Tužilaštva tri države logično i prirodno upućena su jedna na druge: brojni su zločini počinjeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a njihovi počinioci vrlo često, ili u pravilu, nisu više na teritoriju tih država i ta činjenica – mjesto zločina u jednoj, a vinovnici u drugoj državi – dugo je onemogućavala bilo kakav napredak u procesuiranju krivaca i razrješavanju zločina. Od 2004. godine traju dogovori i sastanci tužilaca (u čemu je nesebično pomagao OEBS), a pogotovo je stvari „razbistrio“ sastanak koji se na ekspertskom nivou održao krajem te godine na Paliću, kad je skicirana serija konkretnih poteza koje će nadležni u tri države (tad su Crna Gora i Srbija još obitavale u okviru državne zajednice) poduzeti, kako bi ustanovili i ojačali međudržavnu suradnju. Bez obzira na kasnija mjesta održavanja susreta tužilaca i predstavnika pravosuđa, taj cijeli niz događanja i napretka uvriježio se pod imenom „Palićki proces“.
DIREKTNA SURADNJA: „Pružili smo ruku jedni drugima i zajedno počeli da rešavamo probleme, baš one najosetljivije. Tako smo pokazali da poštujemo sve žrtve, njih oko 150.000 koliko ih je izgubilo živote na prostorima bivših jugoslovenskih republika. Teme koje su nekada sprečavale komunikaciju između naših država, sada nas upravo profesionalno vezuju. Ključ kojim otvaramo vrata pravde je, pre svega, poverenje, prijateljstvo i profesionalizam. Bez te tri komponente, siguran sam, u regionu se ne bi vodile na desetine procesa za ratne zločine, zatvorenošću naših pravosuđa bez regionalne saradnje rugali bismo se žrtvama“, riječi su tužioca za ratne zločine Srbije Vladimira Vukčevića upućene skupu kojim je obilježena dvogodišnjica Memoranduma.
Ne jednom su u protekle dvije godine tužioci iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao jednu od važnijih vrijednosti Memoranduma o suglasnosti o ostvarivanju i unapređivanju suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala spominjali mogućnost da tužioci svih nivoa u sve tri države mogu direktno surađivati. Ne kao ranije, kad se silno vrijeme gubilo u slanju dopisa i zamolnica ministarstvima pravosuđa i u sporosti međudržavnih dostava i odgovora. Kad je o Srbiji i Hrvatskoj riječ, kako naglašava Josip Čulo, zamjenik hrvatskog državnog odvjetnika Mladena Bajića, značajna je pomoć srpskog (ali i bosansko-hercegovačkog) tužilaštva u slučaju ratnog zločina u splitskoj Lori; nakon već svršenog procesa nekolicini počinioca tog zločina, sad slijedi i Lora 2, postupak u kojem će se još jedan krug ljudi naći na optuženičkoj klupi, zahvaljujući u velikoj mjeri i svjedocima koji su od ratnih zbivanja utočište našli izvan Hrvatske, u ove dvije države. Hrvatska i Srbija su, od slučajeva poznatih široj javnosti, zajedno radile i u predmetu optuženih za ratni zločin na Ovčari kod Vukovara 1991. godine, ubojstvo 200 hrvatskih ratnih zarobljenika. Proces protiv 16 optuženih (plus još dvojice, kojima je provedeno izdvojeno suđenje), prema ocjenama svih promatrača, ali i samih porodica žrtava, odlično je vođen u beogradskom Specijalnom sudu za ratne zločine, pred vijećem sudije Veska Krstajića i tu ocjenu nije pomutila niti odluka Vrhovnog suda Srbije kojom je ta presuda ukinuta (zbog vrlo dvojbenih razloga) i predmet vraćen na ponovno suđenje.
KONKRETNI REZULTATI: Od stupanja Memoranduma na snagu, hrvatsko je pravosuđe dosad prepustilo srpskom u nadležnost pet svojih predmeta, što je prije sporazuma bilo posve nezamislivo, a u mnogim slučajevima radilo se na obje strane: slučajevi ubojstava civila u Osijeku („slučaj Glavaš“), „slučaj Lovas“, u kojem su ubijena 24 mještana tog hrvatskog sela, dok je njih tridesetak ranjeno, „slučaj Škorpioni“, u kojem je u toku suđenje pripadnicima te paravojne jedinice u Beogradu, dok je jedan već osuđen u Hrvatskoj, a sasvim je sigurno da će suradnja biti neophodna i nakon pokretanja istrage protiv Tomislava Merčepa i, u slučaju izručenja Hrvatskoj koja ga traži zbog sumnje da je počinio ratni zločin, kapetana Dragana.
I sa Bosnom i Hercegovinom se suradnja zahuktala, pa su tako Okružni sud u Beogradu i Vukčevićevo tužilaštvo s kantonalnim tužilaštvom Tuzle formirali zajednički istražiteljski tim za „slučaj Zvornik“, a činjenica da pravosuđe BiH čak 500 osoba, koje se uglavnom nalaze u Srbiji, sumnjiči za ratni zločin u Srebrenici govori da će i ta suradnja ići samo uzlaznom linijom.
Značaj međudržavne suradnje vidjet će se i u slučaju Damira Sirete, još jednog osumnjičenog za zločin na Ovčari. Njega su uhapsile norveške vlasti i postoji velika vjerojatnost da će, nakon što je izaslanstvo Tužilaštva za ratne zločine Srbije, predvođeno sekretarom Snežanom Malović, prije desetak dana iznijelo svoje argumente za izručenje Srbiji, među kojima je najvažnija činjenica profesionalnog suđenja za zločin na Ovčari u Beogradu, Norveška njega izručiti Srbiji, a ne Hrvatskoj u kojoj je Sireta – inače hrvatski državljanin – osuđen u odsutnosti zbog ubojstva na 12 godina zatvora, te ga ona također traži.
Kad se svemu doda i inicijativa za formiranje, kao što je to već učinjeno za „slučaj Zvornik“, zajedničkih istražiteljskih timova na regionalnom nivou, ima prostora za nadu da žrtve strašnih zločina u nedavnoj prošlosti neće biti obeštećene tek haškom pravdom i osudama malog broja zločinaca pred domaćim pravosuđima, nego da će ipak dobar dio danas naših „tihih susjeda“ odgovarati za svoja zlodjela.
