
Izložba
Galerija Haos: Saradnja sa Francuskom duga ceo život
Galerija Haos obeležila je 30 godina postojanja i isto toliko godina saradnje sa Francuskom, izložbom u Francuskom institutu
Dea Loer, Nevinost;
režija: Dejan Mijač,
igraju: Nikola Rakočević, Goran Jevtić, Dara Džokić, Nada Šargin, Aleksandra Janković i dr.;
Atelje 212
Nekoliko meseci posle postavke komada Barbelo Biljane Srbljanović, naš teatar se hrabro uhvatio u koštac s još jednim sjajnim delom još jedne velike savremene evropske spisateljice; reč je o komadu Nevinost Nemice Dee Loer postavljenom u Ateljeu 212. Pojam iz naslova funkcioniše kao misaoni lajtmotiv u kome se sustiču mnogobrojni, raštrkani, poetički raznovrsni i složeni slojevi ove drame. Sve njene, potpuno samostalne ili ovlaš povezane priče, tretiraju slična pitanja: krivicu, odgovornost, žrtvu, mogućnost iskupljenja, čežnju za nevinošću, iskušenje samoubistva u svetu blagostanja i besmisla.
Neke od njih su realistički uverljive i imaju društvenu pozadinu karakterističnu za savremeni zapadni svet, konkretno Nemačku. One se kreću u rasponu od griže savesti mladog ilegalnog emigranta iz Afrike koji je, podlegavši strahu od policijske i bolničke administracije, dozvolio da se jedna žena utopi, do preispitivanja roditelja koji su, pod teretom nemačkog osećanja kolektivne krivice, učili ćerku da bude žrtva i tako, moguće, postali odgovorni što je ona zaista završila kao tragična žrtva. S druge strane, neke sudbine su začudne i nestvarne, mada se i one mogu tumačiti nemačkim iskustvom: gospođa Haberzat prisvaja tuđe krivice da bi zadobila identitet, stekla uporište u životu.
Ove priče se pokazuju kao realistične ili začudne tek onda kada čitalac uspe da se probije do njihovih situacija i likova kroz specifičnu formu koja je, u svim slučajevima, sasvim apartna, postdramska. U njoj se vrlo slobodno mešaju dijalog i didaskalije, stalno se prelazi iz predstavljanja u pripovedanje; pojedini iskazi imaju formu pesme, dok se njihov sadržaj takođe odlikuje poetskom snagom, ali i filozofskom oštrinom. Iako imaju i parodijski prizvuk (kao sredstvo u građenju lika), filozofiranja rezignirane intelektualke Ele mogu da se shvate i kao neka misaona platforma ove drame: u savremenom svetu više nema opšteg smisla, velikih ideja, objedinjujućih sistema, revolucionarnih kretanja, ostaje samo bavljenje pojedinačnim, nesigurno povezivanje parcijalnog iskustava. Takav pogled na svet je ovde u potpunom saglasju sa svojim dramskim izrazom, jer je u oba slučaja na delu princip – fragmentarizacije.
Posle Psećeg valcera, Trga heroja, Skakavaca i Barbela, reditelj Dejan Mijač još jednom se suočio sa veoma složenom formom i odgovarajućim značenjima, potvrđujući tako da ga danas u pozorištu zanimaju samo veliki izazovi, složene zagonetke koje treba razotkriti. I ovog puta Mijač je proniknuo u svu tu složenost i osobenost, ali je, kao ni u ranijim slučajevima, nije artikulisao ekstravagantnim rediteljskim postupcima. Naprotiv, drami je prišao iz svog pozorišnog iskustva, što je sasvim legitiman pristup, koliko god je legitimno i očekivanje da radikalni dramski jezik iznedri i isti takav teatarski jezik. Mijačev scenski koncept zasnivao se na simultanom prostoru (scenografija Juraja Fabrija) s nekoliko punktova razdvojenih providnim ekranima; glumci su sve vreme na sceni i u toku promena uvek nam se ponovo prikazuju. Ovo rešenje ima puno opravdanje u tome što su sudbine pojedinačnih likova samo kockice u mnogo većem mozaiku, kao i u tome što pitanja koja pokreće delo – krivica, odgovornost, žrtva – ne dozvoljavaju uzmicanje, sakrivanje iza kulisa i u garderobi. Ta pitanja su uvek tu, kao sudbina.
