Tompson, pevač koji je po stranim sajtovima predstavljen pod nadnaslovom "folk-Croatia", svojim silnim "uratcima", uprkos nedostatku sluha, simbolizuje muzičku ikonu ustašonostalgičara, onih koji i danas prizivaju zločinca Antu Pavelića za kojeg na godišnjim misama govore da je na nebu "s nevinom dječicom"
E sad: Čavoglava, sela na rijeci Čikoli, sasvim sigurno na predovo-ratnim geografskim kartama nije bilo. I rijeka Čikola, na koju će putnik namjernik na putu ka moru preko Knina nabasati, ako se baš jako potrudi čitati prometne i ostale znakove, nije baš neka rijeka, više je korito u kojem ni kapi vode nema u mjesecima kad udari zvizdan iznad kninske zagore.
Čavoglave postaju poznate negdje početkom ratne 1992. godine: uglazbljene su. U spotu žestokog ritma u grupi ljudi u maskirnim uniformama izdvaja se jedan dugokosi i krezubi mladić kojega u tom času nitko ne poznaje; nekoliko godina kasnije, poznat će ga svi kao Marka Perkovića Thompsona, pjevača po stranim sajtovima predstavljenog pod egidom „folk-Croatia“, koji svojim silnim „uratcima“, usprkos nedostatku sluha, simbolizira muzičku ikonu ustašonostalgičara, onih koji i danas prizivaju zločinca Antu Pavelića za kojeg na godišnjim misama govore da je na nebu „s nevinom dječicom“.
U međuvremenu, Perković je napravio zubalo, a onog čuvenog snimka s početka 90-ih nema više nigdje.
U međuvremenu, također, izdao je silne albume (sa sve mačevima i hrvatskim pleterima i svojim fotografijama s gebisom, umjetnim zubalom, na koricama) i dobio zabranu nastupanja u brojnim evropskim zemljama. U svojoj vlastitoj je, suprotno tome, dogurao do toga da prošlog petka s blagoslovom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, desničara, hrvatskog radikala iz redova SDP-a pokojnog Ivice Račana, i njegovog nasljednika Zorana Milanovića i pomognut novcem iz gradske kase održi koncert na sred Trga bana Jelačića u Zagrebu, kojim se ponovo – prvi puta nakon 1945. – zaorilo iz razglasa i stotina grla „Za dom – spremni“.
Dio javnosti – one koja ima pristup medijima – reagirao je bijesno i optužujuće. Onaj drugi dio koji se valja po brojnim blogovima (a za Thompsona se, pa i u njegovim spotovima, vežu razne zanimljive web-adrese, poput crnalegija, francetic, bogihrvati) potpuno je prispodobiv onome što gledamo u Srbiji, od „srbskih“ nacionalista pa nadalje. Kao da ih je ista majka rodila.
REDIZAJN ISTORIJE: Nevjerojatno, ali za svoju karijeru, slavu i zubalo Thompson ima da zahvali sasvim drugačijima od sebe: feralovcima Predragu Luciću i Borisu Dežuloviću, koji je deset godina kasnije, nakon što je na Radio-Splitu čuo direktni prijenos Thompsonovog koncerta, u sarajevskim „Danima“ opisao sprdnju i mamurluk iz kojeg je sve nastalo (vidi okvir).
Boris taj tekst završava: „Sad, recimo, kad razmislim, možda sam ipak te večeri trebao otići na Poljud, popeti se na binu, pred četrdeset tisuća ljudi, zamoliti za malo tišine i lijepo im objasniti: Ljudi, koji vam je kurac, pa Predrag i ja smo se one večeri samo zajebavali!“
U međuvremenu, Dežulovićeva i Lucićeva zajebancija je postala državna stvar. Malo-malo, pa Perković Thompson krene na neku međunarodnu ili hrvatsku turneju i svuda gdje mu dopuste nastup slika je ista: dok on arlauče „Za dom spremni“, u prvim su redovima njegovi obožavatelji, odjeveni u crno i okićeni ustaškim simbolima, koji upadaju u ekstazu kad on – na svakom koncertu – govori o tome što Hrvate određuje: „ljubav prema našem bogu, ljubav prema svojoj domovini, ljubav prema svojoj obitelji“. Dok se u Zagrebu prošlog tjedna skandiralo „Ubij Srbina“ i „Tko ne skače, pravoslavac“ (čije inačice imamo i ovdje, u Srbiji: „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji“, „Nož, žica, Srebrenica“, „Tko ne skače, taj je Šiptar“ itd.), lani se u Mostaru vikalo „Gazi, gazi balije“ i slične primijenjene odvratluke i – kao i svuda – prizivalo Bobana i Juru, ustaše koji su silno okrvavili ruke. Tog Juru, Francetića naime, zatukli su u Drugom svjetskom ratu slunjski seljaci motikama, nakon što mu se pokvario avion s kojim je morao prisilno sletjeti, ali to nije smetalo Thompsona da ih stavi u svoj pjesmuljak, u kojem njih dvojica dolaze ravno iza „evo zore, evo dana“.
Thompsona, za razliku od onih koji ga se gnušaju, neki važni ljudi i institucije vole. Političari se teško određuju protiv njega i ikonografije koju on vuče po svojim koncertima, pa tako hrvatski premijer Ivo Sanader kaže da voli „neke“ njegove pjesme, ali zato se predsjednik Stjepan Mesić drži antifašizma (na koji se naslanja i hrvatski Ustav) i na pitanje kako objašnjava da je na posljednjem, zagrebačkom koncertu Thompsona bilo i preko 60.000 – i to uglavnom mladih ljudi – kaže da su krivci oni koji su pisali povijesne udžbenike poslije hrvatskog osamostaljenja i koji su često bili totalni revizionisti. „Oni su pokušali redizajnirati Drugi svjetski rat i rezultate Drugoga svjetskog rata. Zna se tko je bio na kojoj strani.“ Ima i među uvaženim glazbenim kritičarima onih koji ne vide ništa sporno u „umjetnosti“ Perkovića Thompsona, poput Darka Glavana, za razliku od Zlatka Galla koji se već uoči posljednjeg koncerta na Trgu bana Jelačića upitao: „Hoće li nakon Trga uslijediti reakcije poput onih koje su, disciplinom sinkroniziranog pljuvanja, uslijedile nakon maksimirskog derneka garniranog ustašlucima?“ Snimak tog maksimirskog događaja, prošlogodišnji koncert na stadionu nogometnog kluba Dinamo u Zagrebu kojega spominje Gall, emitirala je prošloga ljeta i Hrvatska televizija na svom lokalnom kanalu; malo se digla dreka, tek da se onom dijelu javnosti koji poštuje vlastiti ustav zamažu oči, da bi sve prekrio ruzmarin i šaš.
Kao i nakon ovog posljednjeg zagrebačkog koncerta, kad su žestoko protestirali predstavnici židovskih organizacija, i prije lanjskog u Sarajevu svoj glas su digli i sarajevski Židovi i predstavnici Islamske zajednice; badava, u Sarajevu je organizator bila Hrvatska katolička misija, koja je uz pomoć Thompsona namjerila prikupiti novac za nekakav hrvatski dom u Sarajevu. Neki naklonost dijela crkve prema Thompsonu nalaze i u činjenici da je njegov kratkotrajni i tajni, ali crkveni, brak s pjevačicom Magazina Danijelom Martinović crkveni sud proglasio nevažećim, nakon čega je Thompson – „pjevač ustaških poskočica“, kako ga zove novinar Željko Peratović – izjavio da će „napokon moći sklopiti drugi crkveni brak“. Obični smrtnici, veli Peratović, komentiraju da je Thompson takvu milost od Katoličke crkve u Hrvata zaslužio svojim dosadašnjim domoljubnim angažmanom, a padaju sumnje da je bilo i podmazivanja, jer je općepoznato da je crkvenu rastavu braka skoro pa nemoguće ishoditi.
