Borhes je nekoć napisao da se sve što valja u modernoj svjetskoj poeziji napaja sa dva američka izvora: s jedne strane je Edgar Alan Po, a s druge Volt Vitmen. Najznačajniji pisac španskog jezika nakon Borhesa, Roberto Bolanjo, u jednom je intervjuu kazao nešto slično; parafraziram – da se sve što je dobro u modernoj prozi, naime, bazira na dva američka pisca iz devetnaestog vijeka: na Marku Tvenu i Hermanu Melvilu. Ako bismo pokušali interpretirati ovu lapidarnu opasku, mogli bismo kazati da se dobra proza svodi ili na avanturu (Tom Sojer) ili na katalog i enciklopediju (Mobi Dik); u kontekstu opusa samog Bolanja Divlji detektivi bi spadali u tvenovski, a 2666 u melvilovski registar.
PETROGRAD, MISURI: Mogli bismo, međutim, i reći da se do kataloga i enciklopedija ne može stići drukčije negoli preko avanture. Avantura je početak svega. U djetinjstvu se i enciklopedija lista iz avanturističkih pobuda. Ima Sidran u jednoj svojoj pjesmi frazu koja otprilike glasi „blaženo doba mog ranog dječaštva“, a ako u književnosti postoji tekst koji hvata suštinu doba ranog dječaštva (ili je čak tačnije reći početka ranog dječaštva) – onda je to Tom Sojer. I ništa tom hvatanju suštine ne odmažu vrijeme i mjesto radnje; Tom Sojer nadilazi Ameriku i devetnaesti vijek onako kao što i Dostojevski nadilazi Rusiju i devetnaesti vijek. Uostalom, taj link s Dostojevskim može se uspostaviti i preko Tomovog zavičaja. Svog je junaka Tven, naime, nastanio u izmišljeni grad u saveznoj državi Misuri, a kojem je dao ime St. Petersburg. To je baza u kojoj Tom živi s polubratom Sidom, rođakom Meri i tetkom Poli. Najbolji su mu prijatelji Haklberi Fin i Džo Harper, a zaljubljen je u Beki Tačer. Osim Avantura Toma Sojera, ključnog romana Sojerijade, Tom se kao lik pojavljuje u još tri dovršena te tri nedovršena Tvenova romana. Ipak, Tom Sojer je nadrastao svoj izvorni književni kontekst. Kao junake grčkih mitova ili Šekspirovih komada, moguće ga je upoznati i preko filma i preko onih ilustrovanih knjižica u kojima se njegove avanture prepričavaju. Rječnikom ričarddokinsovski shvaćene kulturne evolucije, ideja o Tomu Sojeru, o trinaestogodišnjem dječaku koji voli da se folira i ne podnosi autoritete, pokazala se kao uspješan mem. U tom smislu je znakovita izjava Milice Piletić, scenaristice predstave Tom Sojer i đavolja posla, po kojoj je njen motiv za rad na ovoj predstavi bilo sjećanje na vlastito djetinjstvo koje je obilježio roman o Tomu Sojeru te da je željela da novim generacijama prenese to iskustvo. Većina djece kojoj se dopadne predstava, a koji ranije nisu čitali roman, poslije će ga, po svoj prilici, potražiti.
NA NAŠOJ STAROJ LIPI: Tom Sojer nije Petar Pan; moglo bi se čak reći da Tom Sojer počinje tamo gdje Petar Pan završava. Petar Pan je junak vječnog djetinjstva, a Tom Sojer ne toliko kraja djetinjstva koliko svijesti da djetinjstvo ima kraj. Postoji ono svojstvo engleskih dvocifrenih brojeva od 13 do 19 da svi završavaju slogom tin (teen) što je u mnoge jezike svijeta uvelo pojam tinejdžera, kao osobe u godinama od trinaeste do devetnaeste. U nekom smislu bi se moglo reći da tinejdžerlukom završava djetinjstvo, samo što ta granica nije egzaktna i nije ista u svim društvima i svim epohama. Istorijski gledajući, čini se da se ta granica spušta i da se s trinaestogodišnjakom Tomom danas lakše identifikuju desetogodišnjaci ili jedanaestogodišnjaci. Tomsojerovska je ona dob u kojoj se počinju javljati prve zaljubljenosti, ali je to još uvijek stidno i tjera rumen u obraze. Tomsojerovska dob je miholjsko ljeto djetinjstva. To je ona dob u kojoj se knjige (ili stripovi) gutaju na način posvemašnjeg poistovjećivanja s protagonistom. U tomsojerovskoj dobi svaki pravi čitalac potpuno iskreno kaže ono Ćamilovo iz Proklete avlije, ono ja sam to.
Način na koji se nekoć kod čitanja Toma Sojera govorilo ja sam to, odlično je uhvatio Đorđe Balašević u jednoj od svojih najboljih pjesama, u Za sve je kriv Toma Sojer. Sa nekom toplom ironijom, vrativši se jednom nogom u tomsojerovsku dob, a drugom ostavši u odraslosti, Balašević se sjeća kako je s Ciletom i Picukom namjerio poći najprije Dunavom do Crnog mora, a onda do Brazila i južnih mora. Novosadska trojka Sojer-Fin-Harper je maznula čamac i krenula u avanturu, ali su se ispriječili glad i oluja. Uslijedio je neslavan povratak kući i refrenska spoznaja: Za sve je kriv Toma Sojer,/ takve knjige ne bi smele da postoje./ To je bilo iskušenje, on je tako dobro terao po svom. / Za sve je kriv i Misisipi,/ o kom smo sanjali na našoj staroj lipi,/ Gde smo gledali kroz krošnju, kako nebom sve do zvezda plovi Tom,/ kriv je on. Jako je zgodan ovaj detalj da Tom kod Balaševića postaje Toma; s jedne strane dodaje se slog pa stih postaje osmerac i lakše ga je otpjevati, s druge pak strane (književni) junak se domestificira, a iza toga se krije činjenica da je Toma Sojera nemoguće čitati kao egzotiku. Dunavski zavičaj u tom smislu predstavlja olakšavajuću okolnost jer Dunav lako može glumiti Misisipi. Tom Sojer se, međutim, čitao na način sličan Balaševićevom i u onim zavičajima gdje rijeke ni u snu ne mogu ličiti na Misisipi. Kad Balašević pjeva „Cile, Picuka i ja“, meni u glavi odzvoni „Vanja, Robija i ja“, a poklapanje broja slogova biva čudna podudarnost. I mi smo jedanput, u tim nekim tomsojerovskim godinama, bili pošli nekamo, ne znajući ni sami kamo, u avanturu, ne ploveći, naravno, ali pješice slijedivši Lašvu. Nismo stigli daleko; došli smo do mjesta zvanog Gospino Vrelo i – vratili se.
PREVARITI SMRT: Rečeno je već da Tom Sojer nije Petar Pan, da je Petar Pan junak vječnog djetinjstva, a Tom Sojer ne toliko kraja djetinjstva koliko svijesti da djetinjstvo ima kraj. Ta bi se misao, međutim, mogla i produbiti. Toma Sojera i Petra Pana povezuje pojam avanture. U eseju O avanturi Salman Rušdi kaže: „Među najznačajnije karakteristike riječi avantura i avanturista spada njihova širina. Svaka ideja koja može voditi Razmetnog sina i Indijanu Džonsa, koja nalazi zajedničku tačku između pohoda Hodočasnika u Ameriku i putovanja Darlingovih sa Petrom Panom u Nedođiju, koja sugerira vezu između Alisinog prolaska kroz ogledalo i otkrića dvostruke spirale DNK koje su načinili Krik i Votson, pripada bez sumnje najrezonantnijim kulturnim pojmovima. Često mislimo o avanturi kao o metafori cjelokupnog života, i ne samo života: Umrijeti, mašta Petar Pan, to će biti užasno velika avantura.“ Rušdi nas, dakle, podsjeća da je za Petra Pana i smrt – avantura. Da je, iz perspektive vječnog djetinjstva, smrt nešto neizmjerno daleko, nezamislivo te stoga praktično i nepostojeće. Iz perspektive kraja djetinjstva, odnosno svijesti o njegovom kraju, javlja se i svijest o kraju života. Smrt tad više nije avantura; avantura je eventualno prevariti smrt. Otud dolazi moć one najjače scene cijelog mita o Tomu Sojeru, scene kad se (tajno) svjedoči (javnom) oplakivanju vlastite smrti, odavanju posmrtnih počasti samome sebi, na neki način – vlastitoj sahrani. To je ta prevara smrti i mala pobjeda nad njom, mala i privremena. Ali i mala pobjeda je pobjeda, a tomsojerovski početak kraja djetinjstva završava otkrićem da nam preostaju samo male pobjede.
