
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Bivši ministar odbrane Srbije i Crne Gore
Osnovni podaci: Prvoslav Davinić, bivši član G17 plus i bivši ministar odbrane Srbije i Crne Gore, rođen je 20. jula 1938. godine u Beogradu, u Profesorskoj koloniji (od oca Jordana i majke Jelene).

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1963. godine. Na istom fakultetu magistrirao je 1968. i doktorirao 1976. godine na temu pitanja nuklearnog naoružanja. Univerzitet Pensilvanije (SAD) dodelio mu je 1994. titulu doktora nauka iz oblasti međunarodnih odnosa.
Karijera: Naučnim radom počinje da se bavi u Institutu za međunarodne odnose i ekonomiju u Beogradu (1965–1966. i 1973–1976), i u Institutu za istraživanje mira u Stokholmu (SIPRI) (1967-1973).
Od 1976. do 1999. godine karijeru gradi u Ujedinjenim nacijama. Bio je i specijalni pomoćnik (1979–1986), a kasnije i šef u Odeljenju za razoružanje (1991–1998).
Od jula 1999. do septembra 2003. godine bio je ambasador u Ministarstvu spoljnih poslova SRJ i savetnik ministra Živadina Jovanovića. Penzionisan je posle oktobarskih promena, kada je imao 63 godine, kako je rekao, po volji „mladog ministra Svilanovića“ i to u „paketu“ sa još oko 250 diplomatskih službenika.
Partijska članstva: Član SK bio je u završnom razredu gimnazije do 1976. godine kada je postao službenik UN-a. Član G17 plus je od septembra 2003. godine, gde je bio predsednik Odbora za bezbednost. Isključen je iz G17 plus 2005, četiri dana pre ostavke na mesto ministra. Tada je iz stranke saopšteno: „Davinić više nije član G17 plus jer je prekršio osnovna moralna načela i napustio program stranke.“
Ministar: Za ministra odbrane državne zajednice Srbije i Crne Gore izabran je u aprilu 2004. U vreme izbora za ministra izveštavao je generalnog sekretara UN-a Kofija Anana o situaciji na Kosovu nakon dolaska međunarodnih snaga, a nakon smene Miloševićevog režima postao je nacionalni koordinator Radne grupe za pravosuđe, vojsku i policiju Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope.
Pritisnut brojnim aferama i suočen sa nekoliko sudskih istraga, Davinić je početkom septembra 2005. podneo ostavku na funkciju ministra.
Afere: Izuzev afere „Stanovi“, ostale do danas nisu dobile epilog. Afera I „Pancir“: Ugovor u vrednosti od 300 miliona evra o nabavci velike količine vojne opreme. Ugovor je poništen. Afera II „Stanovi“: Sumnjičen i da je nezakonito dodelio stanove osmorici pripadnika iz jedinice „Kobre“ koji su ga obezbeđivali. Ekspresno, odlukom Vrhovnog suda, oslobođen svih optužbi. Afera III „Lož-ulje“: Priča da je iz vojnog skladišta uzimao lož-ulje kako bi grejao privatnu vilu u Sremčici. Afera IV „Satelit“: Posle presude međunarodne arbitraže Davinićev potpis stavljen 2005. na ugovor sa izraelskom kompanijom o iznajmljivanju špijunskog satelita koštaće državu Srbiju 36 miliona evra. Do 21. maja beogradsko Više tužilaštvo će odlučiti hoće li protiv njega podići optužnicu za „posao“ sa Izraelcima.
Odbrana: „Čija je ideja bio zakup satelita za 45 miliona evra čuvam za sud. Kada to ispričam, naravno i podnesem dokumenta, postaće jasno ko je i iz kojih razloga napravio ‘aferu satelit’. To je ministar iz tadašnje vlade Vojislava Koštunice i nije iz DSS-a“ (april 2009).

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve