Dva života, pesnik i trgovac

Cijeli je svijet u posljednjih godinu dana poludio za knjigom jedne šesnaestogodišnjakinje. Samo je u Italiji prodano blizu milion kopija intimnog dnevnika izvjesne Melise P. pod nazivom Sto poteza četkom prije spavanja. Ukoričena pornografska praksa curetka u pubertetu prevedena je na mnoštvo svjetskih jezika tako da se širom planete može čitati o njezinim vrhuncima. Nije, naravno, problem pronaći nekog teoretičara koji će pronaći u ovoj knjizi vrhunsku literaturu, vjeran prikaz moralne bijede mladeži, alijenacije u svijetu bez boga, dehumanizacije kao ultimativne posljedice seksualne revolucije. Moralisti će se, naravno, zgražavati, dok će skeptici kazati da je i teško nadati se nečem boljem od jedne današnje tinejdžerke. Prije više od stotinu godina, međutim, bilo je moguće da jedan tinejdžer piše najbolju poeziju na svijetu.

PIJANI BROD: Ime mu je zapravo bilo Žan Nikolas Artur Rembo. Rodio se dvadesetog oktobra 1854. godine u Šarlevilu. U prvoj mladosti bio je ustvari fino i uzorno dijete. U školi se isticao blistavom inteligencijom, a neki su nastavnici uspjeli čak i naslutiti njegovu genijalnost. Rembo je, moglo bi se reći, bio preteča onih gimnazijalaca što su bez imalo učenja uvijek najbolji đaci i koji uz sve moguće petice u svjedodžbi moraju ipak imati i jednog keca – iz vladanja! Za Remboa je karakterističan izuzetno širok raspon tumačenja njegovog lika & djela. U tom je kontekstu zanimljiv način na koji ga opisuje Vladimir Stanojević u poznatoj knjizi Tragedija genija: „Imao je džinovski stas, zapuštenu spoljašnost, neobuzdanu i nestalnu narav i bio uvek nezadovoljan svojom sadašnjicom, žudeći za stalnim promenama i uživanjima na svoj način.“ Sa petnaest-šesnaest godina buknuo je iz Remboa pjesnički i lutalački duh, buknuo poput gejzira – nezapamćeno snažno. Rembo je zapravo avangardno i radikalno najavio ono Eliotovo proročanstvo o tome kako je lako biti pjesnik do dvadeset i pete godine života. Pobjegavši od kuće u Pariz, Rembo se potuca od nemila do nedraga. U romanu Život je drugdje Milan Kundera na nekoliko mjesta navodi anegdote iz Remboovog života: kako se ovaj Kunderin roman bavi u isto vrijeme i jednim konkretnim pjesnikom i pjesnikom kao mogućnošću, pjesnikom kao ljudskom sudbinom, jasno je da je kao takav nezamisliv bez Remboa. Kao u nekoj Borhesovoj priči Rembo je cijelu poetsku spiralu jednog velikog pjesničkog opusa sažeo u tek nekoliko godina. Sa šesnaest godina napisao je Pijani brod, pjesmu što je uz neke Bodlerove najvažnije lirsko djelo francuske književnosti devetnaestog stoljeća. Sedamnaestogodišnji Rembo već je klasik, barem iz današnje perspektive. Blisko prijateljstvo (nazovimo to tako) sa Verlenom skandaliziralo je ondašnju javnost, a kroz dramski komad Kristofera Hamptona i film Totalno pomračenje Agnješke Holand uplelo se i u masovnu kulturu našeg vremena. Tri-četiri godine nakon fascinantnog debija, u istoriji umjetnosti neusporedivog sa bilo čime, Rembo potvrđuje da nije – popmuzički rečeno – one hit wonder i obznanjuje poetsku zrelost. Sezona u paklu i Iluminacije su magično sugestivna djela „kasnog“ Remboa što u isto vrijeme smiruju vulkansku strast Pijanog broda, zadržavajući njegovu bujnost uz svojevrsno poniranje u meditaciju.

ESTETIKA TIŠINE: Negdje između osamnaeste i dvadeset i prve godine, na ničijoj zemlji između mlađeg i „pravog“ punoljetstva, između – iz američke perspektive – rođendana koji ti daje pravo glasa i rođendana što ti omogućava da legalno sjedneš za šank i naručiš pivu, Rembo je, kako se to obično kaže, zašutio. U nekim biografijama stoji kako je pjesnik Rembo umro, a čovjek Rembo nastavio živjeti. A čovjek Rembo u tom je životu bio „prosjak, sojtarija, vojnik revolucionar, istovarivač robe, fabrikant, konstruktor, arhitekta, zidar, geolog, zemljoradnik, komisioner i istraživač“. Na mapu njegovih lutanja upisuju se: London, Štutgart, Naksos, Beč, Malezija, Stokholm, Kopenhagen, Kipar, Egipat, Abisinija, Marsej. Desetog novembra 1891. godine Rembo je skončao u marsejskoj bolnici. U pjesmi Mrtvi Rembo Peti Smit je zapisala: „tridesetsedam mu je. odrezali su mu nogu. sifilis nadire./ kremni virus. misteriozni projektil u dupetu jednog m-5./ žrtva pati od uništene duše. izraz lica mu idiotski a/ njegov izvanredni jezik zaludan, nabreknut.// rembo. nije više hrabri mladi konjanik s abisinijske visoravni./ takva strast okamenila se zauvijek.“ Nije Peti Smit jedina (pop)kulturna ikona našeg vremena opsjednuta, može se slobodno reći, Remboom. Bob Dilan, Džek Keruak i Džim Morison samo su neki od umjetnika čije je djelo nezamislivo bez remboovske inspiracije. Znakovito je, međutim, da je Rembo jednako snažno inspirirao i „elitnu“ i „popularnu“ kulturu našeg vremena. U glasovitom eseju Estetika tišine, eseju koji otvara knjigu Stilovi radikalne volje, Sjuzan Zontag upravo u Rembou, Vitgenštajnu i Dišanu nalazi paradigme za estetiku tišine. „Zajedno za egzemplarnim poricanjem vlastitih vokacija, svaki od ovih ljudi obznanio je da svoja prethodna dostignuća u poeziji, filozofiji i umjetnosti smatra tričavim i nevažnim. No izbor permanentne šutnje ne negira njihov prethodni rad. Naprotiv, to mu retroaktivno dodaje moć i autoritet: odricanje od djela biva novi izvor njegove vrijednosti, potvrda neoborive ozbiljnosti.“

ODN I OSTER: Priča o genijalnom dječaku-pjesniku što je u odraslim godinama zašutio, zavela je i neke od najvećih pjesnika i prozaika dvadesetog vijeka. Najbolji su primjeri Vistan Hju Odn i Pol Oster. U decembru 1938. godine Odn je napisao jednu od svojih najslavnijih pjesama. Pjesma, zapravo sonet, zove se jednostavno – Rembo i nepogrešiva je, kako to zapravo i jesu Odnove pjesme. Oster pak u Knjizi Iluzija, romanu što na izvjestan način kao da varira jedan kratki zapis Džima Morisona („Pogrešno je smatrati da je umjetnosti potreban gledalac da bi postojala. Film se vrti bez ičijih očiju. Bez njega gledalac ne postoji. Film osigurava postojanje gledaoca.“), ne može jednostavno ispričati priču o Hektoru Manu bez Remboa u pozadini, Remboa kao simbola koji nalikuje vodenom žigu.

Melisa P. s početka ovog teksta prodala je u domovini, rekli smo, za kratko vrijeme blizu milijun kopija svoje knjige. Kažu da se prvi tiraž Remboove Sezone u paklu prodao, međutim, u samo šest primjeraka. Umjetnost i trgovina nisu isto, ma koliko današnja masmedijska propaganda tvrdila suprotno; nisu isto jer ljubav se ne trži. U vremenu kad većina pjesnika jesu i trgovci, zvijezda Artura Remboa sija još jače. Može se biti pjesnik i trgovac, ali ne u isto vrijeme – to nam poručuje Rembo. Biti pjesnik i trgovac istodobno znači jednostavno biti samo trgovac. U svojoj autobiografiji Pol Oster kaže: „Većina pisaca vodi dvostruki život.“ Rembo nije želio voditi dvostruki život, više je volio živjeti dva života. Poslije života pjesnika – život trgovaca; poslije Hamleta – Fortinbras; pjesme su napisane – ostala je šutnja.