Nikad neću biti „kul“

Pre svega, do tamo valja stići. Daleko je odakle god da ste krenuli. A onda se pitate da li je domaćin te varoši od nečega pobegao i sklonio se, ili je sve napravio tako da gore dovuče radoznalu gomilu? Ovo drugo za sada je verovatnije.

Mesto izgleda kao verna rekonstrukcija naselja kakvo nikad nije postojalo. Još se dovršava i miriše na strugotinu i kolomast, vidi se da je nastalo odjednom, iz glave jednog čoveka, a od vas se očekuje da zamislite vekove i generacije žitelja. Tu je crkva sa zvonikom, ali za groblje je rano. Mali trg, ulica s kućama s obe strane, ograde, tremovi, sve drveno; prodavnica, poslastičarnica, biblioteka, bioskop… Da, kuće liče na srpske planinske, ali raspored je pre kao iz gradića koji ste videli u nekom starom vesternu, pomalo kao kulise.

Emir Kusturica, vlasnik i tvorac svega toga, planira još i vetrenjaču kao da namerava da sa svojom porodicom tu preživi smak sveta. Koncept povlačenja i usamljivanja ovde je, naravno, sproveden sasvim nedosledno, ali svejedno, Kusturicu je sada moguće naći pre na Mokroj gori nego u Beogradu. Ko želi, do njega ima da predje put i dobije dozvolu. Slučajni susreti se tako isključuju, kao da Kusturica zazire od neprijatnosti. Tokom života razmenio je mnogo udaraca i stekao neprijatelje svuda po bivšoj Jugoslaviji i po svetu, iako nije izgledao kao neko ko baš to traži. Prosto, pitali su ga, kao što su pitali svakoga ko se nečim istakao, a on nije umeo da ćuti.

U ovom razgovoru ponekad je zvučao kao da želi da naknadno objasni i ispravi ponešto što je rekao ili mu je pripisano; možda je očekivao esame rigoroso, ali „Vreme“ nije bilo u najboljem inkvizitorskom raspoloženju. Naprotiv, verujemo da neko kao Emir Kusturica zaslužuje razumevanje koje mu je često bilo uskraćeno. Uspeh i slava obično navode ljude na veliki oprez, na brižljivo merenje svake reči i čuvanje vlastite reputacije. Kusturica je suprotan primer. Kao i većina njegovih junaka, bolje je znao da pati, gubi živce, voli, praska, zanosi se i fantazira, nego da računa i hladno rezonuje.

Bilo je nepravedno i nerazumno očekivati od njega tačne i pouzdane procene istorijskog košmara kroz koji smo prošli i koji je i on lično odbolovao. Čovek se lomio zajedno sa zemljom kojoj je pripadao, a pritom nikad nije bio ni blizu mestâ na kojima se o nečemu odlučivalo. Utoliko je čudniji gnev nekih ljudi u Sarajevu pa i u Beogradu, koji Kusturicu drže negde pri vrhu liste krivaca za sva zla iz devedesetih.

Intelektualci i ljudi od javne reči uopšte vole da uveličavaju vlastite krivice, da se uzajamno optužuju i da istoriju tumače kao stvar njihove dobre ili loše savesti i morala. Ali, moć reči odavno je devalvirala. Opšte pravo glasa, to jest demokratija i mediji, oduzeli su mnogo od važnosti onima koji su hteli da igraju ulogu savesti društva. Zato političke svadje ljudi iz kulture predstavljaju pretežno nostalgične pokušaje da se ulozi intelektualca vrati nešto starog sjaja i uticaja.

Osim obične ljudske zavisti, deo nesporazuma oko Kusturice potiče i od njegovog prkosnog odbijanja da se divi velikom svetu i ismeva svoj i naš mali, prezreni i ojadjeni balkanski prostor. On je na ovom mestu otkrio slikovitost kakve u Evropi više nema i pokazao razumevanje i saosećanje za ljude koji baš ovde odnekud znaju da budu naročito živahni i radosni. Kusturica je prosto pokazao da nije obavezno da se čovek stidi Balkana da bi bio prihvaćen u svetu. To važi barem kad je čovek veliki umetnik, za ostale nismo sigurni.

