
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
„Radiodifuzna ustanova
RADIO TELEVIZIJA SRBIJE
OBAVEŠTENJE
opomena za neizmirenu RTV pretplatu
Poštovana/Poštovani,
Sa zadovoljstvom Vas obaveštavamo da je Radio–televizija Srbije, po zvaničnim merenjima, najgledanija srpska televizija, a Radio najslušaniji domaći program u 2006. godini. Skoro dva miliona naših građana redovno izvršava svoju zakonsku obavezu plaćanja pretplate za Javni medijski servis Srbije.
Ako još niste platili pretplatu, molimo Vas da Vaš dug, naveden u januarskom računu za plaćanje električne energije, izmirite u datom roku. Sa žaljenjem napominjemo da je naša zakonska obaveza da sudskim putem naplatimo sva dugovanja, uvećana za troškove spora i kamate.“
Sa zadovoljstvom Vas obaveštavam da sam redovani RTV pretplatnik, pripadnik elitnog kluba od gotovo dva miliona i mislim da mogu da rekapituliram mesece iza nas, mislim mene i RTS–a. Istini za volju, verovatno nas je fizički manje, jer u kompanijama sleduje jedna pretplata na svakih 20 zaposlenih, ili hotelima pretplata na svakih deset soba sa radio i TV prijemnikom. Najviše me fascinira ta pretplatnička statistika – dostojna Izborne noći, kad se sa uzbuđenjem i jezom zbiraju glasovi, računaju procenti, usklađuju CeSID, Šami i RIK. Zašto deset soba sa televizorom, da li ima neke veze kategorija hotela, jesmo li preuzeli model BBC-ja i po ovom pitanju, il’ smo onako odrezali – deset dana na bazi polupansiona, sobe sa klimom i RTS-om.
Pročešljao sam sajt u potrazi za „glavnicom pretplatnika“ ili apsolutnim brojem, da l’ je ovih „skoro dva miliona“ prešlo cenzus, što bi rekli radikali 50 odsto plus moja pretplata, ili smo neočekivano disciplinovani, pa se nekoliko tvrdoglavaca i kontraša, stipsi i kradljivaca signala ne treba uzeti za ozbiljno. Takođe, na sajtu RTS-a sam pročitao čitav pravni hatišerif o uslovima prijave i odjave, slepim i invalidnim, pustim vikendicama i svedocima, ali nigde nisam pronašao troškovnik.
Međutim, gorenavedena Opomena (pred isključenje?) pomalo razmetno nam saopštava da su radio i TV programi RTS-a najgledaniji u Srbiji tokom 2006. godine. To verujem.
Nego, evo i moje knjige utisaka, iliti – šta sam dobio za svoje pare.
Slika i ton. Svaki pretplatnik koji se dodatno pružio i dobrovoljno platio neki od kablovskih paketa (putem kojih gledam i RTS) shvatio je razliku u kvalitetu slike i tona našeg javnog servisa i recimo – HRT-a. Slično se desilo i sa signalom javnog servisa BiH i RT RS (javnog servisa u Republici Srpskoj). Ukoliko ste bar jednom gledali sportski prenos i poredili signale, videli ste obavezni sneg kod nas. OK, sneg na televiziji gledam od kad znam za sebe, al’ sam u međuvremenu shvatio da nije plaćen uz pretplatu. Ako je fazon da budemo retro TV, onda u redu, ali samo da nas neko obavesti.
Kontakt sa gledaocima. Naši gledaoci uključuju se u programe RTS-a u rano popodne („Srbija danas“) gde je tema zadata, al’ možete da pošaljete poruku svetu dok vas ne prekinu. Kod Žike seljaka, vikendom, možete da osvojite i polupansion u banji (pretplata uračunata), ali pogađate pesmu kad svira Lepi momčić Bane Đokić ili prepoznajete tajanstveni predmet iz naše starine (naćve, avan, razboj il’ testiju). Možete i da glasate kad je debata, al’ samo DA ili NE, nema uvreda, nema patriotskih poruka, malko suvoparno.
Da, umalo zaboravih, možete i da se uključite iz dijaspore, pozdravite familiju i sve koji vas znaju i naručite pesmu, a javi vam se Keba, il’ Miroslav Ilić. Malo li je našinci, a?
Možete da glasate i za Evrosong i Beoviziju – tu nas je RTS vratio u Evropu pre Koštunice.
Program i koncept. Ono što je greška gledalaca, jeste iluzija da će RTS svima ugoditi. To je potpuna besmislica, jer gledali smo dobre serije i filmove, vratio nam se Dizni, nagoveštaj Dečjeg programa i večiti „Trezor“ koji nam se samo odškrine u sitne sate – ko Alibabina pećina.
Ono što nedostaje RTS-u u najvećoj meri jeste (ako izuzmemo ekscesne primere „Beogradskog programa“) kritičan odnos prema našoj stvarnosti. Kao što na Studiju B nikada niste čuli kritiku na račun gradske vlasti, tako ni na RTS-u nećete čuti polemiku o republičkoj. Ukoliko je javni servis zaista javni, onda on mora biti svojevrsni nosilac promena. Razlika između HRT-a i RTS-a jeste u odnosu prema stvarnosti, jer u Hrvatskoj (pa i u Bosni) javni servis ide pola koraka ili korak ispred ostalih institucija ka standardima EU-a. Te standarde je barem formalno prihvatio i RTS. Dakle, kao što je Mirjana Bobić 2000. pokušala da serijalom „Nije teško biti fin“ podseti na bonton, RTS bi u svojoj koncepciji uvek morao da ukaže na problem i još važnije – ukaže na moguća rešenja. Da pojednostavim (kao u obaveštenju na početku) plaćamo pretplatu, OK, to je civilizacijska tekovina, a ako ne plaćamo, onda će se sudimo. Onda ćemo o efikasnosti sudova, pa o pravosuđu, pa o izvršnoj vlasti. Opa, gde nas to dovedoše asocijacije! Ne valja ni kada televizija ode suviše ispred društva – onda vam ljudi na ulici uvek izgledaju ružni, a Srbija oronula. Imam utisak da RTS ide korak iza, to je najveći problem.
Na kraju – plate! Video sam po tabloidima fotografije nekih gajbi faca sa RTS-a, civilizovano bi bilo da vidimo neki troškovnik. Ne mislim na gajbe, nego na troškove programa, kao stranke posle kampanje. Tu su i donacije i reklame. Mašala kapital.
Dakle, mojih 350 dinara samo mi daje pravo da postavljam pitanja, ali mnogo važnije od toga, ma kako ovo glupo zvučalo, bitno mi je da sve javne institucije u ovoj zemlji budu bolje, efikasnije i jeftinije, a RTS mu dođe ko fotka u ličnoj karti našeg društva.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve