
Novi broj „Vremena“
O čemu bi razgovarao čovek koji ne razgovara?
Da bi uopšte imao pravo da pozove na dijalog, Vučić mora da odgovori na pitanje zašto je dosad gušio i onemogućavao dijalog, piše „Vreme“ u novom broju
Kakav je koledž za drago kamenje u Belgiji mogao da završi Sreten Jocić, koliko bi ga koštalo obrazovanje i šta može da uradi sa diplomom
Od dopisnika „Vremena“ iz Brisela
Iako se proteklih nedelja mnogo pisalo o Sretenu Jociću, poznatijem kao Joca Amsterdam, optuženom za dvostruko ubistvo u Beogradu i osumnjičenom za atentat na Ivu Pukanića i Antu Franića u Zagrebu, jedan detalj ostao je zanemaren. Jocić je, naime, iznoseći svoju odbranu pred Okružnim sudom u Beogradu 7. aprila izjavio kako od obrazovanja ima „osnovnu školu u Srbiji, koledž za drago kamenje u Belgiji i koledž za obojeno kamenje u Bangkoku“. Sudsko veće propustilo je da od Jocića zatraži podrobnije objašnjenje o kakvim je školama reč, baš kao što je propustilo da ga pita kako čovek koji živi od šesto evra mesečno može sebi da priušti vilu u Tolstojevoj 33 i tri automobila, ali bože moj, ne mora sud sve da zna.
To ne važi za čitaoce „Vremena“, pa smo zato, u pokušaju da odgonetnemo kakve je to koledže Joca završio, odgovor potražili na jedinom mestu u Belgiji u kome postoji nešto slično – u Antverpenu. Smešten na ušću reke Shelt u Severno more, na par sati vožnje od Amsterdama, Antverpen je ne samo druga po veličini luka u Evropi (posle Roterdama), već i najveći evropski centar trgovine dijamantima. Čim siđe sa Centralne železničke stanice i skrene levo, posetilac će se obresti u Dijamantskoj četvrti ovog prastarog grada. Četvrt je u stvari prejaka reč, jer se radi o dve paralelne ulice (Pelikaanstraat i Hovenierenstraat), povezane poprečnim sokacima. U tom skučenom prostoru tiskaju se tri velike berze dijamanata (jedna za industrijske dijamante i dve za dragulje), futuristički interaktivni Muzej dijamanata, i nekoliko stotina juvelirnica, koje mahom drže hasidski Jevreji, sa sve zulufima, šeširima i crnim kaftanima. Procenjuje se da od prodaje i obrade dijamanata i pratećih aktivnosti živi oko 25.000 Antverpljana, što je tradicija koja sa izvesnim prekidima traje od četrnaestog veka.
U Dijamantskoj četvrti se mogu naći dijamanti za svačiji džep, od par stotina do par stotina hiljada evra, u zavisnosti od veličine, boje, čistoće i obrade (to su čuvena 4C: carat, color, clarity, cut), pa stoga nije čudno što se u vreme oko Božića i Dana svetog Valentina ulicama tiskaju na hiljade parova, inspirisanih čuvenim stihovima da je ljubav prolazna, a dijamanti večni. Cenjkanje je dozvoljeno, i ako se naoružate sa nešto znanja i strpljenja, verovatno ćete za kamen iste veličine i kvaliteta platiti manje nego u Njujorku, ili recimo u Johanesburgu.
Toliko o kupovini, ali šta je sa koledžima? U Antverpenu postoji škola, jedina u Evropi, u kojoj se uči stara umetnost sečenja dijamanata, ali pristup u nju imaju samo odabrani (sav posao obrade dijamanata u rukama je malog broja hasidskih porodica) i nekoliko prestižnih fakulteta za dizajn nakita. Ove školske institucije, međutim, možemo odmah da otpišemo, jer Jocić, da je stekao neku od njihovih diploma, sasvim sigurno ne bi spao na podstanarski život od šesto evra mesečno, nego bi za veliku platu radio za De Bers, Tifani, ili neku sličnu kuću.
Potraga za „koledžom za drago kamenje“ nije nas nikuda odvela, ali smo zato saznali da je na nekoliko mesta moguće upisati kurseve, u trajanju od par dana do par meseci, gde se mogu steći osnovna znanja o draguljima. Na kraju se dobija diploma koja nema naročitu vrednost, osim što eventualno može da vam pomogne da se zaposlite kao prodavac/prodavačica u juvelirnici ili da impresionirate prijatelje i poznanike, što je, pretpostavljamo, bio Jocin cilj.
