Pšenice je posejano manje nego ikad – na svega 460.000 hektara, ovako mali prinos – jedva tri tone po hektaru malo ko pamti, a ponuđena otkupna cena je bezobrazno niska – 8,5 dinara po kilogramu
Nije žetva podbacila samo u Srbiji: tako je u celoj Evropi i u skladu sa tim cena pšenice iz dana u dan raste. „Dešava se nešto potpuno neverovatno: cene stravično idu gore. Na Budimpeštanskoj berzi pšenica je za nedelju dana ‘otišla’ više od 12 odsto, u Parizu 10, a u Čikagu 12“, kaže Žarko Galetin, direktor Produktne berze u Novom Sadu. Svuda cena raste, samo ne ovde.
Tako, dok je poslednjeg dana trgovanja prošle nedelje pšenica u Parizu menjala vlasnika za 16,40, u Čikagu za 16, a u Budimpešti za 14,6 dinara, na Produktnoj berzi u Novom Sadu pšenica prošlogodišnjeg roda prodavana je i kupovana za 11,5 dinara, a ovogodišnja po 8,5.
KIŠA, GRAD, POPLAVE: Mlinari i skladištari su ove godine, umesto u aprilu i maju kako je do sada bilo, već u februaru „izašli“ sa ponudom za otkup pšenice „na zeleno“, doduše po ceni nižoj nego za pšenicu prošlogodišnjeg roda, ali sa plaćanjem „odmah“, a isporukom u toku žetve. Budući da je pšenica posejana na istorijski najmanjoj površini, žurba za otkup „na zeleno“ je razumljiva, a kako je u to doba pšenica bila u izvrsnoj kondiciji i obećavala dobar rod, ni cena, pola dinara viša nego prošlogodišnja, nije bila za odbacivanje. Uostalom, trgovina ratarskim proizvodima je po pravilu terminska: plaćanje unapred, a isporuka na određeni dan.
Na Produktnoj berzi zabeležen je promet pšenice „na zeleno“ kao nikad ranije, dok je trgovina prošlogodišnjom pšenicom bila simbolična, a po ceni sličnoj onoj na za nas relevantnim berzama – Čikaškoj, Pariskoj i Budimpeštanskoj. Činilo se da je i kod nas tržište zaživelo.
A onda je, kako kažu u Šumadiji, „udarilo vreme“: nešto je potrulilo na poplavljenim njivama, nešto je „obrao“ grad, a očekivani dobar rod koji je od poplave i grada preteko isprala je kiša koja je ove godine padala kao nikad ranije i to, za pšenicu u nejnezgodnijem periodu – u doba zrenja. Rezultat je jako mala „hektolitarska težina“, osnovni parametar za utvrđivanje kvaliteta. Ipak, akademik Srboslav Denčić tvrdi da je uprkos lošem „hektolitru“, pšenica izvrsnog kvaliteta, da ima „dobar protein, gluten i energiju“. To se, istina, kosi sa onime što u udžbenicima piše, ali kad to kaže za pšenicu svetski priznati autoritet, ne treba sumnjati. Uostalom, mnogo toga je ove godine drugačije nego inače.
GULIVER I LILIPUTANCI: Razumljivo je da prodavac želi da postigne što višu cenu, razumljivo je da kupac želi da plati što manje, a prava cena se postiže na tržištu u odmeravanju ponude i potražnje. Sve bi bilo u redu kad bi tržište zaista postojalo.
Međutim, u natezanju oko cene pšenice mlinari i pekari su u prednosti u odnosu na ratare: novac od prodaje pšenice je prvi ratarski prihod u kalendarskoj godini, novac im je potreban kao davljeniku vazduh, i stoga su zainteresovani da je prodaju odmah, dok ovi drugi mogu da „cinculiraju“, jer imaju dovoljno uskladištene prošlogodišnje pšenice za više meseci. U stvari, niko ne zna koliko pšenice trenutno ima u silosima: silosi su privatizovani, a šta je i u kojoj količini u njima, poslovna je tajna. Zbog svega toga, što ratarima treba novac sad, a uskladištene pšenice ima dovoljno za nekoliko meseci, može im se da ponude cenu koja je znatno ispod troškova proizvodnje.
Po toj, kako ministar poljoprivrede Saša Dragin kaže, „smešnoj ceni“, pšenicu ovogodišnjeg roda u neposrednoj trgovini otkupljuje „Žitoprodukt“, najveće mlinsko-pekarsko preduzeće u Srednjem Banatu. „Ratari će, ako hoće, u roku od tri dana po predaji ovogodišnjeg roda dobiti novac“, kaže Đorđe Božić, direktor „Žitoprodukta“ i dodaje da su „sva dugovanja prema proizvođačima prošlogodišnjeg roda pšenice izmirena pre mesec dana“. Zanimljivo, prošlogodišnji rod isplaćen (tek) pre mesec dana, a ovogodišnji će (već) za tri dana.
POMOĆ DRŽAVE: Kako već tradicija nalaže, nezadovoljni uslovima otkupa vojvođanski ratari su organizovali proteste sa zahtevom da otkupna cena bude 17 dinara za kilogram. Kao i godinama unazad, iz Ministarstva poljoprivrede su dobili odgovor da država ne može direktno uticati na tržište, ali da indirektno može: dva dana posle protesta, Vlada je donela odluku da posredstvom Produktne berze Robne rezerve otkupe 70.000 tona pšenice po ceni od 12 dinara za kilogram, što je, kako je objašnjeno, 20 odsto niže od tržišne cene, kao i dodatnih 50.000 tona u naturalnoj razmeni – za đubrivo i seme.
Istina, ponuđena cena od 12 dinara nije bogzna šta, bitno je ispod onih koje će uskoro biti aktuelne, ali je dobra prilika da se „uvali“ pšenica slabijeg kvaliteta, jer Robne rezerve otkupljuju sve redom, sve u istoj klasi, a specijalno za ovu priliku kriterijumi su dodatno ublaženi.
foto: tanjugDOBRA CENA ZA DOBRU PŠENICU: Vukosav Saković
„Da imamo ovogodišnju pšenicu prve klase, koštala bi bar 13 dinara. Dobra pšenica će svakako biti drugačije i plaćena, čak i više od 13 dinara. Ona lošijeg kvaliteta ceniće se kao stočna, ali i ona će poskupljivati u narednom periodu“, kaže Vukosav Saković, direktor „Žita Srbije“.
Ministar poljoprivede Saša Dragin preporučio je poljoprivrednicima da sačekaju sa prodajom pšenice. „Na berzama se beleži trend rasta cene hlebnog žita, koja će se u naredne dve nedelje uvećati za (bar) deset do 20 odsto“, objašnjava i dodaje da će Ministarstvo poljoprivrede do kraja ovog meseca isplatiti sve subvencije koje sleduju registrovanim poljoprivrednim gazdinstvima – 12.000 dinara po hektaru, i tako im ublaži uobičajenu žetvenu finansijsku sušu. Takođe, Ministarstvo poljoprivrede će onima koji se odluče da sa prodajom pšenice sačekaju participirati u troškovima skladištenja.
U Asocijaciji poljoprivrednika Srbije nisu zadovoljni: po njima, država bi trebalo da otkupi 400.000 tona, ne mora baš po „onoj“ ceni od 17 dinara, već po korigovanoj od 15, a može i po 14 dinara. Bogdan Šuljmanac, predsednik Asocijacije, tvrdi da je cena od 12 dinara neprihvatljiva i da će Robne rezerve ostati bez pšenice, jer niko po toj ceni neće da je proda.
Ipak, prvog dana otkupa, prikupljeno je ponuda za prodaju 26.500 tona, više od trećine predviđene količine. U isto vreme, na prodaju nije bio ponuđen ni kilogram ovogodišnje, pa ni prošlogodišnje pšenice, niti je bilo potražnje. „Reč je o taktiziranju“, kažu na Berzi. „Prošlogodišnjom pšenicom trguju samo oni koji se za ovogodišnju pojavljuju kao kupci i čim bude završen otkup za Robne rezerve, znaće se na čemu smo.“
Tako je to sa pšenicom: nema mnogo posla, ali njiva mora da se poore, mora da se poseje, mora da se pođubri, mora i da se požanje, a sve to košta, oko 40.000 dinara po hektaru, što znači da bi po trenutno ponuđenoj otkupnoj ceni prinos od (čak) 4,7 tona po hektaru opravdao ulaganje, za 12 dinara po kilogramu prinos bi morao biti 3,4 tone po hektaru…
Čak i sa dobrim prinosom, pšenica je slabo isplativa kultura i ratari bi je rado „preskočili“, ali moraju da je seju zbog plodoreda, a ovo koliko je posejano ove godine je tehnološki minimum. To je još jedan argument koji ide naruku otkupljivačima: koliko god da je malo, dovoljno je za „prehrambenu sigurnost“, a i ako nedostane, uvešće se, pa nek’ košta kol’ko košta, ionako će na kraju sve platiti potrošač.
Kako stvari stoje, ratari će postići kakvu-takvu cenu, ali sigurno ne preko 17 dinara, što će pekarima biti šlagvort za nove, dakako više cene hleba, jer pšenica je skuplja nego lane, pa mora i hleb da poskupi. Ne, ne mora: ova cena hleba kakva je danas formirana je s jeseni 2007 – kad je pšenica koštala više od 20 dinara po kilogramu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Populističke mere, koliko god se Vučić upinjao, nemaju šanse. I to što sada deluje da je on u ofanzivi i da se konsolidovao, daleko je od istine. Kako može da bude konsolidovan čovek koji jednom rukom nudi kuću za sto evra, a drugom pokazuje policiji znak da bez milosti nasrće na građane
“Nakon petooktobarskih promena napravili smo brojne propuste. To se ne sme ponoviti. Moraju se pokrenuti postupci, utvrditi odgovornost i sankcionisati svi oni koji su činjenjem ili nečinjenjem doveli do sadašnje situacije. Za nečinjenje moraće odgovarati svi oni koji su pasivno posmatrali, a nisu smeli, pokušaj jednog čoveka da protivustavnim sredstvima uzurpira celokupnu vlast”
Posledice po društvo već su tu – institucije su paralisane, pravde nema, a mnogi ne vide ni privid svetlije budućnosti u ovakvom sistemu. Ipak, paradoksalno, ova represija rađa i novi talas solidarnosti i otpora. Uprkos hapšenjima, pokret protesta se ne gasi, već prilagođava: studenti mesecima istrajavaju u kreativnim oblicima otpora, od blokade fakulteta i ulica do performansa koji osvajaju podršku javnosti. Solidarnost među različitim društvenim grupama – učenicima, roditeljima, nastavnicima, advokatima – sve je jača, jer mnogi u hapšenjima prepoznaju nepravdu koja već kuca i na njihova vrata
Ko peva zlo ne misli! Srbija je u skladu sa svojom neutralnom politikom, odlučila da učestvuje na ovogodišnjem izdanju festivala Intervizija u Moskvi, koji je oživljen kao alternativa Evrosongu, na kojem je Rusiji zabranjeno učešće. Ovaj festival šezdesetih godina okupljao je izvođače sa “one” strane Gvozdene zavese, osamdesetih se samougasio, da bi danas postao muzički BRIKS, odnosno pokušaj da se u svemu pronađe alternativa “kolektivnom Zapadu”, kako se to govori na našim ТВ kanalima.
“Zašto mi, građani ove neproglašene diktature, pristajemo da mesecima sedimo u kolonama automobila zaobilazeći Ćacilend, koji nam se ruga u lice svojim besmislom i primitivizmom? Zašto živimo, drugujemo, razgovaramo sa bilo kojim pripadnikom policije i specijalnih jedinica koji nemilosrdno tuče studente i građane? Zašto ne koristimo beskrajne mogućnosti građanske neposlušnosti koje su nam na raspolaganju”
To što Vučić u činjenici da studenti jedu triput dnevno vidi „obojenu revoluciju“ svedočanstvo je autoprojekcije – on nikad nije iskusio podršku, a da nije plaćena
Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!