Čini se da je reč o planu sa nekoliko novih rešenja, domišljatijih od onih kojima zasad pribegavaju druge evropske zemlje – ali i planu koji se i dalje zasniva na kreditnoj podršci iz inostranstva
ZA OKRUGLIM STOLOM: Boris Tadić, Mirko Cvetković, Radovan Jelašić, Diana Dragutinović, Mlađan Dinkić
Kabinet Mirka Cvetkovića izašao je protekle sedmice (29. januara) pred javnost sa programom za ublažavanje posledica svetske ekonomske krize na Srbiju – i odmah treba reći da je načelno reč o kreativno smišljenom planu da se sa samo osam milijardi dinara budžetskih sredstava prema privredi i građanskoj potrošnji pokrene oko 122 milijarde dinara, pretežno stranih i bankarskih sredstava. U ovom trenutku to je dovoljno za stvaranje utiska da Vlada pravovremeno reaguje na pad konjunkture u Srbiji (naročito upadljiv u decembru prošle godine).
Čini se da je reč o planu sa nekoliko novih rešenja, domišljatijih od onih kojima zasad pribegavaju druge evropske zemlje – ali i planu koji se, naravno, i dalje zasniva na kreditnoj podršci iz inostranstva, što je ono što je u njemu „staro“, a što očigledno veoma brine guvernera NBS-a Radovana Jelašića, koji se javnosti oko toga požalio u autorskom tekstu koji je 31. decembra objavio beogradski „Danas“.
Guverner je zbog pada vrednosti dinara (blizu devet odsto, samo u januaru ove godine), inače, sada i pod žestokim pritiskom industrije, koja je veoma uvozno zavisna, a, dakako, i pod još žešćim pritiskom trgovačkog uvozničkog lobija, koji se posle lagodnih godina snažne finansijske ekspanzije – preinvestirao, pa otuda traži „stabilan devizni kurs“, kako bi nekako servisirao prevelik volumen pozajmica.
Državno vođstvo, opet, iz svojih razloga ide i korak dalje, pa traži od guvernera „agresivniju odbranu deviznog kursa“ i spominje čak i gornji limit cene evra, koji se šacuje na prostor između 90 i 95 dinara za evro. Tadić i Dinkić, naime, dobro shvataju da je „sidro socijalnog mira“, u stvari, negde između dinara i evra, pa otuda zvanična državna propaganda toliko ističe koliko je dotok ruskih 400 miliona evra (za kupovinu kontrole nad NIS-om, 2. februara) značajan za stabilnost deviznog kursa (u naredne tri sedmice i nešto jače). Ekonomisti teoretičari, usred poplave, govore da bi bilo bolje graditi nasipe, to jest razvijati izvoz. Da, naravno, ali trenutno treba spasavati ono što se može spasti, pa makar se to zvalo „kredibilitet demokratske države“.
Vlada Srbije u svom planu ublažavanja udara svetske finansijske krize polazi od ideje da se sa nešto fiskalnih ustupaka (koje će platiti potrošači goriva, pušači, a videćemo i ko još) podmaže kreditni dotok stranog kapitala na zaobilazan način. Taj Vladin plan se zapravo oslanja na tezu da banke u Srbiji imaju neuposlenog novca i mogu još da se zaduže u inostranstvu, samo ih treba „motivisati“ da u plasmane krenu odvažnije (uz žiriranje države). Još dublje iza te ideje je procena da sada, kada su kamate na pozajmice u evropskim zemljama drastično oborene na referentnu marginu između pola i jedan odsto, banke u Srbiji mogu nabaviti taj jeftin novac i plasirati ga našim potrošačima i privrednim subjektima po daleko povoljnijim uslovima od dosadašnjih, ali i dalje veoma profitabilnim (šest odsto godišnje kamate, za novac koji se kupuje po jedan ili dva odsto interesa). Deo rizika (garancije), uz kamatne subvencije ukupno teške oko 20 milijardi dinara – podnela bi država. Šest banaka je, navodno, već prihvatilo ovakav posao, a druge se još razmišljaju ili o njihovom uključivanju razmišlja država.
Problem se može ukazati ako domicilne države banaka (Grčka, Italija, Austrija, Nemačka), koje su kupile naš bankarski sistem, uspostave određene restrikcije plasmanima u inostranstvo „našeg tipa“ (što najavljuje navodna izjava guvernera grčke centralne banke) ili ako motivacija za povlačenje novca iz Srbije postane jača od interesa tih banaka na našem tržištu, na koje računa Vlada Srbije. Naime, s tim u vezi, već su u našu štampu probile dileme oko toga da li su strane banke iz Srbije u decembru izvukle oko 600 miliona evra svojih para plašeći se za njihovu sudbinu ili je reč o nekoj normalnoj cirkulaciji (otplati dospelih kratkoročnih zaduženja) koja bi morala ostati dvosmerna.
Za domišljato rešenje, koje je u javnost lansirao ministar ekonomije Mlađan Dinkić, može se proglasiti ideja da vlasnici starih automobila, koji tržišno vrede manje od 1000 evra, mogu dobiti povoljan kredit na sedam godina, uz kamatu od 4,5 odsto, za kupovinu kragujevačkog Punta, po ceni manjoj od 6000 evra, a po sistemu „staro za novo“. Dinkić je pre neki dan, na RTS-u, naglasio da bi se tom operacijom uklonili stari automobili sa naših drumova, a istovremeno bi se obezbedio plasman oko 15.000 kola koliko bi Fijat ove godine sklopio u Srbiji, što bi za 50 odsto bilo više od proizvodnje u Zastavi 2008. godine. Naravno da bi takvo rešenje godilo i Fijatu i zadržalo bi ga u poznatom projektu „Fijat Srbija“.
Rešenje je duhovito u tom smislu što ono zapravo krije ukidanje PDV-a na prodaju „domaćeg automobila“, što se sigurno neće dopasti konkurenciji, a ni velikim državama izvoznicama koji već galame protiv navale protekcionističkih mera u nerazvijenim zemljama koje su ugrožene krizom („srećom“, Srbija je još prilično daleko od Svetske trgovinske organizacije – STO).
Neko će reći da se Dinkić opet bavi „trikovima“, pa mi pada na pamet jedan stari razgovor sa nekadašnjim, nažalost, odavno pokojnim, guvernerom NBS-a Dragoslavom Avramovićem. Naime, tada, daleke 1994. godine, pisac ovih redova je guverneru Avramoviću zamerio što je lansirao priču da će seljacima žito biti isplaćeno nekakvim zlatnicima koji počinju da se kuju u Boru, tek što nisu, jer realnih para za reeskontno kreditiranje otkupa nema (baš je bio lansiran famozni pošteni dinar „avram“), pa je, čak, jednom starcu drsko spočitnuo da se bavi trikovima. Guverner Avramović mi je gospodski odgovorio: „Gospodine Boarov, vidim da držite da je ekonomija ozbiljna nauka, ali ekonomska politika u tržišnoj ekonomiji – to su trikovi i ništa više!“ Jedino što sam tada mogao da repliciram bilo je: a gde vi u Srbiji vidite tržišnu ekonomiju?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!