskonačno, antropološki, sociološki, politikološki neiscrpno. Od portreta u učionicama, poslastičarnicama, na poštanskim markicama, značkama do intarzija na buvljim pijacama, mermernih, bronzanih statua na mestima koja služe pomenu i opomeni, ikonografija je materijalno neiscrpna.
Ovde ću samo stenografski kratko i šematski probati da pokažem u koji se strukturno-istorijski trenutak svrstava Titova umetnička formulacija. Ovo je, ukratko, ideja: Tito je više od političkog fenomena; on je svakako masovno-psihološka pojava u frojdovskom smislu. Mehanizme za „efekat Tito“ treba tražiti u nečemu što bismo mogli nazvati „umetnička“ praksa. Ta umetnička praksa bila je moguća samo u jednom posebnom istorijskom trenutku, koji se s jedne strane svrstava u svetsku društveno-političku istoriju (socijalistička revolucija), a sa druge predstavlja deo razvoja „zapadne“ umetnosti (postavanagradna situacija). „Efekat Tito“ je uspeo zato što je proizašao iz umetničke intervencije u jednoj posebnoj i jedinstvenoj istorijskoj situaciji, zato što je umetnički intervenisao u situaciji koju je određivala i u kojoj je dominirala politika. Umetnička praksa koja je nosila „titovsku“ umetničku intervenciju bila je: 1. „pop“ umetnička praksa; 2. arhaična u odnosu na političku rasprostranjenost istorijskog trenutka – pasatistička u odnosu na umetničke prakse koje su stvaralački učestvovale u konstituisanju tog istorijskog trenutka.
Andrej Mitrović, Beograd: Mnogo lica
Bratstvo i jedinstvo je danas ovde potcenjeno, a u XIX veku su svi govorili da su braća i to su verovali. No, to je bilo pre iskustava Prvog i naročito Drugog svetskog rata.
U stvaranju jugoslovenske ideologije, i želje za zajedničkom državom, u javnosti se često upotrebljavala reč braća. Sintagma južnoslovenski brat je obuhvatala četiri velika brata: Bugare, Hrvate, Slovence i Srbe. Međutim, kroz istoriju, braća su pokazala i neke nebratske tendencije. Prvo su otpali Bugari, pa se uz izraz Južni Sloveni uvodi i novi: Jugosloveni. Titov režim koristio je tu novu imenicu, a koristio je i reč bratstvo i povećavao broj braće.
Paradoks je da su Jugoslaviju razbila ona tri najstarija brata koja su je i stvorila. Ironično kažem: tri velika brata. Nisu je Makedonci razbili, niti Crnogorci, a nisu ni Muslimani; oni su se kasnije uključili u razbijanje, naročito Muslimani tj. Bošnjaci. Tri velika brata su se razišla na najgori mogući način.
Koja je veza Tita i Slobodana Miloševića?
To su dva tipa vođe.
Tito je verovao u sopstvenu misionarsku ulogu; u nekoliko mahova je – čuo sam to od ljudi koji su prisustvovali – branio svoj autoritet rečenicom: „Ja imam istorijsku ulogu.“ U tu ulogu je još više verovao posle osnivanja pokreta nesvrstanih.
A Slobodan Milošević je autoritarni vođa koji se – budući da je bio bez ikakve ideje – poslužio nacionalizmom.
Milošević se ovde pojavio kao vođa koji se vođom oseća i koji nema drugih ideala no da bude vođa. Asocijalni momak na visokom položaju.
Da li je kulturna matrica koja je proizvodila Tita omogućila i pojavu Slobodana Miloševića?
Sloba za Tita, narod se pita – to su bili stihovi izvikivani na ranim antibirokratskim mitinzima.
Naviklo se na vođu i nije se nastojalo da se stvori predsednik.
Tito je bio vođa koji je mogao da bude i predsednik, znamo kakav – svakako ne zapadnog tipa, a Milošević je bio predsednik koji se oseća kao vođa. Međutim, dok je Tito bio vrlo sposoban čovek, Milošević je nesposoban. Tu je velika razlika između njih dvojice. Milošević je uleteo u parlamentarni sistem ne znajući šta treba da radi – važno mu je bilo samo da on na konju jaše. U sve je tako uletao, bez ikakvih ideja…
Milošević je – dozvoliću sebi da budem van vremena i konteksta – tragično ljudsko stvorenje koje je uništilo mnoge, pa i sebe.
Radeći na ovom projektu nailazili smo na kontradiktorne reakcije. Od osmeha na početku, do otpora – „Što sad dirate Starog?“ – na kraju. Mislite li da je dobro otvarati pitanja o titovskoj prošlosti?
Mislim da se ta pitanja moraju otvarati. To nisu pitanja o ličnosti jednog čoveka, nikakvo rušenje Titovog lika i dela kakvo je sprovođeno pod Slobodanom Miloševićem. Nije to priča „o bezbrojnoj vanbračnoj deci“, ili „o ženama“, već pokušaj da se izađe iz traumatičnih vremena. Jedan od načina je i stvaranje znanja o njima.