S. C.

„VREME„: U ovakvom konceptu života za kakav si se odlučio ovde na Mećavniku, u tome koliko si se izmakao od grada i civilizacije – ima nešto monaško. Ali s druge strane sa svim tim političarima, predsednicima koji dolaze na premijeru, bioskopom, tu ima i jedne vrste glamura.

EMIR KUSTURICA: Hercegovački defekt (smeh).

„Monaški glamur„!? Ti si od tog spajanja nespojivog, spajanja stvari koje se u prirodi ne sreću zajedno, napravio čitavu svoju poetiku.

Da, na način kao što Cigani, koji imaju najveću moguću slobodu u miksanju žanrova, počnu da sviraju Morikonea pa preko arapskih i turskih motiva dođu do Baha – i još od svega toga naprave sklad. Možda je žanr zapravo jedna građanska izmišljotina, a ja kroz tu školu nisam prošao. Pogledaj kako u svijetu stvari stoje sa filmom. S jedne strane u Kanu nagradu dobije film koji priprema kampanju za američkog predsjednika, dok s druge Holivud polako pretvara film u video-igru, i vrši se najgora moguća uniformizacija svijeta. Međutim, to neće ići lako. Još uvijek postoji bar petorica ludaka kao što sam ja, koji vjeruju da takva uniformisana vizija umjetnosti ne može da opstane i koji su uspjeli da se suprotstave Holivudu. Njega karakteriše potpuno odsustvo utopijske slike svijeta, a tu postoji danas i jedno pravilo – a to je da mu filmovi ne valjaju ništa. I po tome oni formiraju naročitu vrstu zajedništva u koje spada jedan Aki Kaurismaki, koji mi je uzgred jednom rekao za Miloševića: „He is not very nice guy, but these motherfuckers are much worse“; zatim Džim Džarmuš koji je danas „outlaw“, ili Almodovar koji je smireniji, ali čija je vizija svijeta zapravo vrlo histerična, samo što je našao sferu koja je bolja za komunikaciju s ljudima. Sve te kontradiktorne stvari koje spajam u filmovima koristim kao materijal od kojeg gradim svoju viziju svijeta, ali moram da priznam da to kod mene nije racionalni koncept. Ja gorim od uzbuđenja radeći stvari koje radim, a očigledno da se mjera mog uzbuđenja prenosi na ljude i da je taj nedostatak žanra u svijetu prepoznat, jer ja participiram na tržištu od 50 zemalja – od Južne Koreje do Sjeverne Amerike 10 do 15 miliona ljudi plati kartu da vidi moj film. Uostalom, kako bih napravio ovaj moj grad, koji je za mene isto što i filmovi koje radim. Ovdje nema kredita.

Ti si ovakvo mesto dugo tražio. Šta si ovde prepoznao?

Prepoznao sam sliku. Bez zajebavanja, pogledaj ljepotu, đe ima ovo? Ova zemlja, tenja, dovučena je sa dna Morave da bi se trava uhvatila. Dolje ispod su kolibe, u jednoj će se proizvoditi džem, u drugoj kajmak, tamo će biti vodenica, gore iznad skijaška staza. Ovdje ispod nas je bioskop, tamo će biti bazen. Ovdje smo iskopali 55 šahtova, a tamo iznad se završava rezervoar za vodu od 150 kubika. Još samo vjetrenjaču da dignem za struju, i sve imam. Sve te svjetske blagajne koje su mene na svjetskom tržištu uspostavile, završile su ovdje. To znači da moram brzo da snimam novi film. Mada ima nešto što me malo traumatizuje, a to je kad prolazim kroz Užice, koje me, onako smješteno u kotlini, jako podsjeća na Sarajevo. Jednom, nakon rata, sanjao sam da sam u Sarajevu i da se skrivam u nekom autu. To je donekle usljed osjećaja krivice koji dolazi iz podsvjesnog, iz osjećaja što nisam mogao nešto više da uradim, mada nije sasvim ni osjećaj krivice… Više je kao na kraju Mustafe Madžara – ratnik koji hoda, ubija, čita knjige, i na kraju, u neko jutro, neko ga opali s leđa žezlom po glavi. Mada, mene i Sarajevo je prije svega razdvojila priroda mog posla. Čak i da nije došlo do rata, ja bih i zbog para i zbog života koji vodim bio ekskomuniciran iz kafana u kojima sam odrastao. Po svakom receptu, trebalo je odavno da sjedim s nekim glumcima, ko što sam i sjedio, tipa Tom Kruz, pa malo s njim na jahanje, malo pripalimo cigaru, pa malo orgijamo, ali to nije u mojoj prirodi.

Uvek mi se činilo da pri objašnjavanju početka rata u Bosni nekako izmiče jedan od mogućih razloga. Meni je izgledalo da je i pre rata, kod mnogih ljudi u toj bivšoj zemlji, a u Bosni možda i više, postojao odnos prezira prema sopstvenom zavičaju. Traumatična faza odrastanja, u kojoj su postojala više neprijatna nego prijatna iskustva, poticala je zluradost i destrukciju usmerenu prema delu sveta iz kojeg čovek potiče. Postoji teorija rađanja nacizma preko negativne ideje zavičaja.

Ko je bio u Sarajevu taj ko bi mogao da održi ideju zavičaja? Nije se radilo o tome da su zavičaj zamrzili, nego o osjećaju da bi mogli lako i da ga izgube jer nemaju tu šta ni da sačuvaju. Šta da čuvaju? Sjećaš se onog sistema par-nepar iz vremena Milke Planinc, nestašice kafe, struje… – od Titove smrti krenuo je osjećaj nesigurnosti. Pričali su mi da je u Sarajavu usred one tenzije dolazećeg rata u Skerlićevoj ulici neko od neke strašne napetosti iznio gramofon na prozor i pustio Mocarta. Znaš kad oni puštaju Mocarta – nikad! Eto, rat je počeo tako što je jednog dana jedan čovjek iznio gramofon i pustio Mocarta – to je značilo da je sve otišlo u pizdu materinu. A da je zavičaj u smislu u kom pričamo postojao, to bi bila krajnje neutralna zona. Činjenica da možeš lako da se odrekneš svog zavičaja jeste nešto što mene i sad zabrinjava. Moj zavičaj je izgubljen, ali ja sada ovaj ovdje prostor doživljavam kao svoj zavičaj. Puno putujem, sviram, i kad dođem ovdje, ja se osjećam dobro. Nije zavičaj jesi li se ti rodio po GPS-u sto km tamo ili ovamo.

Čemu ti stvarno pripadaš? Možda bi to trebalo da se traži najviše u Doli Bel, filmu koji govori o klincima koji odrastaju na ulici, među nekim likovima sa ivice maloletničkog prestupništva, što sve prepoznajem i kao svoju priču. Sećam se takvih likova. Ko je tada tako odrastao u tim našim varošima, taj se, čini mi se, celog života obraća upravo tim ljudima više nego bilo kome drugom. To je nešto što ne možeš da izneveriš. Da ideš sad da jašeš sa Tomom Kruzom, što kažeš, to više nisi ti. Tvoja i poetika i estetika i etika donekle su izvedene iz tog i takvog odrastanja.

Sin mi juče kaže da mu je došao neko iz Sarajeva i ispričao da je Campo, koji je glumio Šintera u Doli Bel, prije dva dana u jednom kafiću vidio nekog novinara, i čim je ovaj ušao na vrata, izvadio je pištolj i rekao: „Jesi ti, pederu, nešto prič’o protiv Kuste, sad ću ti jebem mater“, i repetirao. Kako ga je repetirao, tako je ovaj pobjegao, porušio stolove za sobom, bez da plati račun. To je naročita vrsta savezništva.

To je tvoj čovek. Ali kad malo razmisliš, sa takvim identitetom i pripadanjem takvom mentalitetu i moralu te vrste ljudi, ti u Evropi nemaš šta da tražiš. Ti možeš tamo da živiš, ali to nije tvoj svet. Sve što radiš, kako se ponašaš, oni mogu da dožive samo kao uvredu. I da kažu „pa dobro, ako ste stvarno ovakvi, nemojte blizu da nam prilazite„.

Ima kod Rebeke Vest divna priča o jednoj beogradskoj porodici koja se panično boji da joj, kad dođu gosti, ne zakuca na vrata rođak sa sela koji bi im tu lažnu sliku o sebi koju stvaraju razrušio. I to će uvijek biti tako. Istina, takav čovjek može da bude i neprijatan i nasilan, i kreten, ali ipak ima u njemu nešto… Dok sam snimao film Crna mačku, bijeli mačor, dođu neki i pitaju me: „A što vi nas stalno prikazujete ko Cigane?“, što je jedna grozna rasistička teza. I ja vidim da u internacionalističkom receptu ciganskog života, njihovom slobodnom miješanju žanrova, što meni sve odgovara, postoji nešto što njima ne odgovara. A šta? To je što ja nisam „kul“. „Kul“ je za mene odrednica svega najgoreg u estetici. Kakav crni „kul“? Ubijaju se na svakom ćošku, a ti vičeš „kul“, kakav „kul“! „Kul“ je neutralan, ja sam na drugom evolucionom stepeniku. To je ideja koju može da proizvede visokoindustrijska zemlja, pa da kod Tarantina jedan na kul način ubije petoricu pa uzme da čita Bibliju i da to bude duhovito. Ali ti ovdje preuzimaš taj obrazac, a sve vrijeme očekuješ rođaka koji će zakucati na vrata, i koji kad se na kraju i pojavi, tebe odmah strefi infarkt.

Ti očigledno predstavljaš najuspeliji kulturni proizvod odavde ikad, a to je nešto što zaslužuje da se makar ozbiljno shvati. Očigledno je da postoje dobri razlozi što je to baš tebi pošlo za rukom, a ne nekom drugom. Ovde je bilo darovitih ljudi koji su pravili dobre filmove, ponekad i uspešne na Zapadu, ali su se svi oni zaustavili na nekoj nižoj stepenici u odnosu na tebe.

Žika Pavlović, koji je, ukupno govoreći, vjerovatno najdarovitiji ovdašnji autor, čovjek koji je uspjevao da progovori jednim reduciranim bresonovskim jezikom i napravi savršene filmove, imao je jedan mali problem – njegovi filmovi se nisu čuli ni vidjeli. Zatim, reditelji crnog talasa nisu imali tvrdoglavosti i istrajnosti. Saša Petrović je napravio dva savršena filma, a onda je počeo da gubi snagu da izdrži ono što je bio film Tri, vjerovatno najbolji film koji je ovdje ikad snimljen, ili Skupljači perja, jedan rustikalan, savršen zamah. To su strašni filmovi, a onda pad. Reditelj mora stalno da obnavlja snagu, i ako to ne radi čitav život, ako nije spreman da se potroši, što je najteži posao, onda pada. Šta sam još ja uspio, a oni nisu, ne govorim naravno u kvalitativnom smislu. Ja nikad nisam poštovao riječ „kul“, a oni su se malkice stidjeli emocija, stidjeli patosa, plus što su rasli u vrijeme rigidnog komunizma kojem su se svetili. Makavejev i ostali veliki autori su u odnosu na komunizam esejizirali, rugali mu se, ali nisu prepoznavali da je njihov otac, ipak i uprkos svemu, bio – njihov otac. I da kada je izgovarao rečenicu „Komunizam će doći do 2000.“ – on bio drag čovjek. Oni su od njega pravili neki zacrnjeni lik kojeg ja nisam vidio. Meni je sve to bilo drago.

Taj odnos prema ocu se vidi u Sjećaš li se Doli Bel, pa i u Život je čudo.

Da. Ali i u Domu za vejšanje, po kojem sam ja inače bio najpoznatiji u svijetu. Zašto? Inspirisan Rubljovom, u velikom zamahu, sa Ciganima koji su mi dali potrebnu dozu bizarnosti koja se na prvi pogled uspostavlja, taj film je išao do patetičnih dimenzija, gdje se emocija priziva kao u nekoj baroknoj fresci. Emocija, a ne „kul“. Vjeruj mi, „kul“ je riječ koja izražava graničnu estetsku vrijednost u koju treba sumnjati. To znači budi neutralan, budi kao saobraćajni znak samo se malo ofarbaj. Kul je najopasnija riječ, a ne znači ništa. Kul sve relativizuje, i hladi sve živo… Zato mi se jako sviđa šta Marina Abramović radi po svijetu. Čovječe, bio sam na nekom bijenalu, iznesoše neke merdevine sa nekim ogromnim noževima umjesto prečki. U pičku materinu, znaš li šta je to, evo sad se naježim kad se sjetim. Ili kad češlja one svoje kosti, ta čuda. Ona radi vrlo sličan posao kao i ja – uzima materijal koji izaziva eksploziju.

Da li ti praveći film imaš nameru da u njega ugradiš tu neku zapadnu percepciju Balkana? Da li vodiš računa o tome da on zadovolji neka njihova očekivanja?

Kad ubereš višnju ovdje u šumi, ona ima ukus kao nigdje drugdje. E, ja ne dam da se taj ukus izgubi. Andergraund je direktno inspirisan Rableom, koji je moj omiljeni pisac, ali je mogao biti snimljen i u Čileu. Ako hoćeš da praviš sliku svijeta identičnu onoj tamo, iako je to evolutivno nedostižno, onda neće biti filma. Ali kad snimam, ja zamišljam samo jedno: kako ću da sjednem u bioskop jednog dana i da budem uzbuđen onako kao kad sam kao dječak sjedio u bioskopu i kad me je s platna ozarila svjestlost festivala života koji je veći od života. Ali da bih to postigao, to je muka, ulog je ogroman, emotivna pražnjenja velika, i od toga valjda i dolazi do zasićenosti svakog kvadrata filma. Snimanje je za mene konstantno odlaganje samoubistva, ali je zato radost od projekcije nazamjenjiva. A uz to, ja ostavljam sebi prostor da se osjećam kao najnaivniji gledalac svog filma. Kad sam snimao Džerija Luisa u Arizoni drim, zbog ludosti koje je izvodio, od smijeha sam se valjao po podu. Holivud je, što se mene tiče, jedna od najznačajnijih tačaka u istoriji umjetnosti XX vijeka zato što je na tragu onoga što sam ja cijelog života radio – na tragu idealizicije života. A kad idealizuješ, ti ulaziš u opasnu sferu jer se udaljavaš od „kula“, i onda postaješ sporan. Ali nije ni važno šta ko priča, napravi ti nešto…

Ti sebe verovatno ne možeš da vidiš kao politički korektnog reditelja.

Mi smo zapravo ovdje završili priče o političkim idejama. Sad političke ideje postaju vlasništvo kapitala. Ovi prethodni izbori su vjerovatno bili posljednji izbori gdje su još figurirale neke ideje. Ovi sljedeći izbori biće baš kao u Grčkoj – radiće se samo o tome koja partija koju vrstu kapitala predstavlja. Tako da sam ja atavizam po tome što sam srećno ili nesrećno kombinovao razne ideje, i dobio sam to da me tamo zovu četnikom, ovamo Turčinom, ali to je najbolja pozicija u životu. To je priča o uniformizaciji kojoj ću se uvijek odupirati. Ne mogu da razumijem da meni neko u Beogradu dođe na koncert, kao što mi se desilo, i viče „Ovo je Srbija!“. Zamisli da sviram u Portugalu i da mi viču „Ovo je Portugal!“. To je taj nivo primitivizma koji se negdje gaji, i za koji još nema di-di-tija.

Ja sam svim političarima s kojima sam se sreo rekao da će njih mjeriti samo po tome koliko su od onog što je na našoj teritoriji sačuvali da i dalje bude naše. Samo je to ono što je važno. Da li ćemo mi od naše baštine u budućem svijetu regija ostaviti sebi nešto. Da li će ostati nešto da se ne ugasimo. Ako moramo, mi ćemo se ugasiti. Stvari danas stoje tako da od svih slovenskih naroda, kojih ima 300–400 miliona, samo Mihalkov i ja participiramo na svjetskom tržištu filma. Sva priča o antiglobalizmu može da se konkretizuje u stvaranju ambijenta u kojem domaći film nije samo festivalski, nego da ima tradiciju i utemeljenje u publici. A oni bi da se to ovdje gleda manje.

Ako ti sediš u Srbiji danas, tvoja priča na temu globalizma je iznuđena. Ti si prirodno antiglobalista, kao i svako ovde. Ali, ako hoćemo nešto da učinimo za sebe, da nešto popravimo ovde, jer ova zemlja očigledno nije baš najudobnija, ta polemika sa svetom postaje nepotrebna. Ti moraš da imaš dva različita teksta, za ovde i za tamo. Ispada, na primer, da bi ti ovde morao da budeš za Buša, a kad bi se makao iz Srbije, taj bi stav bio katastrofa. To je gadan nesporazum.

Priča o globalizmu se na kraju svede na to da je Milošević reprezent antiglobalističke priče jer on na sudu izgovara rečenice Naomi Klajn. Jednog dana, ako se ovaj svijet bude mijenjao u nekom pravcu, ako se uopšte bude mijenjao prije kataklizme, ispašće da je on citirao nekog ko je taj svijet definisao.

Ma, on se malo naknadno ukrcao na to. Sad bi trebalo da ga smatramo antiglobalistom, ali nije njemu Naomi Klajn bila ni na kraj pameti dok nije dospeo u Hag.

Ali njegov diskurs vodi iz vrste literature koja je vrlo primamljiva, jer je tačna.

Ti si zapravo imao problem što se tvoja perspektiva menjala, ti si to gledao iz raznih tačaka gledišta – iz Sarajeva, Beograda, Pariza. Iz Beograda je fokusiranost na Miloševića mogla da bude i preterana, isto kao što je, gledano sa strane, on mogao da izgleda bolji nego što je bio stvarno.

Devedesete čitam u „Njujork tajmsu“: „sprema se građanski rat u SFRJ“. Što ga onda ne spriječe, mislim se, majku im jebem. U vremenu u kojem od Margaret Tačer i Regana spremaju talibane da krenu na ove, one spremaju na ove, i uvijek zatvaraju taj krug koji vrte kapital, profit, rat, koji je evidentan i koji ne može da te zaobiđe. Ali ti to ne znaš – znaš da si stajao uz rukometaše uz onu zastavu, da imaš Andrića, Selimovića, Crnjanskog, da imaš jednu strukturu koja po svim civilnim tekovinama može da parira bilo kome i na jednom nivou brani zemlju. Ja sam, moram da priznam, Miloševića uvijek zamišljao kao dijete koje je voljelo da ima nekog Kastra u svojoj blizini, neku revolucionarnu ideju koju bi on sproveo kako valja. On je ličio jedno vrijeme na to, ali onda sinu iz Dejtona donio „timberlenke“, i sin mu se pretvorio u biznismena-patriotu. Taj gest sa kupovinom „timberlenki“ bio je tren kad je taj đilkoški koncept proradio – to je bila fraza koja je trebalo da kaže sljedeće: eto, sad je krenuo kapitalizam, ‘ajde da vidimo to s parama, i on je prestao da bude Kastro. A šta je on radio u međuvremenu, kakva je on naređenja izdavao, da li je on to što ovi tvrde, mi to ne znamo. Sve je to pod sumnjom, uključujući i njega i nas, izuzev ovih što uvijek sve znaju. Sjećam se, ja letim negdje i otvorim „Gardijan“, a unutra na petoj strani prikaz knjige Dan i noć, i kako koju rečenicu čitam, ne mogu da vjerujem da je to panegirik Miri Marković! Da ne idem dalje. Nama je kuća u Visokom srušena nakon Dejtona. Kad se dijelilo, onda su išli zagovornici mira i rušili. I po tim fazama kroz koje je on prošao i u šta se na kraju pretvorio, on je svjedok vremena koji govori o istorijskoj ambivalenciji – i mojoj, i njegovoj i svih nas. Ja sam u Sarajevu imao uvijek one koji su sve znali. Zdravko Grebo se nikad nije zajebao ni u čemu! On je uvijek znao da ovaj ne valja, da je onaj šupak, i tu zajeba nema. Jer, u stvari, emocionalni ulog je tu – nula. Ti kad gledaš Žarka Koraća na televiziji, imaš utisak da taj čovjek oduvijek sve zna, još od kako se rodio. I onda ovi kao ja što se malo zalete i što tu svoju eksplozivnu narav isprojektuju u nekom smjeru… Možda je to pitanje evolucije, možda će moja djeca jednom biti „kul“. Ja sam svojevremeno podržao studente, živio sam već godinu i po u Beogradu kad me je Handke pitao „što to radiš“, naravno ne kao neprijatelj demokratije ili šta ti ja znam. Ja mu kažem: dođi da živiš godinu dana ovdje i vidjećeš zašto. Iz te komunalne perspektive vidjećeš jedan grad koji je sa pola prsta zakoračio na Zapad, a ostalo se mulja po blatu. Uz to što su postojale neke premise koje moraš da poštuješ – ako policija tuče studente, ne možeš biti na njihovoj strani. Zašto ovo Kusturica radi? Zato što tako osjeća, kao i u početku.

U filmu Život je čudo svako malo neko padne, saplete se, propadne. To je toliko intenzivno da se stvara utisak da je to zapravo film o svetu zauvek izbačenom iz ravnoteže, još od onda kada je prvi put pogrešno emotivno investirao u jednu ideologiju, jedan poredak…

To i jeste jedan od osnovnih pokretača ili zakona umjetnosti. Meni je svojevremeno moj profesor rekao da kad praviš film onda paziš da gledajući ove što hodaju po platnu proizvedeš utisak da oni pri tom ne dodiruju zemlju, da su malo izvan ravnoteže. Što se mene tiče, ja sam oduvijek izvan ravnoteže. Kao na slikama Voje Stanića, na kojima on malo čovjeka iskrivi, i onako iskrivljen ode negdje. Bio je, kažu, na Cetinju jedan koji nije mogao ravno da gleda, pa su morali televizor da okreću da bi mogao da ga vidi kako valja. To se čovjeku, eto, desi. Ali ovdje je pravilo. I kad te izbace iz ravnoteže, ti pokušavaš da se vratiš, ali ne ide, ode nakoso. Ja sam u Andergraundu teško rješio problem kako da napravim film u kome ljudi treba da povjeruju da je neko živio 25 godina u podrumu. Shvatio sam tada, da bi ti povjerovao da je rat trajao, moraš da imaš strahovitu ideološku pilulu. Jer jedino se tako u takvu glupost može vjerovati. Na jedan način, i moj otac je u to vjerovao. Ali postoji i ona zamjena teze – pogine ti pas, pojede ga vuk, a ti kažeš „ko zna zašto je to dobro“, jer je pas preuzeo na sebe smrt. Od Andergraunda naovamo uvijek postoji neki nakrivljeni junak koji se nekako uvijek na kraju spase. Baš kao i ja – propade mi država, ali mi očuvasmo porodicu. Kad te tako nešto izbaci iz ravnoteže, postoji ono u šta čovek vjeruje i ono što radi, i to ga nekako drži.