Na pitanje kafedžije u beogradskom bifeu vlakovoza Ljubljana–Zagreb–Beograd što je po zanimanju jedan je moj kolega svojedobno odgovorio: „Da prostite – filozof!“ Sumnjičavi kafedžija, uvjeren – a po koleginom izgledu i govoru, pa i po njegovom trošenju Rubinovog vinjaka, nipošto bez dobrih razloga – da ima posla s bosanskim gastarbajterom koji iz Slovenije putuje na vikend u rodni Doboj ili Modriču i usput se lažno predstavlja, postavio mu je kontrolno pitanje: „Tko je Lino Veljak?“ (naknadno mi je dotični kafedžija priznao da ne zna za nijednoga drugog filozofa, a ne bi znao ni da sam ja, čest putnik na vlakovoznoj relaciji, po struci filozof da to nije doznao od jedne komunikativne članice redakcije „Vremena“, također česte putnice na istoj relaciji) te je, dobivši zadovoljavajući odgovor, zaključio, bit će, da filozofa ima kojekakvih i svakojakih. No, ako se pridržavamo kriterija što ih je u svom „Leksikonu filozofa“ (posljednje izdanje objavljeno je 1982) postavio moj nekadašnji profesor Danko Grlić, ja sam tek filozofski pisac, a filozof ću možda postati nakon smrti (Grlić je razlikovanjem mrtvih i inozemnih filozofa od domaćih filozofskih pisaca izbjegao probleme etničke identifikacije ovih drugih: neki bi se uvrijedili da ih označi kao srpske ili hrvatske filozofe (bilo bi to za njih usko, preusko, pogrešno…), a bilo je – i u ona vremena – i takvih kojima se ne bi dopalo da ih se uvrsti među jugoslavenske filozofe.
Upisao sam, dakle, filozofiju davne 1969. godine u Zagrebu, u jednoj veoma brojnoj generaciji (bilo nas je više od stotine). Jedan od onih koji su te godine upisali studij filozofije, književnik Pero Kvesić, posvetio nam je (u svojoj knjizi pod naslovom Uvod u Peru K.) kratku priču, naslovljenu otprilike „Seminar iz grčke filozofije“, u kojoj navodi kako su neki iz naše generacije sjedili iza posljednjeg reda klupa na podu, pili jeftino vino i pušili travu; kad su to prijavili „prof. Livnjaku“ (očigledno je riječ o našem profesoru s prve godine Branku Bošnjaku), tražeći od njega da uvede reda, on je, ako je priča istinita, rekao: „Pustite malene k meni! Bolje da su tu na toplome nego da se smrzavaju na ulici. A možda nešto i nauče.“ Citat je po sjećanju, ali smisao je sačuvan!
Iduće sam godine došao na dan ili dva u Beograd, posjetio, dakako, i katedru za filozofiju, te odslušao dva predavanja (jedno mojega budućega profesora i člana komisije pred kojom sam – također davne 1976. godine – branio svoj magisterij, već spomenutoga Danka Grlića; drugo mojega budućega prijatelja Miladina Životića). Svi su oni danas mrtvi, dakle po definiciji su filozofi. A među nama nema ni dobroga dijela mojih tadašnjih domaćina. Oni uglavnom nisu filozofi (sad se uključuje još jedan kriterij: nije dovoljno umrijeti, treba, kažu, napisati bar jednu knjigu ili nekoliko zapaženih članaka koji spadaju u to nešto što se zove filozofija da bi se, makar nakon smrti, postalo filozofom), premda su neki od njih ostavili značajnog traga u raznim područjima javnog života.
Svega se toga prisjećam čitajući čudesnu knjigu Gordina Lakasa Spidijeva filozofija. Gordin Lakas je, treba li to reći, pseudonim (iza njega se krije direktor jednoga od uglednijih beogradskih instituta; ime poznato redakciji „Vremena“). Lakas (nešto mlađi od mene) opisuje u svom romanu vlastitu generaciju, gomilu čudaka, budući da je „grupa za filozofiju bila stecište najrazličitijih čudaka, nešto poput azila za neprilagođene“ (ali i onih koje bi se mogli uvrstiti među normalne i obične), knjigom vrve studenti, asistenti i profesori filozofije Beogradskog univerziteta ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pretjeruje, dakako: na diplomskom ispitu „docent Funja“ nije glavnom liku postavio baš 44 pitanja (iako je, kao i „asistent Delezović“ karakterno pogođen, onako kako dobar karikaturist uspješno i umješno može prikazati karakter karikirane ličnosti), a možda ni tema Spidijevoga diplomskog rada nije imala baš naslov koji se navodi (ni manje ni više nego Kategorija prostora i vremena u modernoj fizici), niti je taj rukopis (ako ga je uopće i bilo) zaista nestao bez ikakva traga. No, atmosfera je pogođena. Mnogima se, siguran sam, knjiga neće dopasti. Najmanje će se dopasti liku po imenu Zoki (treba ga razlikovati od budućeg filozofa i nositelja jednoga novobeogradskog bulevara nazvanoga Zoki Poki!), koji u romanu moli lažnog inspektora da ga ne hapsi jer da što će reći njegovi ako do toga dođe. Neće se dopasti ni onima koji – iz različitih razloga – nisu spremni suočiti se s pitanjem: Zbog čega baš filozofija toliko privlači čudake i neprilagođene?
Meni se, međutim, ova knjiga dopala. Podsjetila me je na ranu mladost, a na osebujan način se podudara s pitanjem koje me trajno zaokuplja: Zašto sam od svih besmislica koje su mi u životu stajale na raspolaganju odabrao baš taj zabran za čudake i neprilagođene zvan filozofijom (ljubavlju za mudrost), a da pri tom ne smatram taj odabir besmislenim niti svoj posao beskorisnim.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve