img
Loader
Beograd, 30°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Putopis

Vše pro Vaše milačky

01. oktobar 2008, 17:22 Ljubomir Živkov
Copied

Shodno Zakonu o javnom informisanju objavljujem demanti svog teksta od pre tri nedelje ("Smrt u Brnu") gde sam patetično najavio da ću svoj ozbiljno pokvareni auto prepustiti lokalnim strvoderima

Dakle, na periferiji Brna, gde noću na puškomet unaokolo svetluca samo reklama gostilne „U pirata“ došlo je do letalnog prolupavanja motora, sutradan će u obližnjem servisu „Dantona“ biti i zvanično konstatovano da je u mojoj škodi 120 motor kaput.

VASKRSNUĆE U BRNU: Škoda i ponosni vlasnik

Konzilijumu je pored nekoliko sredovečnih stručnjaka pripadalo i momče sa minđušom i kosom ofarbanom u žuto koje se doimalo kao stariji maloletnik, možda basista kakvog benda, a koji je poradi koketiranja sa opijatima osuđen da izuči zanat u ovoj, ispostaviće se, tipičnoj tranzicionoj ustanovi. Moja molba da oni nađu drugi motor ili da urade generalnu ovog lipsavšeg (za divno čudo poneo sam bio svu svoju ušteđevinu bojeći se da ju ostavim samu u Beogradu) nije uslišena… Kao da sam došao kod bivšeg kotlokrpe koji sada prodaje ekspres lonce i mikrovalne pećnice – znam da se više ne bavite starim porodičnim zanatom, ali bez obzira na vaš razvitak koji je za svako poštovanje, držim da ste još kadri opraviti ovu ruku na srcu staru posudu, premda vam je taj povratak u prošlost razumljivo tugaljiv… Nisu hteli da se bave mnome pa sam iskamčio privremeni smeštaj u krugu servisa. U međuvremenu sam zvao telefonom moje majstore i oni su rekli: „Nabavi vizu jednome od nas, odnećemo motor odavde i tamo ga zameniti.“

Rečeno – učinjeno.

Jedna ambasada koja neka ostane anonimna, a kojoj i ovim putem zahvaljujem, dade Mići vizu prijatno nas obojicu iznenadiv: godinu dana, mult! Moj drug Brana St. poveza me s momkom ornim da proda škodu kao moju, majstori su njen motor ocenili kao ispravan te sirota donatorka boje bele kafe u isti minut bi kupljena. Limarski je malo zapuštena, ali sve u svemu ispravna i sa novcatim gumama, što nas dovodi do etičkog problema: je li pristojno, je li humano autu koji je još mogao biti popravljan i vožen skratiti vek samo zato što je njegovom vršnjaku u tuđini potreban vitalni organ?

Ali, misija beše otpočeta, sa Nemanjom zvanim Kuda sklopio sam ugovor o kupovini motora. Do Brna ćemo ga prevesti autom koji mi je sama ponudila nemnogoljudna verska zajednica kojoj javna zahvalnost ne treba i ne priliči – pa nisam ni znao da imate vozni park, tja, imamo dva bicikla i taj auto, produvajte mu malo ventile na nekoj evropskoj modernoj saobraćajnici…

Uglavnom, u prošli ponedeljak, dan posle Male gospojine, obresmo se (obretosmo, otkud znam) u Brnu, u Svatopetrskoj sam bio rezervisao sobu u hotelu „Bile ruže“, hm, pa ovo je dvadesetak koraka od krčme „U pirata“ gde sam kobne noći (1. IX) došao da mi otud pozovu taksi.

Vrata „Bilih ruža nježnih ruža“ behu zabravljena, mesto je delovalo njeobžito, pa pak, osoblje restorana (koji je u zasebnom krilu) ubrzo je ušlo u trag recepcioneru koji nam unapred naplati prenoćište: reče da tako rade sa svima, premda nikog drugog nije bilo, sedamdeset evra, izvolite, između sedam i jedanaest biće serviran doručak. Uočivši nevericu na našim umornim licima, odveo nas je na lice mesta – nekoliko stolića u niši kao iz dečjeg vrtića. Iz itisona i tapeta dopirao je ne prejak, pa ipak neuništiv vonj zaprške (koliko je vreme poluraspada ovog izotopa?), ali je u sobi bilo sve čisto, recepcionera koji mi je docnije ustupio kompjuter da odem na internet pitao sam je li gledao film Nema zemlje za starce, sve podseća na motel u koji se sklanja lovac pošto je u preriji našao torbu sa dolarima pripadajućim narko-mafiji, čuo je za film, ali ga nije još gledao.

Da. „U pirata“ sam one noći kad je došlo do havarije upoznao šankera, dvadesetogodišnjaka obrijane a možda i usijane glave, koji mi je rekao da lokal nema telefon, što je bila istina, ali me je pitao iz kog dela Jugoslavije sam, na reč Srbija potegao je svoj mobilni i zvao mi taksi, za pet dana ondašnjeg boravka u Brnu navraćao sam više puta „U pirata“, naše poznanstvo zapečaćeno je sa nekoliko tura pića koje smo naizmenično poručivali. Ispostaviće se da je parking nadomak „Piratove koka-kolu“ da kažem bašte buduće poprište zamene motora: iz gostione ću donositi koka-kolu za Miću, espreso za sebe i vodu za rashladni sistem.

&

Dvanadcatkom smo, tramvajem, prve večeri otišli u grad i tamo večerali, u samostanskoj osami „Bilih ruža“ spavali smo do osam, aušten, fruštuk, i gle, na dečjim stočićima tacne sa sirom, praškom šunkom, svežim kiflama, na dnu metalne posude naziralo se nekoliko barenih tankih kobasica (tri smuka na dnu najlonskog džaka), da, vrata u hodniku na koja noću nismo obratili pažnju bila su sad otvorena i naspram pomenute niše pojavila se sasvim prijatna, čista i osunčana trpezarijica u koju gostinska noga tog jutra nije kročila, niti se ko pojavio dok smo mi doručkovali.

Pošto smo iskoristili poslednju hotelsku beneficiju – pravac „Dantona“ gde se na reklamnoj tabli, kao uostalom i na internetu, isticao poklič „Vše pro Vaše milačky„. Šef, koji je možda i sam nekoć bio majstor, sad je utoliko više uživao u sakou i kravati, svedočanstvima i jamstvima da je sa ulaženjem u kanal svršeno, za ove tri nedelje mora da se jedno osam puta podšišao, jakože Velja Ilić.

Mića je taman skinuo branik i zadnji deo trapa, onaj gde su tablice, kad u servis uplovi crni audi 6, četiri hiljade dvesto kubika iz koga natenane iziđe vlasnik od jedno tri i po kubika: otkud mi i šta to pobogu radimo? Menjamo motor, rekosmo kao da menjamo gumu ili da peremo šoferšajbnu na pumpi, ne može ovde, koga ste pitali, šefa, kažemo mi, dolazi šef, pogrešno smo ga, kaže, razumeli, zar nam nije rekao da idemo kud nam drago, a mene zar nije zamolio da dođem u njegov ofis radi plaćanja tronedeljne ležarine? Mića, šta će, vraćaj zadnje šaraglje i branik, ja u ofisu izbrojim hiljadu kruna, šef meni račun, ja njemu vizitkartu na kojoj se crveni reč VREME i moje ime, bi mi to malo pa dadoh i orijašu jednu, neka shvati koga sikteriše rušeći mit o slavenskom gostoprimstvu.

Šef se malo potom iskrade u dvorište, šta možemo, došao big šef, znam kako je, uzvraćam saosećajno iako ne rebrim baš toliko od svog šefa, nego, može li neko da nas odšlepa do „Pirata“, dolazi ono obdanište na kaznenoj obuci, ti li ćeš da nas šlepuješ, pokazuje rukama da nam je dodeljen kao nekvalifikovani radnik, te utroje odgurasmo škodu preko nekolikih tramvajskih šina i preko jedne ozbiljne raskrsnice do parkinga gde ćemo operaciju izvesti pod otvorenim nebom (koje nam beše naklonjeno, razvedrilo se, a sve do podneva nije bilo vrućina).

Mića i ja smo izvadili motor iz gepeka honde, težak je taman toliko da ga dvojica jedva mogu podići, ali mogu, imali smo dizalicu koja će poslužiti za poslednji čin, kad se motor kano kakav šatl u svemiru spaja sa kapsulom ne znam čega. Mića odredi približnu visinu i pridržava motor, ja guram dizalicu i zadatak mi je da nekim višedelnim ključem na njegovo „sad“ okrećem udesno dok nešto ne škljocne…

U najdelikatnijem trenutku iz „Pirata“ dolazi moj drug, radio je do osam ujutro, a onda na radnom mestu pio do podneva, ja sam, kaže, skinuvši jaknu i ostavši u crnoj majici, srpski šovinist, hoće da na karoseriji napiše „Mladić heroj„, nemoj dok ne zamenimo motor… U međuvremenu, stariji Brnjani zastaju i gledaju nostalgično u negdašnju diku i simbol čehoslovačke industrije sa dva motora na trotoaru: živa ograda zaklanjala nas je od tramvajskih šina i policije koja bi naš projekat mogla da ugrozi još više nego vlasnik radionice.

Šanker raširenih ruku i sa tri rastavljena prsta usklikuje „Srbija Srbima“, voli najviše Srbe, pa Ruse, Moravce onako, Mića će ne prekidajući posao: „Nisam deset godina bio u Evropi, i sad nabasam baš na srpskog šovinistu, isprati ga kako znaš, to imamo i kod kuće…“ Uglavnom, završi se zamena, novomotor upali od prve, tri sata je vrlo dobar prosek za zamenu motora na ulici i v prisustvii neispavanog i podnapitog panslovena: „Mićo, da se vinemo do ‘Dantone’, da se javimo ljudima?“, malo trijumfalizma neće nam škoditi, evo nas, češka braćo, uzleteli ste previše i zamerili se nama dvojici, prijateljima Češke! Mićin otac je svojevremeno radio u Škodi, u fabrici, moja porodica je kupila dva nova traktora marke zetor; Mića i njegov brat Zoran specijalisti su za škodu, visoko cenim vašu književnost, a vi s nama tako, ne samo vi, nego svi mehaničari čije sam telefone našao na internetu… Pozdravim se uglavnom sa letragičnom posadom koja mi je tri nedelje pre toga uručila verdikt, nije im bilo do gerijatrije, možda nisu bili ni vrhunski majstori, ali su bili u pravu da je motor kaput. Pa i neki lekar koji nije bog zna kakav dijagnostičar i terapeut može kao mrtvozornik merodavno reći – ovaj čovek je zaista umro.

Narednog dana u rano ama kišno poslepodne krenusmo put Bratislave, ja napred, Mića za mnom, na prvoj raskrsnici zaustavi me patrola, nemaš vinjetku, imam, nisi je zalepio, evo sad ćemo je zalepiti, sad je kasno, pokazuje mi iskopiranu stranicu Zakona o javnom saobraćaju Češke Republike, pravni akt je u najlonskom omotu da atmosferske padavine ne bi sprale možda baš ključni paragraf, tražio je petsto kruna, našli smo se na deset evra, malo dalje kupih slovačku vinjetu za škodu, tu barem nije bilo gužve, na nepostojećoj granici sa Mađarskom, međutim, stolpotvorenie…

