Države u državama u državi, sa birokratijom koja guta više od 50 odsto ukupnog nacionalnog prihoda u zemlji koja praktično nema privredu. To je realnost
Za„Vreme“izSarajeva
ESFOR, IFOR, EUFOR: Isto pakovanje, druge etikete
Filozof i politički teoretičar Mihael Valcer u jednom od svojih eseja Bosnu i Hercegovinu proglašava „mrtvorođenom“ zemljom. Teška reč, ali mnogima je na pameti, naročito u poslednjih mesec dana kada zemlju doslovno parališu politička prepucavanja.
„Ova zemlja, koja se predstavlja kao Bosna i Hercegovina, postoji kao međunarodni protektorat, neka vrsta Frankenštajna međunarodne zajednice sa oktroisanim Ustavom. Dejton – iako je zaustavio rat u kome se temeljito palilo i ubijalo – i sve ono posle toga, je kontinuirana agonija“, kaže Zdravko Grebo, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Podsećanja radi – 1995. godine rat u BiH se završava potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu. Jedan od aneksa tog sporazuma je i „Dejtonski Ustav“ koji je još na snazi, a koji je zemlju uredio prema konsocijacijskom modelu, priznajući tri konstitutivna naroda (Srbe, Bošnjake i Hrvate), propisujući njihovu procentualnu zastupljenost u institucijama u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine. U prevodu – Dejton je ostvario i zacementirao ratne ciljeve sve tri strane.
Država je podeljena na entitete Republiku Srpsku, Federaciju BiH i Distrikt Brčko. Sva politička moć leži u rukama entiteta, tek je par segmenata društva regulisano na državnom nivou (vojska je jedna od retkih). Dok je Republika Srpska par excellance primer centralizovane uprave, Federacija je izdeljena na 10 kantona, od kojih svaki ima svoju vladu, premijera, ministre. Države u državama u državi, sa birokratijom koja guta više od 50 odsto ukupnog nacionalnog prihoda u zemlji koja, praktično, nema privredu. Dejtonska realnost BiH izgleda otprilike ovako – tri predsednika iz sva tri naroda; tri javna medijska servisa (BHT, FTV i RTRS); tri obrazovna programa koja se neretko paralelno primenjuju u jednoj školi; entitetsko glasanje (predstavnici u zajedničkim institucijama ne mogu se birati direktno, već možete da glasate jedino u okviru svog entiteta); mogućnost kandidovanja na izborima takođe je uslovljena nacionalnošću – ukoliko ne pripadate jednom od tri konstitutivna naroda, ne možete se kandidovati za člana Predsedništva. Pa čak ni ukoliko se izjašnjavate kao „Bosanac i Hercegovac“.
Sve se u ovoj zemlji dešava pod budnim okom međunarodne zajednice, odnosno raznih organizacija čija je misija da nadgledaju, pomažu, kažnjavaju… (ne)sprovođenje Dejtonskog sporazuma. Godine 1995. dolaze IPTF i IFOR – prvi da pomaže, edukuje i nadgleda sprovođenje zakona, a drugi je kao ogranak NATO snaga bio tu da sprovodi sve vojne tačke mirovnog sporazuma. Nakon godinu dana IFOR je zamenjen SFOR-om, koji opet punih devet godina radi na „implementaciji i stabilizaciji mira“. Godine 2004. SFOR zamenjuje EUFOR sa 7000 vojnika, formiran kao rezultat saradnje NATO-a i EU. Opet – obezbeđuju i održavaju sigurnost i mir, iako se na svakoj svečanoj ceremoniji ističe kako je mir došao u BiH, koja-je-na-stabilnom-putu-ka-EU. Nema veće laži.
BIČ BOŽJI: Miroslav Lajčak
UVRTANJERUKU: Politički aspekt mirovnog sporazuma nadgleda i implementira Ured visokog predstavnika (OHR) koji će najverovatnije ostati još neko vreme u BiH. Iako se zvanično OHR oslanja na odgovornost domaćih političara i građana BiH, prepuštajući im izgradnju države, visoki predstavnik se neretko služi i „Bonskim ovlastima“, odnosno zavrtanjem ušiju onima koji krše međunarodne obaveze BiH, Dejtonski mirovni sporazum, a može da nametne i određene zakone ukoliko smatra da nadležne institucije nisu efektivne u tom pogledu. Do sada je bilo šest visokih predstavnika (aktuelan je slovački diplomata Miroslav Lajčak) i gotovo svaki je svoje ovlasti iskoristio – što za smenjivanje, što za nametanje zakona.
Pored OHR-a ulogu „velikog brata“ ima i Vijeće za implementaciju mira. Sastoji se od 55 zemalja koje pružaju finansijsku pomoć, daju vojnike za EUFOR trupe, posmatraju šta se dešava na terenu. Na poslednjem zasedanju u februaru 2008. data je lista domaćih zadataka koje lokalne vlasti moraju da završe pre negoli se OHR zatvori i potpuno zameni institucijom specijalnog predstavnika EU, koji bi od implementacije Dejtonskog sporazuma trebalo da krene ka integrisanju BiH u EU. Lista uključuje pitanje podele državne i vojne imovine; stvaranje državnog fiskalnog veća; sprovođenje vladavine zakona. No, kada se pogleda unazad, nijedan „uslov“ međunarodne zajednice nije bio ispunjen od strane domaćih političara – osim ukoliko im se ruke nisu dobro uvrnule.
„PLJAČKASTOLEĆA„: Prvo je na tapetu bila reforma policije, predstavljena kao uslov za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Nikada se nije sprovela – RS ne da svoju entitetsku policiju, Federacija želi jedinstvene snage. Pa ipak, Sporazum je parafiran u decembru 2007. a da su tek dva (beznačajna) zakona usvojena. Ključno pitanje – hoće li ili neće biti jedinstvene policije, prebačeno je na proces ustavnih reformi. A to je tek tužna saga. „Aprilski paket“ amandmana za promenu Ustava iz 2006. godine predložio je značajne izmene entitetskog glasanja, načina funkcionisanja Predsedništva, Saveta ministara, itd. Zakopali su ga Haris Silajdžić i Milorad Dodik, trijumfalni pobednici opštih izbora iz oktobra 2006. Prvi jer mu predložene promene nisu dovoljno radikalne, drugi upravo iz suprotnog razloga. Donald Hejs, tadašnji zamenik visokog predstavnika i inicijator celog pokušaja, najavljuje povlačenje međunarodne zajednice po ovom pitanju i odgovornost za nastavak procesa prebacuje na domaće političare bez spoljašnje pomoći.
Ni nepunih mesec dana nakon lokalnih izbora 2008. glavešine tri pobedničke partije, Dodik, Tihić i Čović, sastali su se u Odžacima i dogovorili reformu Ustava, podelu državne imovine i popis stanovništva za 2011. Ustav se menja amandmanski, podelu državne imovine ovdašnji mediji ocenjuju kao „pljačku stoljeća“, jer suštinski će sve pripasti entitetima, a ne državi; popis ipak uključuje pitanje nacionalnosti, jezika i veroispovesti, uz obavezu da se rezultati cenzusa iz 1991. godine poštuju do 2014. (?!) Dok dobar deo javnosti u Federaciji ovaj dogovor smatra „izdajom“, predstavnici međunarodne zajednice ga ocenjuju „istorijskim“. Stoga ne treba isključiti mogućnost da je ovaj najnoviji piknik-paket reformi rezultat zavrtanja ruku sa strane.
Kada se sve stavi na papir, teško je proceniti šta je BiH dobila od međunarodne zajednice. Prestanak oružanog sukoba – da, mir – ne. Rat se samo nastavio drugim sredstvima. Finansijsku pomoć, da. Ali dovoljnu, i na pravi način sprovedenu, ne – 5,1 bilion dolara je dodeljivano po principu „štapa i šargarepe“, bez namere da se otvaraju bolna i nezgodna pitanja. A upravo je takva politika omogućila „ratnim herojima“ i patriotskim huljama da promene odela i postanu „biznismeni“, koji (naravno) svoj decenijski lopovluk pakuju u brend „zaštite vitalnih nacionalnih interesa“. Problemi etničke podeljenosti, ratnih zločina i nepostojanja elementarnog poverenja među ljudima ne dodiruju se previše – delom zbog nevoljnosti međunarodne zajednice da se tim pitanjima bavi; što zbog političke elite kojoj etnički blokovi predstavljaju prirodno poslovno okruženje, što zbog inertnosti samog građanstva da se zaista digne i zaista promeni očajno stanje u kome se zemlja nalazi. A država postoji, takva je kakva je. Rodilo se, mora da se ljulja.
Distrikt Brčko – naša mala laboratorija
Ovaj mali grad na severoistoku zemlje je paradigma načina na koji je međunarodna zajednica rešila problem zvani „Bosna i Hercegovina“. S obzirom na svoj sjajan geografski položaj, Brčko je sve do 2000. godine bilo nepodeljena teritorija. Konačan status autonomnog distrikta 2000. dodeljuje mu Arbitražna komisija sa multietničkom vladom, Parlamentom, gradonačelnikom i supervizorom koji je iz međunarodne zajednice. Ima svoj „ustav“, odnosno Statut, napravljen u skladu sa Ustavom BiH, i uređuje ekonomiju, policiju, kulturu, zdravstvo, obrazovanje, carine itd. To je doskora bilo jedino mesto u BiH u kome se vijorila jedino zastava BiH; nacionalni ključ je apsolutna svetinja u svim institucijama; forsiraju se „nacionalno mešovita“ odeljenja, a program po kome škole rade pravljen je u Distriktu.
Danas, imidž Brčkog je da je reč o „zlatnom primeru“ uspeha međunarodne zajednice i postratnog ekonomskog oporavka. Plate su najveće u BiH, ali prvenstveno u javnim institucijama i zahvaljujući ogromnoj finansijskoj pomoći sa strane. Ovaj (kvazi)ekonomski prosperitet i „multietničnost“ Brčkog pomućuju još sveža sećanja na lokalna ratna dešavanja. Više od hiljadu Bošnjaka i Hrvata, Brčaka, bilo je zatočeno u logoru „Luka“. Najveći deo njih je ubijen i do danas se vode kao „nestali“. Dve osobe su osuđene pred Haškim tribunalom za dešavanja u „Luci“ – Goran Jelišić (samoprozvani „Adolf“) i Ranko Ćesić. Ali, osim toga – o Luci i zbivanjima u Brčkom tokom rata se ne priča niti lokalne vlasti išta rade po pitanju procesuiranja ratnih zločina i pronalaska nestalih. A to ne pogoduje „opštoj klimi“ međuetničkog oporavka i ekonomskog prosperiteta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nekoliko megakompanija menjaju energetske bilanse čitavih regiona, preusmeravaju globalna tržišta rada i redefinišu način na koji milijarde ljudi dolaze do informacija. Nijedan parlament nikada nije glasao o tome, niti je i jedan birač o tome pitan. Odluka da se kompletna globalna ekonomija preusmeri ka VI nije doneta na mestu gde se demokratski odlučuje zato što takvo mesto za ovu vrstu odluka i ne postoji. Odlučilo je tržište, a tržište nema biračko telo
Duh vremena: Osam i po decenija od odlaska iz života poetese XX veka (3)
“Podlegla je starom dekadentnom iskušenju da izmisli sebe kao sablaznu, nepriznatu i neshvaćenu pesnikinju; majka svoje dece i žena svog muža; ljubavnica mladog efeba; osoba iz bajkovite prošlosti; bard vojske osuđene na uništenje; učenica i prijateljica, strastvena pratilja. Od ovih (i drugih) “slika ličnosti”, stvorila je veliku poeziju našeg vremena. Ali nije imala kontrolu nad sobom, nije imala moć samospoznaje (i negovala je to neznanje). Bila je bespomoćna, bezbrižna i nesrećna, okružena “gnezdom” i sama, pronalazila je i gubila, i pravila beskrajne greške”
Pred ulazak u Evropsku uniju, Crna Gora uvodi registraciju svih proizvođača rakije i evidenciju kazana, pa će i domaća loza za ličnu upotrebu prvi put ući pod nadzor Uprave carine
Dok ankete pokazuju da većina Amerikanaca podržava mir sa Iranom i protivi se novom dugotrajnom ratu, novi iranski vrhovni vođa Modžtaba Hamnei upozorava da američke vojne baze više neće imati mesto na Bliskom istoku
Papa Lav XIV u svojoj prvoj enciklici „Magnifica humanitas“ upozorava da razvoj veštačke inteligencije ne sme služiti isključivo profitu i moći, već celokupnom čovečanstvu. Dokument se bavi etičkim, socijalnim i političkim posledicama AI revolucije i poziva na „razoružavanje“ tehnologije koja može ugroziti čoveka
Na Slaviji je održan najveći predizborni miting u istoriji. O tačnim brojkama niko ne treba da brine, jer je većina tu – samo sada to treba preliti u glasačke kutije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!