Šta je pisac bez kioska

Pre nekog vremena Ante je Tomić, jedan od najzanimljivijih mlađih hrvatskih proznih pisaca, posetio Beograd kao deo „delegacije“ Hrvatskog društva pisaca, i tom prilikom publici čitao svoje nove radove. Iskoristili smo njegov dolazak za kratko, „rafalno“ propitivanje o raspadu famoznog FAK-a, njegovim novim knjigama, novinarskom angažmanu, ali i o filmskom iskustvu: film Hrvoja Hribara po Tomićevom prvom romanu Što je muškarac bez brkova, ovih dana ruši sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj (ovdašnja publika će premijerno moći da ga vidi na FEST-u), a i Karaula Rajka Grlića je spremna da pohara bioskopske blagajne širom virtuelne SFRJ…

„VREME„: Ovdašnja publika mnogo zna o radu FAK–a. Koji su razlozi zbog kojih se FAK raspao?

ANTE TOMIĆ: Do toga je došlo kao u svakom braku. Naprosto, neki se ljudi nisu najbolje razumjeli, i počeli su jedni drugima ić’ na živce. Nikakve političke niti ideološke razlike nisu bile razlog tome, već ljudske naravi. Dakle, razlog bi se najprije mogao podvesti pod „neslaganje naravi“.

Kako danas gledate na nasleđe FAK–a? Koliko je on promenio stvari kada je reč o hrvatskoj književnoj sceni?

Jeste promijenio stvari. Stvorila se scena u kojoj su se javili novi prozaici, neki pisci su se opernatili i počeli raditi. Meni lično je puno pomogao.

Većina autora FAK–a je u književnost došla iz novinarstva. Ni danas vi niste jedini na toj sceni koji vodi paralelni slalom – novinarski i književni. Ali se takođe čini da vi niste novinari samo iz egzistencijalne nužde.

Istina je da smo mi u velikom dijelu novinari, ali to nije naš tegobni usud, nego nam se mahom sviđa to što radimo. Ja ne pišem za novine zato što se ne može živjeti od pisanja knjiga, kako to nekome može da izgleda, već to radim zato što obožavam pisati za novine. Neko vrijeme sam čak bio lijen uopće pisati neku knjigu, jer meni u odnosu sa društvom novine daju sve što mi tu treba. Volim što tjedno mogu napisati kolumnu koja će sutradan izići i koju će pročitati sto hiljada ljudi. To je sjajno. S druge strane, razlika u pisanju knjiga i pisanju za novine je ista kao razlika između benda koji svira po klubovima i benda koji svira na stadionu. Meni se sviđa i klupska i stadionska atmosfera.

Koliko je novinarski bekgraund fakovaca odredio i vašu književnu poetiku u pravcu takozvanog „novog realizma„?

Pisci iz generacije prije nas, koja se određuje kao postmodernistička, uglavnom su bili sveučilišni profesori, i njihova književnost je dolazila iz književnosti. Mi smo pak došli iz novinarstva, i prirodno je bilo da baš i nismo imali puno osjećaja za slične stvari.

A opet imate i drugačije, neposrednije, iskustvo rata i devedesetih godina.

Ja bih to rekao i grublje – mi smo imali različito životno iskustvo. I sve što uz to ide. Nismo sa dvadeset pet godina bili u situaciji da nam država da književni časopis unutar kojeg ćemo se formirati…

Od pisaca vaše generacije vi ponajviše insistirate na tome da ste pisac na tržištu i da volite da vas što više ljudi čita. Iz pozicije ovih starijih pisaca i njihovog odnosa prema svetom i profanom u literaturi, to mora da zvuči skoro blasfemično. Da li sami postavljate neku granicu između tržišta i populizma i da li za tu granicu uopšte marite?

Naravno, nikad ne možeš razmišljati o novcu niti o tiražima dok pišeš knjigu, to bi bilo potpuno blesavo. Knjige se pišu sa posve drugačijim motivima. Ali, moram reći da čitavo vrijeme dok pišem volim razmišljati o čitatelju, o tome hoće li se ono što pišem ljudima svidjeti.

U kritikama poslednjeg romana Ljubav, struja, voda i telefon bilo je primedbi da previše ugađate širokoj publici.

Koliko god me kritika pljuvala zbog navodnog populizma, siguran sam da radim stvar koja je dobra, i da ono što pišem može biti vrijedna književnost. Uz to, smatram da je ono što radim, kao što sam u poslednjem romanu napisao ljubavnu priču jedne frizerke, puno hrabrije i radikalnije od onoga što danas radi književna elita. Mislim da su frizerke vrijedne književnosti. Kritike su me jedino ljutile u slučajevima kad su bile strašno snobovske, kakva je bila jedna sa fašističkim prigovorom u odnosu na moj lik – da navodno ne može postojati frizerka koja sluša Aretu Frenklin!?

Kako komentarišete primedbe da je ovaj roman ljubić?

Pa, meni se ljubići sviđaju. A mogu to i ovako reći: Neki ljudi čitav život slušaju muziku koju su slušali sa dvadeset godina, a ja sam došao dotle da sve manje čitam, i da se zapravo vraćam knjigama koje sam čitao sa dvadeset, dok me muzika i dalje zanima. Zašto mi je muzika postala bitnija u posljednje vrijeme od književnosti? Zato što mi se sviđa emocionalna izravnost pop pjesme, koju literatura ne samo što rijetko ima nego se i smatra zazornim da je ima. Pisao sam ljubavnu priču u tom ključu, i ne vidim ništa strašno u tome.

Ljubav, struja, voda i telefon je, zajedno sa još osam naslova, objavljen u ediciji Premijera „Jutarnjeg lista„, u kojoj se objavljuju premijerni romani pisaca mlađe i srednje generacije, što je nova praksa. Kakav je vaš odnos prema ovim kiosk–izdanjima, postoji li opasnost da ona „potroše“ knjigu?

Ne. Nedavno sam baš izjavio da nemam nikakvih nelagoda u vezi s tim što sam na kioscima, budući da sam dosad imao problem objasnit zašto sam uopće u knjižari. Dakle, meni se sviđa što mi je knjiga izašla na tom neposvećenom mjestu, zajedno sa „Glorijom“ i „Kosmopolitenom“.

U svojoj novoj knjizi Krovna udruga i druga drama bavite se Splitom devedesetih godina, dakle gradom u vreme rata, kada su se dešavala upadanja u oficirske stanove, Lora i svi ti užasi. Prosečan konzument medija iz Srbije danas ima predstavu Splita kao mesta gde se održavaju mitinzi podrške Gotovini i slične stvari. Kako vi gledate na svoj „uži zavičaj„, i kako se desilo da, gledano spolja, Dalmatinci postanu najveći i najtvrđi desničari?

Budući da tu živim meni je o tome malo bolno govoriti. Moguće da je razlog u tome što je Split po mentalitetu, po svemu, nekako radikalniji. Sve emocije koje imaš u Splitu imaš i u Zagrebu, samo što nisu tako burne. Split kao da svako svoje stanje mora proživjeti jače, i u tome, sa tim skupovima potpore ljudima optuženim za ratne zločine, grad gledano sa strane zbilja može povremeno djelovati zastrašujuće. Ali negdje ispod svega toga ipak mislim da postoji onaj Split kakav je oduvjek bio, dakle grad koji je jako ironičan prema svakoj ideologiji. Možda je Split najbolje opisao Miljenko Smoje u prvom poglavlju Velog mista, navodeći da kada je izbio rusko-japanski rat u Splitu su se tukle pristaše Japana i pristaše Rusije.

Pored novinarskog i književnog iskustva, imate i treću vrstu iskustva – filmskog. U Hrvatskoj se upravo prikazuje ekranizacija romana Što je muškarac bez brkova?

Niti sam pomagao Hrvoju Hribaru da snimi film, niti sam učestvovao u njegovom scenariju.

Kako je tekla saradnja sa Rajkom Grlićem na pisanju scenarija i snimanju filma Karaula, rađenom prema vašem drugom romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, čija se premijera očekuje?

Mene film zapravo ne zanima. Nisam ni ovaj film želio raditi, ali Grlić me prevario i uvukao u priču, tako da smo za skoro dvije godine napisali osam ruku scenarija. Ja sam s velikim zadovoljstvom radio jer mi je to u prvom redu bilo prekrasno ljudsko iskustvo, sviđalo mi se sjediti u istoj sobi sa Rajkom Grlićem i razgovarati o likovima, radnji, motivima, a usput sam i naučio puno toga o dramaturgiji, građenju priče, takvim stvarima. Rajku se izgleda zbog nečega također sviđalo radit sa mnom, pa me je svuda vukao sa sobom, tako da smo skupa gledali terene, birali glumce, prolazili čitajuće probe. Na kraju me je počeo zajebavat da ću jednom ja počet režirat a on će mi pisat scenarij. Tokom rada trudio sam se da mu ugodim i napišem najbolje što mogu, i zapravo ponovo bih pisao filmski scenarij samo pod tim uvjetom – da se pritom mogu družit sa zanimljivim čovjekom. Pogledao sam grubo izmontiran film, i, neću da ureknem, ali mislim da je film uspio.

Taj roman je vremenski lociran u „poslednje mirne godine SFRJ„, u sredinu osamdesetih…

Rajko je malo pomerio radnju bliže ratu, iz 1985, kada se radnja romana dešava, u 1987. godinu, posljednju godinu kada je nošena štafeta mladosti. Daleke, nagovještaje rata koji u knjizi postoje Rajko je potencirao, a i sam kraj filma je u odnosu na knjigu promijenjen.

Karaula je prvi film snimljen nakon raspada Jugoslavije u čijoj produkciji su učestvovale sve bivše jugoslovenske republike, kao prvi „postjugoslovenski“ filmski projekat, naravno, ne u ideološkom već, pretpostavljam, u senzibiltetskom ključu. Imate li neki zazor od toga?

Ne. Nemam nikakav zazor. Mene je, naprotiv, silno veselilo da smo napravili taj film. Na prošlogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu bili smo ponosni kada su se na jednom mjestu okupili ministri kulture iz svih nekadašnjih jugoslovenskih republika i počeli razmišljat o osnivanju filmskog fonda kojim bi se finansirali zajednički filmovi, i to nazvali „Ohridska inicijativa“.

I kako svi ti ministri izgledaju na jednom mestu, komparativno?

Pa, kad ih vidiš sve na hrpi, izgledaju dosta ubogo (smeh). Ali, pošto sjede na parama, moraš biti ponizan prema njima.

Ako budete objavljivali novu knjigu u Srbiji, hoće li, kao i prethodne dve Što je muškarac bez brkova (Prometej, 2002) i Ništa nas ne smije iznenaditi (L.O.M, 2003), biti štampane na ćirilici?

Zašto da ne. Sviđa mi se kako to izgleda. Imam jednog prijatelja koji ima strica u Australiji, a koji nije završio fakultet u Beogradu gdje je studirao, i kad objašnjava zašto studije nije završio, kaže „‘Ti gospu, svako im je slovo ka katriga“ (smeh).