Preteći panoi su inače gde god se okreneš: „A, građanine, nisi kupio vinjetku?! Znaj da si snimljen! I da nećeš daleko!“, džaba što nema granica kad na svakoj utrini ideš do neke barake da platiš putarinu i to najmanje za nedelju dana (u Mađarskoj je minimum četiri dana), a vozićemo se svega nekoliko sati! Mi smo žrtve popusta kome se raduju naše kolege šoferi koji se voze svakog bogovetnog dana pa kupuju vinjete za ceo mesec ili za dve nedelje…

Vinjete su poruga ideji putovanja bez granica i bez carine, vinjete su rasparčale Evropu, vinjetke su bruka Evropske unije – tako smo prekraćivali vreme dok smo čekali u kiosku… Prodaja vinjeta zbilja je jedna od vidljivijih privrednih grana, kao kod nas sportske kladionice. Vinjetarnice koje rade danonoćno zar nisu pandan negdašnjim lažnim recepcionarkama po sovjetskim hotelima? Prva zemlja socijalizma je tako čuvala mit da su u njoj svi zaposleni, na svakom katu baba-sera sa svežnjem ključeva oko punačkog struka, e, ovde silesija ljudi prodaje vinjetke.

U Mađarskoj, kao god i u Hrvatskoj, na snazi je i besmrtna ideja naplaćivanja odlaska u klozet, na jednoj pumpi kupuješ žetone, kartice, ubacuješ ih u automat i jedna poluga te pušta kao kad ulaziš u metro, na drugom mestu za pola evra dobiješ ključ na privesku od kanapa (nalik onome kojim se u Banatu zabravlja kapidžik a koji visi s unutrašnje strane i svako može da ga dohvati te da otključa i uđe ako samo smatra da neće kera), kupismo i poslednju vinjetku, benzinom natočenim u Brnu dovezosmo se do najjužnije pumpe u beskrajnoj mađarskoj pustari: „Prešao sam više od četir’sto osamdeset kilometara!“, kaže Mića. U rezervoar staje 36 litara, oba broja deljiva su sa 12, ura, škoda troši 7,5 litara na sto kilometara, što trudbeniku tiska baš i priliči.

Na granici niko neće ni da pogleda naša dva ovlašćenja (1500 din. komad) za upravljanje tuđim vozilom po tuđim zemljama, i ovo će bogme u novine! Obećao sam da ću napisati kako je prošla misija, Filip mi je (Švarm, vidi impresum) naložio da sve slikam, avaj, nikad ne nosim fotoaparat, moraću da se oslonim na snagu pisane reči, zašto sam se uopšte vezao za auto? A što da se ne vežem? Danas reci kako je dotrajali auto samo jedan mehanizam, sutra ćeš za osobu kojoj ističu dani na zemlji kazati, ih, pa to je samo jedan organizam, šta si očekivao od njega? Biblija o autu kaže „od gvožđa si stvoren, u gvožđe se staro vraćaš, železo železu“, pa opet, „stodvadcatka“ je poslednji auto koji sam 1989. godine samohran kupio za gotov novac, nov, mnim da otud potiče taj moj već i meni dosadni sentiment: ako još jednom budem mogao od sviračko-novinarske zarade da kupim nov auto, možda ću se i za njega bolesno vezati.

Ruke

Narednog dana po našem blagopoluchnom povratku iz tuđine otišao sam u radionicu braće Jorgačević. Mlađi brat Zoran je tri dana radio sam dok je stariji špartao Evropom i Svatopetrskom ulicom.

Zahvaljujem obojici još jednom na podršci u ovom mom preduzeću i pitam – šta sam ja dužan?

Bata Ljubo, nisi dužan ništa.

Kako ništa?!

Tako lepo. Ovo ni za nas, kao ni za tebe, nije imalo komercijalni karakter.


Pa koliko je sve to koštalo?

Nisam, verovali ili ne, napravio ni grub proračun, ali evo sad ću, malo istraživačkog novinarstva neće me ubiti. Uostalom, svaki solidan članak mora da ima neki grafikon ili tabelu.

škoda donatorka 250
ugovor o kup. motora 15
zdravstv. osig. 45
ovlašć. za vožnju tuđ. kola
po tuđ. zemljama (kom. 2) 40
putarina domaća 25
putarina evrop. 40
ležarina u „Dantoni“ 40
„Bila ruža“ 70
„Kontinental“ 90
parking u B. 10
benzin 200

Total 835

Cene su u evrima


Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik

Evropsko prvenstvo u košarci

25.jul 2025. I.M.

Američki novinar: Nikola Jokić igra za Srbiju na Eurobasketu

Američki mediji očigledno nešto znaju, što još uvek ni u Srbiji ne znaju, jer ni srpski reprezentativci nisu mogli da potvrde da će najbolji igrač na svetu igrati za nacionalni tim

Četvrti toplotni talas

25.jul 2025. Jelena Kozbašić / Klima 101

Četvrti toplotni talas u Srbiji: Ekstremne vrućine kao nova normalnost

Balkan i istočni Mediteran suočavaju se sa četvrtim toplotnim talasom ovog leta, dok temperature u Grčkoj, Turskoj i južnoj Srbiji prelaze 42 stepeni Celzijusa. U Srbiji je od početka godine zabeleženo čak osam toplotnih talasa, što je višestruko više od proseka iz druge polovine 20. veka

Hodanje: Jedan od najlakših načina da se poboljša zdravlje

Zdravlje

24.jul 2025. N. M.

Naučno istraživanje: Ne morate da hodate 10 000 koraka dnevno

Prema istraživanjima, više hodanja može smanjiti rizik od demencije, depresije i umiranja od raka, a ujedno je dobro i za srce. Najnovije brojke pokazuju da je oko 7000 koraka dovoljno za dobro zdravlje

Ilustracija

Srbija

24.jul 2025. N. M.

Velike vrućine prazne Gružansko jezero

Veliki broj toplotnih talasa i velikih vrućina ovog leta doveo je do zabrinjavajuće niskog nivoa vode u Gružanskom jezeru u centralnoj Srbiji

Prirodni resursi

24.jul 2025. Sara Štefen / DW

Ljudski život na veresiju: Resursi planete zemlje troše se brže nego što mogu da se obnove

Prekomerna potrošnja prirodnih resursa već decenijama prelazi kapacitete Zemlje da ih obnovi. Global Footprint Network upozorava da je Dan ekološkog duga za 2025. godinu pomeren na 24. jul, što znači da od danas koristimo više resursa nego što planeta može da proizvede tokom cele godine

Komentar

Pregled nedelje

Slučaj penizionerke navučene na Informer

Snežana C. je posle povređivanja nožem profesorke Natalije Jovanović dokazala da je upila teoriju i praksu Vučića i Informera. Ukratko – kada napadaš izigravaj žrtvu i nikada nemoj priznati ličnu odgovornost. Sada kaže da joj je žao zbog svega

Filip Švarm

Komentar

Autoimuna bolest Srbije

Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan

Ivan Milenković
Arhiepiskop i mitropolit žički Justin

Komentar

Zašto mitropolit Justin nije mogao da ćuti?

Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba

Jelena Jorgačević
Vidi sve
Vreme 1803
Poslednje izdanje

Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)

Najgore je iza nas Pretplati se
Pukotine u temeljima vlasti

Urušavanje kulta gradnje i ličnosti

Vreme istražuje

Kako Davor Macura živi srpski san

Ujedinjena opozicija, nužnost ili mit

Odvojeni ne smeju, zajedno ne mogu

Duh vremena: 105. rođendana zaboravljenog Jula Brinera

Ciganska duša sijamskog kralja Brodveja

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure