Da novinare tajna policija sluša povremeno ili stalno, poznato je. Retko se, međutim, događa da to izađe i u javnost. Pitanje je zašto i kako i baš sad
KO ZLOUPOTREBLJAVA METODE I NAČIN RADA SLUŽBE: Institut za bezbednost na Banjici
Negde u rano leto 2001. godine, u junu mesecu, baš kad se ni u policiji, ni u tužilaštvu, ni kod istražnih sudija više nije mogla izbegavati istraga o četvorostrukom ubistvu na Ibarskoj magistrali, neko se u tadašnjem Resoru državne bezbednosti MUP-a Srbije setio da bi iz nekog razloga bilo korisno oslušnuti da s kim i o čemu razgovara mladi novinar „Danasa“ Vuk Z. Cvijić. To je jedna verzija: kolega Cvijić počeo je da njuška malo previše po toj stvari; dobio je izvesne podatke o tome, pa je postao „interesantan“.
Druga verzija zasniva se na malo banalnijim premisama: po toj verziji, Vuk Cvijić upao je u rutinsku kontrolu telefona „unutrašnjih neprijatelja“ iz Srpskog pokreta obnove, jer je tih dana bio dobio nagradu SPO-a „Dragiša Kašiković“ za svoj novinarski istraživački rad u vezi s Ibarskom magistralom.
Po podacima do kojih je „Vreme“ došlo, ova druga verzija otpada, dok prva ostaje kao skoro sasvim izvesna. Naime, u RDB-u je tada napravljen zahtev za kontrolu telefona (običnog i mobilnog) na ime Vuka Cvijića. Pojavio se i mali problem: kako opravdati takav zahtev? Čovek je ipak novinar; vremena su, doduše, još haotična i postoktobarska, ali ipak… Trebalo je naći neki izgovor za tu „meru“ koja je – kako će se pokazati – prilično klizava, najblaže rečeno. Po crti rutine i inercije nađen je uobičajen izgovor: proglasićemo mladog Cvijića za lice interesantno po nekoj kontraobaveštajnoj liniji – u ovom slučaju američkoj. Kao: sumnjiv nam je zbog „veza“ i to. Glavni inspektor u nadležnom odeljenju RDB-a, međutim, odbio je tada da potpiše taj zahtev, jer za to nije bilo nikakvog osnova: Cvijić se ni sa kakvim Amerikancima i njima bliskima nije družio. Ništa zato: našao se neko drugi da potpiše. Zahtev je došao do ministra Dušana Mihajlovića; nije, međutim, jasno da li ga je on potpisao; ili ga nije potpisao; ili ga je potpisao delimično (samo ime, bez prezimena), što se događalo u to vreme… Tih zahteva je, uostalom, bilo na njegovom stolu mnogo; neki su čekali jako dugo. Bilo kako bilo, komunikacije Vuka Z. Cvijića bile su presretane u jednom izvesnom vremenskom periodu čija dužina ostaje nepoznata. Moguće je i da je zahtev bio upućen za retroaktivnu dozvolu već započete kontrole (što je moguće uz poštovanje određenih rokova), pa da ta dozvola nije dobijena, čime je prisluškivanje obustavljeno; i to se događalo. Tako pribavljeni materijal, međutim, ostao je u arhivama Službe, da bi pre jedno mesec dana našao svoj put do redakcije dnevnog lista „Danas“. Stigao je u obliku kompjuterske diskete sa skenirane tri stranice dokumenata: prepisi dva razgovora i listing kontakata. Sadržaj tih dokumenata je, naravno, savršeno irelevantan s bilo koje tačke gledišta, ali to ovde nije važno; ovde je važna činjenica da je novinar bio prisluškivan pod jevtinim izgovorom, rutinski upotrebljenom u nedostatku boljeg. Od toga što je izgovor bio jevtin Vuku Cvijiću neće biti ništa lakše, jer je uguran u „bezbednosno interesantna“ lica ni kriv ni dužan, čime je otvorena mogućnost da ga se i ubuduće sluša kad nekom padne na pamet da bi trebalo. Dovoljno je pozvati se na to da on „prolazi kroz evidenciju“ kao „sumnjiv po američkoj liniji“.
Da se razumemo odmah: niti je Vuk Z. Cvijić jedini kome se to desilo niti je to, pak, mnogo važno, jer je reč o bezobzirnoj rutinskoj budalaštini udbaških birokrata. Važnije je to što je neko osetio potrebu da baš sada izvadi baš ta tri papirića, skenira ih i dostavi redakciji „Danasa“. Upravo taj segment izazvao je zanimanje u krugovima „obaveštajno-bezbednosne zajednice“: a zašto to i zašto sada? Takvih slučajova ima na desetine i svaki bi poslužio u svrhu. Izabran je, međutim, baš ovaj sa Vukom Cvijićem: jer je čovek izvan svake sumnje; jer je ugledan u svom (sudsko-policijskom) sektoru; jer radi za novine koje se nikako ne mogu dovesti u vezu sa bilo kakvim „bezbednosno interesantnim“ krugovima – ako u to ne računamo liberalno-demokratske, nevladine i slične pojave iz civilnog društva, koje neki inače računaju kao sumnjive. Slučaj, dakle, idealan da se od njega napravi uverljiv i debelo zasluženi skandal koji će se onda uknjižiti na zajednički račun tadašnjeg ministra Dušana Mihajlovića, tadašnjeg načelnika RDB-a Gorana Petrovića i njegovog zamenika Zorana Mijatovića, već poznatog po sklonosti da se bavi takvim rizičnim aktivnostima u vezi s medijima.
Zaključak izvesnih krugova iz „obaveštajno-bezbednosne zajednice“ jeste da je ovaj skandal – legitiman, autentičan i zabrinjavajući kakav jeste – ciljano, namerno izazvan; da su ubijene dve muve jednim udarcem: em smo očepili Dušana i Gorana, em smo pokazali kako nešto radimo i štitimo slobodu medija itd… kad već nismo uradili ništa važnije. Ovaj zaključak poduprt je veoma osnovanom sumnjom da Služba sedi na stotinama takvih sumnjivih – ili izravno ilegalnih – prepisa kojekakvih i svačijih telefonskih razgovora, pa će ih po potrebi i nekom svom dnevnom redu vaditi i plasirati, sve vodeći računa da tako iskompromituje prethodna načelstva, jer ih to jedino i zanima.
E, tu je glavni problem: u zloupotrebi metoda i načina rada Službi i u zloupotrebi čak i legitimnih proizvoda rada Službi. Ima tu i jedna značajna razlika: jedno je kad neko pusti u javnost dokument od epohalnog značaja kakav je bio izveštaj „Ćuran“ (o praćenju Slavka Ćuruvije), a drugo je kad neko pusti u javnost sasvim nevažan sadržaj bezazlenih telefonskih razgovora Vuka Cvijića. U prvom slučaju ukazano je na elemente krivičnog dela jednog odvratnog zločina; u drugom slučaju bezazleni čovek zloupotrebljen je u nečijim sitničavim obračunima, a od toga ni Vuku Cvijiću ni nama ostalima nije nimalo lakše. Jedini lek je da se u Službe uvedu poštenje, pridržavanje zakona „kao pijan plota“ (daj to napismeno, druže) i da se obave neophodni procesi depolitizacije, dekriminalizacije i – dekretenizacije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedelja iza nas deluje kao uvod u poslednju fazu kuvanja kosovske žabe. Šta se saznalo prethodnih dana? Ima li Srbija “crvene linije”? Gde je napravljena najveća greška? Koliko je kosovske Srbe, u kombinaciji sa proračunatom tišinom vlasti, koštalo busanje predsednika u grudi i hvalisanje da će ih Beograd zaštititi po svaku cenu? Koliko ih je koštala podrška Srpskoj listi i ćutanje na pogrešne poteze srpske države? Ponovo se čuje ono – a šta sad? Problem je što svaki put kada se to pitanje postavi, obično kao reakcija na još jednu akciju kosovskih vlasti usmerenu protiv srpske zajednice, istovremeno mogućih i konstruktivnih odgovora sve je manje. Korak po korak
Šta god da je bila suštinska svrha Vulinove posete Moskvi, ona se po Vučića nije završila onako kako je želeo. Vulinov zadatak je valjda bio da ovom posetom demonstrira daljnju bliskost Srbije i Rusije. Umesto toga, Vučić je kao rezultat sastanka Vulina i ruskog predsednika dobio šamarčinu od Putina, koji ga je pozvao da prisustvuje samitu BRIKS u Kazanju
Istraživanje NSPM
11.septembar 2024.Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM
Za dva meseca intenzivne režimske kampanje procenat protivnika Rio Tinta je sa 55,5 porastao na skoro 60 odsto. A opao je – doduše, neznatno – i broj pristalica projekta “Jadar” (na ispod 25 procenata od ukupnog broja izjašnjenih). A na pitanje ko će imati najveću korist od eventualnog otvaranja rudnika litijuma, samo 21,7 odsto ispitanika reklo je da su to “građani Srbije”, dok ukupno skoro tri četvrtine smatra da će najveću korist imati Rio Tinto, Nemačka i “sadašnja vlast”
Ko se usudio da nezakonito prisluškuje inspektore za borbu protiv droga koji su otkrili Jovanjicu i uhapsili Koluviju, kao i da takve razgovore iz nezakonitog prisluškivanja poturi među dokaze u postupku protiv njih
Ako se zaista uvede obavezno služenje vojnog roka najviše će se radovati vlasnici kafana i šatora - eto njima posla oko ispraćaja. Što se svih drugih tiče – isuviše je nedorečenosti u predlogu koji je na stolu, kao da se grupa neukih malo poigrala sa Vojskom Srbije
Od tri koraka koja je ministar kulture Nikola Selaković najavio u cilju vraćanja upotrebe ćiriličkog pisma, jedan je besmislen, drugi štetan, a treći nije ništa novo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!