Kao i u nekim ranijim predstavama, Mijač je i ovde tačno prepoznao komični aspekt komada i štedro ga preneo na pozornicu. Međutim, bilo da ih reditelj nije dovoljno suspregnuo, bilo da su mu se naknadno oteli, pojedini glumci su isuviše igrali na komički efekat kod publike, a neki su imali i izlišnu potrebu, proisteklu iz iskustva realističke glume, da isuviše oštro razdvajaju pripovedanje od igre iz lika, iako su u drami ti prelazi neprimetni. Bravura Gordana Kičića i Srđana Timarova kao repera-samoubica sigurno je efektna, ali se u njoj potpuno gubi tragički ton njihove priče, ta spoznaja da bol ne može i ne treba da se zaboravi, jer se u njemu sadrži naš identitet. Komičkog preterivanja bilo je i u liku gospođe Cuker, koja svoj mizeran život hoće da poboljša ulepšavanjem svoje prošlosti i zagorčavanjem ćerkine sadašnjosti (Ljiljana Dragutinović), ali posebno u liku Ele, grubo svedenom, u igri Aleksandre Janković, na parodiju intelektualke u farsičnom sukobu s mužem, iako je, zapravo, reč o složenom spletu prezira i zavisti prema čoveku koji, za razliku od nje, može da se iskreno posveti malim stvarima i smisao nađe u lepoti.
Većina glumaca ostvarila je potrebnu meru, te ponudila galeriju vrlo upečatljivih tragikomičnih likova. Od stondirane, umrtvljene, bizarne, zgažene Roze, koja još uvek ume da čezne i želi (Nada Šargin), preko nekako dečački ljutitog i uvek zbunjenog Elizija (Goran Jevtić), do sumanute, opsesivne, u svoj svet zatvorene i sasvim nesrećne gospođe Haberzat (Dara Džokić). Veoma upečatljivu epizodu doneo je Bojan Žirović tumačeći, bez imalo karikiranja, lik gej doktora koji se bori s osećanjem krivice zbog samoubistva svog usputnog ljubavnika. Možda i najjači dramski naboj ostvario je mladi, daroviti i sve zapaženiji Nikola Rakočević u liku ozbiljnog, dubinski ustreptalog, ponekad i fanatičnog Fadula, koji kao da još uvek ima iluziju da su u ovom svetu mogući veliki iskupiteljski postupci, da se nevinost zadobija ili vraća plemenitim delima… Bez obzira na oscilacije u glumačkoj igri, a imajući u vidu težinu zadatka, na kraju se zaokružuje utisak o jednom umetnički veoma značajnom projektu koji služi na čast repertoarskoj politici Ateljea 212.
Galerija Haos obeležila je 30 godina postojanja i isto toliko godina saradnje sa Francuskom, izložbom u Francuskom institutu
Zbirka eseja Gojka Božovića „Negde između epoha“ otkriva da je srpska moderna proza unazad sedamdeset godina nastajala upravo na društvenim i epohalnim granicama
Ukrali su nam vojsku, ukrali su nam emociju, rekao je Aleksandar Radić komentarišući najnoviju vojnu paradu u Beogradu, i setio se dokumentarnog filma „Parada“ Dušana Makavejeva iz vremena kad je svega toga bilo
Sa dve nagrade, za Vesnu Smiljanić Rangelov i Luku Tilingera, izdavačka kuća „Službeni glasnik“ pobednik je ovogodišnjeg izbora za nagradu „Neven“
Radove tri umetnika izabrala je galerija Novembar da, kao jedina iz Srbije, predstavi ovdašnju umetnost na poznatom sajmu umetnosti ArtAtina u Grčkoj
Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve