Često istican kao nešto što vredi u svetu i predstavlja državu na najbolji mogući način, sport je u protekloj godini počeo da pokazuje znake teške bolesti koja će u životu ostaviti samo najžilavije
NEUPOREDIV: Milorad Čavić
Godina je počela i završila se sa Zvezdanom Terzićem, bivšim predsednikom Fudbalskog saveza Srbije, čime je kriminal u sportu odneo prevagu nad uspesima pojedinih sportista i klubova. Samo od policije danas pominjani Terzić obratio se javnosti iz egzila nudeći svoju verziju događaja koji su od njega napravili čoveka sa Interpolove poternice, a od srpskog sporta delatnost koje se pristojni klone. Nudeći srpskom pravosuđu neku vrstu nagodbe, Terzić je progovorio o temama o kojima se ili nagađalo ili ćutalo ili javno govorilo u formi poluistine.
„Slučaj Terzić“ u sebi sažima „crnu stranu“ srpskog sporta koja je u velikoj meri isplivala na površinu tokom 2008. U toj dimenziji nema ničega čime bi se ljudi ponosili: to je ona strana koja podrazumeva neprestane novčane vratolomije onih koji se bave sportom u želji da zadrže pozicije koje su osvojili najčešće tako što niko drugi nije želeo time da se bavi na ozbiljan način. Romantičarski shvaćena i decenijama predstavljana kao oaza viteštva ova „društvena aktivnost“ je kroz otvaranje priče o kriminalu u srpskom fudbalu, ponajviše, pokazala da samo onda kada se sport postavi u oblast industrije, dobijamo realniju sliku o tome šta se „tamo“ dešava. Jednokratna i još trajuća istraga srpske policije ogolila je neke od mehanizama kojima su se godinama služili „sportski radnici“, ali je, izgleda, bila neumešno vođena, pa je pitanje da li će da proizvede nešto više od medijske prašine koja je u tonama pala na neke ljude koji su decenijama bili prepoznati kao ambasadori ovog prostora.
Odlazeća godina počela je događajem bez presedana koji je zaprepastio naciju: Dragan Džajić bio je uhapšen na najprimitivniji način, držan je u pritvoru pet meseci, a sada se najavljuju i nova saslušanja u vezi sa načinom na koji je prodavao igrače svog kluba u vreme dok je bio na čelu Crvene zvezde. Čovek kome je bilo teško naći pozitivan epitet da bi se opisalo sve ono što je uradio za svog četrdesetogodišnjeg vakta u fudbalu, pojavio se na televizijama kao najobičniji lokalni mafijaš, ali se od osnovanih sumnji nije otišlo dalje. Javnost je možda mogla da proguta ovo „hapšenje fudbala“, ali je posle nekog vremena sve počelo da liči na još jednu igru koja bi trebalo da dovede do nečega, ali niti smo saznali ko je vodi niti šta je krajnji cilj.
Oni koji su pokrenuli istragu ostali su nedorečeni, medijska podrška se vremenom pretvorila u odijum jer konkretnih nalaza nije bilo. Svi smo znali da tu nešto ne valja, da tu neko nešto uzima na račun nekih drugih dok sportskih rezultata nema, ali je toliko magle prosuto da ni Krištov aparat sa Aerodroma Beograd ne bi mogao da pomogne. Čini se da ipak nema pravih „insajdera“ da bi se istraga dovršila. Ram ovoj slici daje potera za Terzićem koji se nikada nije vratio sa skijanja i profesionalnog usavršavanja, a dodatnu boja nikad okončana istraga uloge supruge pokojnog Željka Ražnatovića, Svetlane, u poslovima preprodaje igrača.
U zbiru, istraga nije odmakla dalje od početka ni u jednom slučaju, pa se medijska znatiželja usmerila na FK Crvena zvezda, koji u poslednjih godinu dana prolazi kroz kulminirajuću krizu na čijem su opisu potrošene tone novinske ‘artije. Nijedna analiza ni pokrenuta debata nisu proizvele ništa: klub je u transformaciji od sećanja na veličinu ka potencijalnom supermarketu, menjaju se garniture u upravi i dugovi, a navijači se bore sa svojim demonima u vidu nagoveštenog oštrijeg odnosa „organa reda“ prema njihovim preduzećima. U svim pričama o srpskom fudbalu, na koji odlazi polovina javnog sportskog prostora, zanemaruje se da je čitava stvar na dubokoj evropskoj margini, ali ne zato što nema ko da igra nego zato što nema gde i za koga da igra.
OZBILJNO NAJBOLJI: Jelena,…
Da nam talenata ne nedostaje pokazala je protekla jesen u kojoj su se, naslonjeni na dobar početak takmičenja u kvalifikacijama za SP u Južnoj Africi 2010, afirmisali brojni mladi fudbaleri iz Srbije koje sada, ne samo kroz plaćene novinske naslove, traže ozbiljni evropski klubovi. Klinci koji su za svojih prosečnih 18 godina promenili nekoliko država a da se nisu pomerili iz svog grada i koji su stasavali gledajući fudbal ne na stadionu, nego na televiziji, sad imaju mogućnost da iskoriste čari globalnog tržišta. Ako je Nemanja Vidić Vlade Divac srpskog fudbala u najvećoj ligi na svetu, za Zorana Tošića, Adema Ljajića i druge poletarce bi cilj mogao da bude Peđa Stojaković, na primer. Pored ovih lepih trenutaka, godinu je obeležio i Radomir Antić, koji se posle toliko propalih najava konačno obreo u srpskom fudbalu kao akter i uspeo da za kratko vreme temeljno izmeni igru ekipe od koje se prvi put navijači neće stideti. Lep fudbal sa dosta šansi i golova nije bio manir reprezentacije četrdeset godina unazad, pa nije čudo što će na proleće Antić uspeti da napuni stadion Crvene zvezde koji za tim čezne još od utakmice Zvezda–Lacio od pre više od pet godina.
…Nenad,…
Da je to moguće, sada već idemo ka pozitivnoj strani, pokazali su nekoliki sportovi. Najpre, tenis je postao srpski sport broj jedan, bez premca. U novembru je na CNN mreži bio emitovan višeminutni prilog o neverovatnim teniserima iz Srbije, zemlje koja niti ima tenisku tradiciju niti ima razvijenu infrastrukturu za ovaj sport. Pominjemo ovu sliku jer pet minuta reklame na toj mreži u udarnom terminu košta boga oca, a ovo je bila besplatna reklama na najvišem nivou. Kao što se u odbojci dogodilo pre deceniju i po sa pojavom supertalentovane generacije koja je dobro usmerena, tako je danas tenis nešto po čemu se ova zemlja prepoznaje. Pobede Novaka Đokovića, Jelene Janković, Ane Ivanović, Nenada Zimonjića i ostalih više nisu vest i to je najveći uspeh koji sportista može da postigne. Ipak, pobede na najvećim svetskim turnirima od Melburna, preko Pariza, Vimbldona i Njujorka, ostaju trajne vrednosti. Čak je i RTS bez peticije građana prepoznao da treba prenositi nastupe naših tenisera sa turnira širom sveta. U dublu i u ženskoj konkurenciji imamo najbolje na svetu, Novak je najbolji posle dvojice koji su možda najbolji u istoriji igre. Da bi se postojeće dobre prilike iskoristile ispravno se najavljuje dolazak ATP i WTA turnira u Srbiju što bi mogla da bude dobra osnova za strateško razvijanje ovog sporta.
…Novak,…
Pored tenisera, Beogradsku arenu su ove godine uspeli da napune i zaboravljeni košarkaši koji su uspešnim igrama u kvalifikacijama za EP naredne godine u Poljskoj pokazali da nekad nacionalni sport diže glavu. Selektor Dušan Ivković je promovisao jedan novi tim i postavio za cilj dobar rezultat na OI-ju u Londonu 2012, što je školski primer strateškog planiranja. Svesni činjenice da ćemo se načekati intoniranja Božepravde na najvećim takmičenjima, lokalni ljubitelji basketa usmerili su pažnju ka klubovima. Na domaćem terenu Dušan Vujošević i njegov Partizan već postižu epske uspehe sa ograničenim budžetom i lošim menadžmentom. Tim svake godine proda glavne igrače i igra sve bolje, Vujošević od „grubog drveta“ pravi „finu polituru“, ali je činjenica da u poslovanju kluba nešto suštinski ne štima i da tu stvari moraju da se menjaju ukoliko Partizan želi da održi barem ovaj nivo na kome je trenutno. Tu ne pomažu šarmantne Dulove žalopojke o tome kako protiv Partizana postoji zavera za uništavanje kluba koji nema poraz na domaćoj sceni u dvadeset prvom veku.
…Ana
Košarkaška slika godine, pored nezapamćeno glasne Partizanove publike na utakmicama Lige šampiona, jeste nagoveštaj voskresa KK Crvena zvezda, tima i kluba koji je ovog leta bio prestao da postoji. Dovođenje Svetislava Karija Pešića i ono što je on uspeo da napravi za četiri meseca predstavlja jedan od ključnih događaja sezone sudeći po ispunjenom Pioniru u poslednjih mesec dana. „Snaga brenda“ udružena sa čovekom genijalnih trenerskih sposobnosti dovela je do toga da propalo ime ove sezone najozbiljnije konkuriše za osvajanje tri trofeja. Pored toga, prvi put od vremena Ranka Žeravice, ovaj klub od talentovanih poletaraca pravi respektabilne igrače koji svoju perspektivu ne vide samo u prelasku u Partizan. Pešić je još jednom pokazao da je čovek „drugačijeg kova“ i izgleda kao potpuno neobična pojava u ovakvoj sredini. Pored njega zaslugu za Zvezdin nagoveštaj uspeha imaju Slobodan Vučićević i Zoran Drakulić koji su pokazali da u Srbiji ima poslovnog sveta koji i od sporta može da pravi respektabilan posao.
DVA LICA SRPSKOG FUDBALA: Odsutni Zvezdan Terzić i…
Ovim sličicama treba dodati možda najveći uspeh srpskog sporta u poslednjih nekoliko godina – rezultate Milorada Čavića, dobrog duha srpskog plivanja. On je ove godine bio jedini koji je ugrozio dominaciju „najuspešnijeg sportiste svih vremena“, američkog Majkla Felpsa, i naterao naciju da usred avgusta u gluvo doba noći posmatra jednominutnu dramu u olimpijskom bazenu u Pekingu u kojoj je američki Srbin za manje od treptaja propustio priliku da spreči Felpsa u najvećem sportskom dostignuću u istoriji. To je kao da su Srbi poslali misiju koja je zamalo sletela na Mesec. U godini koja počinje Čavić će imati priliku da mu se revanšira na Svetskom prvenstvu u Rimu ukoliko bude imao bazen za pripreme.
Dok se narod u otadžbini bude oporavljao od svakovrsnih proslava, srpski će teniseri krenuti u osvajanje Melburna, a zaboravljeni rukometaši će kod suseda Hrvata pokušavati da vrate nešto sjaja nekadašnjem značajnom sportu. Policija će saslušavati Džajića i Terzić će se možda predati. Klackalica između lošeg, ponekad lopovsko-dripačkog upravljanja i čistog talenta i naredne godine će bojiti sport u Srbiji. A stiže nam i Univerzijada kao nešto čega ćemo se potencijalno stideti dugo godina.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Populističke mere, koliko god se Vučić upinjao, nemaju šanse. I to što sada deluje da je on u ofanzivi i da se konsolidovao, daleko je od istine. Kako može da bude konsolidovan čovek koji jednom rukom nudi kuću za sto evra, a drugom pokazuje policiji znak da bez milosti nasrće na građane
“Nakon petooktobarskih promena napravili smo brojne propuste. To se ne sme ponoviti. Moraju se pokrenuti postupci, utvrditi odgovornost i sankcionisati svi oni koji su činjenjem ili nečinjenjem doveli do sadašnje situacije. Za nečinjenje moraće odgovarati svi oni koji su pasivno posmatrali, a nisu smeli, pokušaj jednog čoveka da protivustavnim sredstvima uzurpira celokupnu vlast”
Posledice po društvo već su tu – institucije su paralisane, pravde nema, a mnogi ne vide ni privid svetlije budućnosti u ovakvom sistemu. Ipak, paradoksalno, ova represija rađa i novi talas solidarnosti i otpora. Uprkos hapšenjima, pokret protesta se ne gasi, već prilagođava: studenti mesecima istrajavaju u kreativnim oblicima otpora, od blokade fakulteta i ulica do performansa koji osvajaju podršku javnosti. Solidarnost među različitim društvenim grupama – učenicima, roditeljima, nastavnicima, advokatima – sve je jača, jer mnogi u hapšenjima prepoznaju nepravdu koja već kuca i na njihova vrata
Ko peva zlo ne misli! Srbija je u skladu sa svojom neutralnom politikom, odlučila da učestvuje na ovogodišnjem izdanju festivala Intervizija u Moskvi, koji je oživljen kao alternativa Evrosongu, na kojem je Rusiji zabranjeno učešće. Ovaj festival šezdesetih godina okupljao je izvođače sa “one” strane Gvozdene zavese, osamdesetih se samougasio, da bi danas postao muzički BRIKS, odnosno pokušaj da se u svemu pronađe alternativa “kolektivnom Zapadu”, kako se to govori na našim ТВ kanalima.
“Zašto mi, građani ove neproglašene diktature, pristajemo da mesecima sedimo u kolonama automobila zaobilazeći Ćacilend, koji nam se ruga u lice svojim besmislom i primitivizmom? Zašto živimo, drugujemo, razgovaramo sa bilo kojim pripadnikom policije i specijalnih jedinica koji nemilosrdno tuče studente i građane? Zašto ne koristimo beskrajne mogućnosti građanske neposlušnosti koje su nam na raspolaganju”
Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!