Najbolje kurseve ove vrste pruža institucija koja se zove HRD (Hoge Raad voor Diamant, odnosno Visoki savet za dijamante), neka vrsta savetodavnog i kontrolnog tela za sav antverpenski biznis sa dijamantima. Za malo više od osamsto evra možete da upišete uvodni kurs za procenu dragulja, koji traje četiri dana; oni ambiciozniji i platežniji (takav je naš Joca) platiće još oko dve hiljade evra, pa će nakon četvoronedeljnog kursa steći status kvalifikovanog procenjivača, koji bez problema ume da prepozna lažnjak, ili veštački dijamant koji se izdaje za prirodni. Sav potreban alat (lupe, mikroskopi, pincete i slično) obezbeđuje škola, a radi se u malim grupama, od sedam do petnaest ljudi.
Sledeći korak na Jocinom obrazovnom putu bio je, pretpostavljamo, kurs za sortiranje dijamanata, što je umetnost za sebe. Ovaj kurs ima tri nivoa (osnovni, za neobrađeno kamenje i za sečene dijamante) od kojih svaki traje deset dana i košta po otprilike 1800 evra. I konačno, postoji kurs draguljologije (Gemmology, pomalo nezgrapna složenica od engleske reči gemm i grčke logos), koji ima dva nivoa, traje oko mesec dana i košta oko pet hiljada evra. Tek ako ste sve ovo završili, dobijate diplomu draguljologa, koju s ponosom možete da okačite o zid (za položene niže kurseve izdaju se samo sertifikati).
Pretpostavljamo, ipak, da Jocić nije do kraja završio draguljologiju, jer ovaj kurs obuhvata i obojeno kamenje koje je, kako smo čuli, proučavao u Bangkoku, a ne u Belgiji. Da je stečeno znanje ipak nameravao da iskoristi, vidi se iz činjenice da je pre dve godine u društvu Andrije Draškovića vodio pregovore o kupovini juvelirskog lanca Zlatara Majdanpek, sa idejom da, kako je „Kurir“ tada pisao, „pokrene proizvodnju unikatnog tipa našeg nakita koji bi plasirao na svetsko tržište“. Posao na kraju nije sklopljen, a Zlatara Majdanpek je, posle serije sinhronizovanih pljački u nekoliko gradova u Srbiji, dospela na ivicu bankrota. Džaba onoliko školovanje.
Da bi uopšte imao pravo da pozove na dijalog, Vučić mora da odgovori na pitanje zašto je dosad gušio i onemogućavao dijalog, piše „Vreme“ u novom broju
Da bi uopšte imao pravo da pozove na dijalog, Vučić mora da odgovori na pitanje zašto je dosad gušio i onemogućavao dijalog. Zašto je jedan deo medijske scene, onaj koji nazivamo nezavisnim, izložio satanizaciji, a onaj drugi podjarmio i od njega napravio oružje za zastrašivanje? Zašto je svaki parlament, od republičkog do opštinskog, danas poprište za verbalne i fizičke obračune
“U državi za koju njen predsednik uporno tvrdi da je država blagostanja penzioneri, naročito oni s nižim penzijama, pretvoreni su u grupu pogodnih glasača”, kaže antropolog Miloš Matić. “Ta (zlo)upotreba se zasniva na redovnosti primanja penzija kao insigniji sigurne egzistencije, iako ta egzistencija zapravo podrazumeva nizak nivo kvaliteta života. A sigurnost je ono što je ljudima uvek potrebno. Sa starošću potreba za sigurnošću preovladava”
“Zemlje koje vodi Evropska narodna partija često zažmure kada je reč o njihovom partijskom prijatelju Vučiću. Pored toga, Evropska unija ima ekonomske interese u Srbiji, koje mnogi evropski lideri ne žele da ugroze”, kaže Andreas Šider, dodajući da nije optimističan da će ta briselska zavesa ćutanja o autokratizaciji Srbije uskoro pasti
Dok polovinom juna nije objavljeno da je Dragan Šolak odlukom BC Partners smenjen s operativnih funkcija, delovalo je da je u United Group-i sve po starom. Otvoreno je pitanje – da li je ovo uvod u prodaju medija i ako jeste, kome se prodaju? Da li će uređivačka politika biti slobodna? Te jednostavne odgovore i dalje čekamo od BC Partners
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve