Optuženi Goran i advokat Marko imaju u sudnici Specijalnog suda nešto zajedničko: obojica za svoju sudbinu optužuju politiku
Braća Kljajević, prvooptuženi u slučaju „stečajne mafije“ Goran i donedavni predsjednik sudskog vijeća koje sudi ubojicama premijera Zorana Đinđića, danas advokat Marko, kojem je to prvi advokatski posao nakon što je u septembru napustio Specijalni sud za organizirani kriminal imaju i u sudnici tog suda nešto zajedničko: obojica su za ono što im se dogodilo optužili politiku.
„Verujem u Boga i slobodu Srbije. Ova optužnica je kolektivno delo mojih političkih progonitelja koji su se takmičili u konstrukcijama protiv mene i teško mi je da se branim protiv hajke koju protiv mene vode dirigovani mediji, kao da sam težak kriminalac“, kazao je Goran Kljajević u početku svoje obrane, koju je naslovio citatom Franca Kafke: „Moja zatvorska ćelija, moja tvrđava“. Njegovi progonitelji „zloupotrebili su sve pravosudne organe ove države“, kaže on, te dodaje da se cijela stvar protiv njega „vodi na osnovu političke odluke o mom progonu, zbog neposlušnosti i zavere skrivanja pravih krivaca“.
Široko postavljena obrana Gorana Kljajevića – od onog početnog da nije kriv za bilo koji navod optužnice – i pokušaj predsjedavajućeg vijeća, sudije Dušana Vojnovića da ga vrati na predmet optužnice izazvala je i reakciju advokata Marka Kljajevića, jednog od četvoro branitelja (među kojima je i supruga optuženog Kljajevića), koji je ustvrdio da obrana njegovog brata nema samo krivično-pravni aspekt, zbog toga što treba imati u vidu da je on obavljao funkciju predsjednika Trgovinskog suda: „Na tom mestu, on je bio izložen progonu izvršne vlasti svim sredstvima, u čemu su učestvovali i predstavnici sudske vlasti“, kaže Marko Kljajević, koji je upozorio među ostalim i na to da su iskazi iznuđivani nezakonito, kao i što su jednako nezakonito prikupljani audio i video dokazi protiv optuženih.
„Autori ove optužnice su stranka G17 plus i Mlađan Dinkić. Hteli su iza leđa Vlade i premijera Srbije da se dokopaju Poštanske štedionice, ali nisu uspeli. Zbog toga je optužnica zasnovana na mržnji i laži“, kaže optuženi Kljajević obrazlažući svoju tezu da su optužnicu protiv njega montirali „centri političke moći“ zato što nije htio slušati njihove političke naloge.
Trgovinski sud u Beogradu je, po njegovim riječima, radio isključivo u skladu sa zakonom i sudije su se prilikom donošenja odluka rukovodile isključivo zakonom, savješću i stanjem u spisima.
„Sudije toga suda su profesionalci i visoki državni funkcioneri i oni ne trpe bilo kakav uticaj, pa se njima ne može manipulisati“, kaže i dodaje: „Nikada u životu nisam naložio da se neki papir iz predmeta ukloni ili doda“, pa tako nije niti – kao što to tvrdi tužilac – vršio pritisak na sudije toga suda da čine bilo što čime bi izigrali zakon u nečiju korist.
KAKO JE POČELO: Njegov politički progon počeo je nakon maja 2001. godine i kulminirao je u januaru 2004. godine, zahtjevima da on bude razriješen s položaja predsjednika Trgovinskog suda. Tjedan dana prije ubojstva premijera Zorana Đinđića, kaže, u Vladi je održan sastanak na temu reforme pravosuđa, ali bez prisustva predstavnika Vrhovnog i Višeg trgovinskog suda – zbog pritisaka iz G17 plus i DSS-a, koji su se pojačali i postali očiti nakon izbora 2003. godine, kad su odmah smijenjeni svi predsjednici sudova postavljeni u vrijeme vanrednog stanja. „Posle ukidanja vanrednog stanja stranka G17 je počela da me strahovito progoni, a njen tadašnji potpredsednik Mlađan Dinkić nije propuštao nijednu priliku da me napadne. Zbog toga sam zahtevao da se formira specijalna komisija i uradi vanredna kontrola rada Trgovinskog suda. U međuvremenu, po nalogu tadašnje vlasti, pokrenut je postupak za moje razrešenje, ali je Visoko personalno veće Vrhovnog suda odbilo taj predlog“, kaže optuženi Kljajević, koji višestruko ponavlja da su sve odluke koje su izašle iz njegovog suda bile podložne kontroli više instance i da ga se optužuje za nespojivo sa sudačkom funkcijom, za izraženo sudijsko mišljenje i tumačenje zakona, koje niti u jednoj zemlji ne može biti predmetom optužbi. „To može kontrolisati samo viši sud. Tu granicu je tužilac prešao ovom optužnicom“, tvrdi Kljajević.
Kljajević je u svojoj obrani naveo brojna imena koja, po njemu, predstavljaju „tu političku kamarilu koja je želela da ga proglasi kriminalcem“. Osim već spomenutog Dinkića, s kojim se sukobio u vrijeme kad je postavljan direktor Poštanske štedionice (pri čemu je, kako tvrdi, Dinkić gurao svoga kandidata), i Miroljub Labus, tad predsjednik G17 plus, vršio je pritisak da ga Veliko personalno vijeće VSS razriješi. Osim njih dvojice, spominje tadašnjeg v.d. predsjednika najvišeg suda u zemlji Janka Lazarevića, te ministre Velimira Ilića i Zorana Stojkovića. Ilić mu je, tvrdi, pismeno zahtijevao da smijeni stečajnog sudiju i stečajnog upravitelja u slučaju poduzeća Rad i dodijeli ga drugom sudiji i upravitelju, dok za Stojkovića tvrdi da je „obećao da će ga uhapsiti čim sjedne u ministarsku fotelju, jer je Trgovinski sud leglo korupcije i kriminala“. Stojković je odmah demantirao tu tvrdnju, nazivajući optužbe Kljajevića „grubom klevetom“.
U Kljajevićevoj obrani mjesta su našli i Nebojša Čović i već zaboravljeni funkcionar SDP-a Slobodan Orlić, koji su mu navodno prijetili telefonom – „posebno Čović“ – tražeći da, kao predsjednik Gradske izborne komisije, poništi rezultate izbora u Novom Beogradu i u Zemunu „bez zakonskog osnova, što nismo hteli da uradimo 1996. i 1997. kad je sve bilo mnogo gore“, a kao sredstvo prisile mu je te 2004. godine, po – kako tvrdi – nalogu Radeta Bulatovića, šefa BIA, obijen i ispreturan stan.
Spomenuo je Kljajević i Vojislava Koštunicu: u periodu od 2001. do 2003. godine, učestali su stečajevi velikih firmi u Srbiji, što je „obilato koristila“ DSS za političke napade na DS, te je Koštunica, tada predsjednik SR Jugoslavije, stalno govorio o negativnim socijalnim posljedicama stečaja. Zbog toga je, kaže Kljajević, on više puta tražio prijem kod Koštunice, ali je ovaj to uporno izbjegavao i na dogovorene sastanke slao savjetnike, što pak Kljajević kao predsjednik Trgovinskog suda nije htio prihvatiti.
NASTAVAK POLITIKE: Optužnica Kljajevića tereti za primanje mita, odnosno da mu je pokojni Miko Brašnjović platio ljetovanje na Krfu u avgustu 2005. godine i odlazak u Beč u decembru te godine. Nije istina, kaže optuženi Kljajević, tvrdeći da je platio put za obje destinacije (osim što je na Krf s porodicom odletio Brašnjovićevim privatnim avionom), kao i ljetovanje i boravak u Beču, gdje je htio vidjeti taj grad prije katoličkog Božića i kupiti Mocartova djela, naročito Rekvijem, remek-djelo. „Nikada nikome ne bih dozvolio da bilo šta plaća meni i mojoj porodici. To mogu da potvrde mnogi koji znaju kakav je moj karakter.“ Samo sudsko vijeće, odbijajući još jedan zahtjev da se Kljajevića pusti iz pritvora, stava je da optuženi još nije pružio dokaze sudu da je doista sam, iz svoga džepa platio putovanja i ljetovanje, te stoga „još postoji osnovana sumnja da je u tim slučajevima primio mito“, pa na odgovor da li je riječ o uživanju u Rekvijemu ili mitu valja još sačekati.
Rasklapanje optužnice iz ugla optuženih tek je počelo i treba vidjeti kako će se braniti ostali optuženi. Iz priča onih odsutnih, prvenstveno advokata Miljka Živojinovića, koji se pismom obratio sudu tvrdeći da mu je specijalni tužilac obećao gonjenje za tek neko lakše krivično djelo ako ispriča ono što su mu inspektori SBPOK-a sugerirali, te da je u istrazi bio prevaren i zloupotrijebljen, sigurno je da nije tek Goran Kljajević – kao i njegov brat i branitelj Marko – u centar svoje obrane stavio politiku.
Optužnicom Specijalnog tužilaštva za borbu protiv organiziranog kriminala od 11. oktobra 2006. godine, koja je stupila na pravnu snagu 15. novembra 2006. godine, okrivljenima se na teret stavlja izvršenje krivičnog djela zločinačkog udruživanja, zloupotrebe službenog položaja i drugo.
Suđenje je počelo 22. januara 2007. godine – nakon iznošenja obrane prvooptuženog Marka Kljajevića, donedavnog predsjednika Trgovinskog suda u Beogradu, suđenje je prekinuto i nastavlja se u drugoj polovini februara.
Osim Kljajevića, kao organizatori „stečajne mafije“ optuženi su advokat Nemanja Jolović, direktor Kreditno-eksportne banke Sekula Pjevčević, bivši direktor C marketa Slobodan Radulović, dok su kao članovi optuženi sudija Trgovinskog suda Delinka Đurđević, vlasnik Eko produkta Milinko Brašnjević (koji je izvršio samoubojstvo u pritvoru, te je postupak protiv njega obustavljen), bivša direktorica Poštanske štedionice Jelica Živković i advokat Jasmina Kojić Pavlović.
Preostalih 21 optuženih nisu bili ni organizatori ni članovi tzv. stečajne mafije: Dejan Ivezić, Nevena Petrović Gulezski, Aleksandar Kuzmanovski, Milan Nestorović, Đorđe Kolašinac, Mirjana Pešić, Olivera Slavković, Milan Rakočević, Ljiljana Vujošević, Milorad Maksimović, Ljubiša Vuković, Vučela Bajić, Milisav Filipović, Srboljub Spasić, Mladen Stojčić, Slobodan Radosavljević, Boško Sekulić, Miodrag Petrović, Svetlana Pantović, Miljko Živojinović, Zoran Jovanović, Dejan Savović, Dragica Knežević, Miroslav Despotović, Radisav Jocović, Milivoje Mirković i Ljubiša Mitić.
Od 35 optuženih, u pritvoru je 14, na slobodi je njih 18, dok je troje optuženih u bijegu.
Odmah na početku suđenja, postupak je na neodređeno vrijeme – „sud za ovo kratko vrijeme nije mogao da utvrdi da je optuženi nedostupan“ – razdvojen za Miljka Živojinovića, s mogućnošću da mu se, ako je zaista nedostupan, sudi u odsustvu, kao što će se u odsustvu postupak voditi protiv Slobodana Radulovića, nekadašnjeg direktora C marketa, Aleksandra Kuzmanovskog, državljanina Makedonije, kao i Svetlane Pantović Brašnjović, direktorice Avonsajda s Kipra, dok je postupak razdvojen protiv Dejana Ivezića, radnika Generalnog inspektorata MUP-a Srbije, Milana Rakočevića, Ljiljane Vujošević, Slobodana Radosavljevića i Miodraga Petrovića.
Po optužnici Specijalnog tužilaštva, zadaci i uloge su među optuženima unaprijed utvrđivani, a djelovali su „u međunarodnim razmjerima“. Koristili su „privredne i poslovne strukture i utjecaj na sudsku vlast“ da bi – vršenjem krivičnih djela – stekli nezakonitu dobit, koju su između sebe dijelili organizatori, a dio bi dobili i članovi.
Optužnicom im je stavljeno na teret otuđenje imovine nekoliko beogradskih firmi koje su bile u stečajnom postupku: Beko, GP Rad, Ineks intereksport, Invest zavod, Komel, Beogradski eskontni centar, a jedna od najvažnijih točaka je privatizacija trgovačkog lanca C market, odnosno nezakonito istiskivanje slovenskog Merkatora iz trke za kupovinu akcija C marketa, u kojoj je pobijedila privatna firma Primer C (odbjeglog) Slobodana Radulovića.
Sve se to, po slovu optužnice, događalo od 11. oktobra 2004. do 10. oktobra 2005. godine. Radulović je, tvrdi se, podstrekao Gorana Kljajevića da zloupotrijebi predsjedničku i sudačku funkciju, da bi uspio kupiti C market. Optuženi Jolović, tvrdi tužilac, kao advokat C marketa, pomogao je Kljajeviću da krši zakon u korist Radulovićeve privatne firme, a optužena Đurđević je kršeći zakon presudila u korist Radulovića.
„Okrivljeni Sekula Pijevčević pronalazio je lica koja bi kao stečajni upravnici izvršavali naloge članova organizovane kriminalne grupe, i predlagao okrivljenima Kljajeviću i Đurđevićki da ih angažuju u stečajnim postupcima“, tvrdi zamjenik specijalnog tužioca Branislav Živković.
Po optužnici, samo iz C marketa ispumpano je oko 20 milijuna eura (a imovina ovog trgovinskog lanca tokom jedne godine umanjena za još oko 23 milijuna eura), dok je Poštanska štedionica oštećena za oko 13.750.000 eura.
Osnovna djelatnost je, po optužnici, članovima „stečajne mafije“ bila da po bagatelnoj cijeni imovinu nekih društvenih poduzeća, koja su bila u stečajnom postupku u Trgovinskom sudu u Beogradu, kupe određena privatna preduzeća u kojima su, stvarni ili fiktivni, vlasnici bili neki od organizatora ili članova „stečajne mafije“.
Ukupna suma, međutim, u optužnici nije navedena, ali se u medijima barata s oko 50 milijuna eura.
Tužilaštvo namjerava tokom suđenja izvesti 216 svedoka koji bi svojim iskazima trebali potvrditi navode optužnice, a trebalo bi biti izvedeno i više od hiljadu materijalnih dokaza, čije je nabrajanje zauzelo čak 46, od nešto manje od ukupno 200, stranica optužnice.
Nakon kratkog vremena šutnje po napuštanju Specijalnog suda i „procesa stoljeća“, Marko Kljajević je ipak odlučio progovoriti, pa je u septembarskom intervjuu „Danasu“ objasnio svoju ugroženu sudačku poziciju, pogotovo nakon što je uhapšen njegov brat, sudija Goran Kljajević:
„Postavlja se pitanje dokle idu granice izdržljivosti, a da ne utiču na ljudske odluke. Kao što je poznato, moj brat Goran Kljajević je uhapšen pod medijskom optužbom da je vođa stečajne mafije. Priveden je na svoje radno mesto predsednika Trgovinskog suda sa lisicama na rukama i fotografisan. Ako o ovom događaju razmišljam kao sudija, a ne kao njegov brat, rekao bih da niko ne treba da bude zaštićen od krivičnog progona. Ne znam da li je optuženi i učinio ono što mu se stavlja na teret, ali sud to treba da utvrdi u propisanom postupku. Dotle, optuženi se ima smatrati nevinim i sa njim se mora tako postupati. Nedopušteno je da se bilo koji okrivljeni, a pogotovo dojučerašnji sudija, fotografiše sa rukama zavezanim lisicama pozadi, jer se time vređa njegovo ljudsko dostojanstvo i osnovno ljudsko pravo. Neki od okrivljenih za teška krivična dela, kao što su ratni zločini ili organizovani kriminal, nikad nisu bili snimljeni u pozama koje vređaju njihovo dostojanstvo. Zašto to čine sa okrivljenim sudijom Goranom Kljajevićem, a za to niko ne odgovara? Odgovor je vrlo lako dati. Odmah pošto je on bio uhapšen počele su spekulacije u tabloidima o tome hoću li nastaviti suđenje ili ne. Odmah je cela stvar počela da se doživljava kao pritisak na mene. I ja sam – ne njegov krivični progon, nego nedopuštene situacije koje su ga pratile – doživeo tačno tako, kao pritisak na mene. Pod tim pritiskom živim već dugo, a to nikako nije jedini pritisak koji trpim, iako je, u ovom trenutku, najteži.“
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