DOMOLJUBI: Prije najnovijeg zagrebačkog ustašijanja i sam je Perković svoje fanove pozvao da ne donose ustaška i nacistička obilježja, ali niti „boljševička i komunistička“ poput zvijezde petokrake; kao da bi se u tu gomilu koju svaki puta razulari netko usudio doći s titovkom na glavi! Ogradio se i pitanjem s bine „Jesmo li nacisti ili domoljubi?“, na što mu masa odgovara „Domoljubi!“, ali je činjenica da je i u Zagrebu prije nekoliko dana pozvao svoju publiku na „molitvu za Mirka Norca“. Tko ne zna, to je lik koji je u riječkom Županijskom sudu osuđen na 12 godina zatvora zbog pogroma nad srpskim civilima u Gospiću 1991. godine, te na zagrebačkom – taman uoči Thompsonovog koncerta – zbog nesprečavanja i nekažnjavanja zločina nad Srbima u Medačkom džepu 1993. godine na sedam godina zatvora. Doduše, ima tu i jedna okolnost koja daje notu razumijevanja za taj Thompsonov čin: prije rata i prije no što je, uz podršku zločinca Gojka Šuška i naklonost Franje Tuđmana, Norac dogurao do generalskog čina, bio je konobar. „Želio sam biti barmen u Splitu, ali život me odveo u drugom smjeru“, izjavio je Thompson u jednom tv-razgovoru, zbog čega ta barmensko-konobarska koalicija cijeloj stvari daje malo jasniji ton.
Da ipak u njegovom „revanju“ nešto nije kako treba, nesuđeni barmen i sam priznaje time što osporava – kao i ljubitelji njegova lika i nedjela – da u repertoaru ima i pohvalu koljačima Maksu Luburiću i Juri Francetiću. No, za razliku od onog krezubog slikanja s „Thompsonom“ po kome je stekao umjetničko ime, s početka karijere, a koji je nestao s interneta, ovaj je dostupan svakome tko ima dovoljno želuca da podnese prizivanje koljača i njihovog predvodnika Ante Pavelića nakon onog strašnog svjetskog i niza strašnih „domaćih“ ratova.
Znam mnogo ljudi koji se u Zagrebu stide i gnušaju ukazanja Thompsona u Bandićevoj režiji u središtu Zagreba. Znam da ću ja lično, kao Zagrepčanka, još i prežaliti onaj dio poreza i prireza koji je iz mog džepa otišao u fond iz kojega je plaćena ta sramota.
Znam, također, da Boris i Predrag ne mogu biti krivi samo zato što su se jedne ratne noći 1992. u Splitu družili s četvrtim bocunom crnoga iz kojega je „zvijezda rođena“, iako ta zvijezda, krezubi stvor s naknadnim gebisom, danas kaže da se te zajebancije uopće ne sjeća.
Jebi ga, ali zajebancija sasvim ozbiljno traje i računa se po glavi svakog od milijuna stanovnika u svakoj od država jugoistočne Evrope.
Sve je to zbog četvrtog bocuna
„Bila je ratna devedesetdruga – moralo je biti proljeće – jedna od onih večeri između zadnjeg Ferala i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico’s bara tu: lokalni redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri Reuters’a i El Munda, mjesne pijančine, HOS-ovci i vojni policajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i – tamo, za stolom u kutu – Predrag, ja i četvrti bocun crnog.
Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz – kako bi rekao narodni pjesnik – ‘gustu maglu’. Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, i tročetvrtinski rif i poklič ‘Za dom – spremniiiiii!’, i opće ludilo u trattoriji, i onda opet ‘stavi tu pismu opet’, pa opet, pa opet, ‘nećete u Čavoglave, niste ni prije’.
Thompson nam reče da se zove taj tip, ne Tompson nego Thompson, sa ‘h’, po onom strašnom puškomitraljezu iz Drugog svjetskog rata kojega on duži u svojoj bojni. I da dolazi iz Čavoglava, da tamo drže liniju prema Mirlović Polju, i da je on tu pjesmu napisao sâm, iz glave. Sjećam se kako smo ga Predrag i ja mrtvi ozbiljni i mrtvi pijani uvjeravali da ima autentičnu ratničku pjesmu, hit rata ‘92, i da će ta pjesma pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka. I onda opet vrati kazetu na početak, još jedanput, ‘tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevkaaaa, baci bombu, goni bandu preko izvoraaaa…’, pa još jedanput, a u trattoriji nered i rasulo.
Sjećam se još da su na kazeti, snimljenoj u nekom primitivnom radijskom studiju, bile četiri verzije Čavoglava, među kojima i ona hard-core, s uvodom „za dom spremni“ i stihovima poput čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji, ali i jedna ublažena, bez bojnog pokliča u uvodu, i bez Baljaka i Mirlovića, srpskih sela oko Čavoglava, namijenjena očito politički korektnom tržištu.
Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s Baljcima i Mirlovićima, i kako smo poslije te noći završili u restoranu Emona, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio, i kako smo kazetu s Čavoglavama na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam.
Ostalo je, naime, povijest.
Deset godina kasnije, isti taj sramežljivi i krezubi mladić, sad nakratko ošišan, s potpuno novim porculanskim zubalom i nekakvim pseudostarohrvatskim medaljonom oko vrata, sav u crnom stoji na gigantskoj bini na Hajdukovu stadionu, pred četrdeset tisuća ljudi pjeva Sa nebeskih tih visina daj nam, Bože, opet sina, da nas vodi iz bijede sve do pobjede – e, moj narode!, dok politički komentatori poljudski spektakl ocjenjuju dokazom uzleta ekstremne desnice i najavom parlamentarnih izbora“.
Boris Dežulović
(„Dani“, broj 275, 20. septembar 2002)
U slavu koljača
Jasenovac i Gradiška stara, Jasenovac i Gradiška stara,
to je kuća Maksovih mesara, to je kuća Maksovih mesara.
Kroz Imotski kamioni žure, kroz Imotski kamioni žure,
voze crnce Francetića Jure, voze crnce Francetića Jure.
U Čapljini klaonica bila, u Čapljini klaonica bila,
mnogo Srba Neretva odnila, mnogo Srba Neretva odnila.
Tko je moga zamisliti lani, tko je moga zamisliti lani,
da će Božić slavit partizani, da će Božić slavit partizani.
Tko je reka, jeba li ga čaća, tko je reka, jeba li ga čaća,
da se Crna legija ne vraća, da se Crna legija ne vraća.
Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, sjajna zvijezdo iznad Metkovića,
pozdravi nam Antu Pavelića, pozdravi nam Antu Pavelića.
Domovinski pokret traži od Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu da skine s repertoara predstavu koja je urađena po kolumnama Viktora Ivančića, a koji je režirao beogradski reditelj Kokan Mladenović
U Zagrebu je, u okviru izložbe o plesu za vreme i nakon Jugoslavije, predstavljen digitalni arhiv savremenog plesa u ovom delu Evrope. Koordinator ovog četvorogodišnjeg projekta je Stanica Servis za savremeni ples iz Beograda
Vlada Srbije je prekršila Ustav, upozorava Evropa Nostra i traži hitnu zaštitu Dobrovićevog kompleksa Generalštaba. Isti zahtev upućen je i iz Društva konzervatora Srbije
Peticiju sa 10.500 potpisa predalo je Bibliotekarsko društvo Srbije nadležnima, nadajući se brzom rešenju koje će ih osloboditi nezakonite odluke po kojoj biblioteke treba da plaćaju nadoknadu za izdate knjige organizaciji OORP
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena grešnica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
