

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Predsednik Gradskog odbora Demokratske stranke Beograda
Osnovni podaci: Rođen 1. juna 1978. u Beogradu. Otac Miloš je defektolog, a majka Slavojka nastavnica. Završio je osnovnu školu koja se u to vreme zvala „Žikica Jovanović Španac“ u Novom Beogradu, Turističku školu, Sportsku akademiju i Fakultet za menadžment BK (diplomirao 2002. godine, a 2008. magistrirao). Imao je sedam godina kada je naučio da pliva u bazenu „11. april“ u Novom Beogradu. Posle nekoliko godina počeo je da trenira za Vaterpolo klub Crvena zvezda, ali je prvu utakmicu odigrao za Partizan protiv Jadrana iz Herceg Novog 1992. godine. Potom je igrao za VK Bečej i Kamolji (Firenca). Od 1995. do 2008. godine bio je državni reprezentativac u vaterpolu. Jedan je od najtrofejnijih i najuspešnijih srpskih sportista.
Za državni tim (SR Jugoslavija, Srbija i Crna Gora i Srbija) odigrao je 385 mečeva, postigao 981 gol i osvojio 19 medalja, ali ne i zlato na Olimpijskim igrama, na kojima je dva puta bio drugi (Sidnej 2000. i Peking 2008) i jednom treći (Atina 2000). Sa svetskih prvenstava ima četiri medalje, a tri puta je bio šampion Evrope.
Nakon višegodišnjeg života i rada u inostranstvu, 2009. je završio sportsku karijeru i vratio se u Beograd.
Dolazio je u verbalne sukobe sa protivnicima, sudijama, navijačima, novinarima, selektorima (Stamenić), a njegova tuča sa Šefikom bacila je u senku bronzu Srbije na Olimpijadi.
Bio je oženjen udovicom ubijenog biznismena Sredoja Šljukića, sada je razveden.
Govori engleski, italijanski i ruski jezik.
Najplaćeniji vaterpolista: Od 2006. do kraja igračke karijere 2009. godine igrao je za ruski klub Šturm i ostaće upamćen kao najplaćeniji vaterpolo igrač na svetu koji je za 300.000 dolara po sezoni igrao za klub iz Čekova. Šapić je na pitanje da li je istina da je bio najplaćeniji vaterpolista na svetu odgovorio: „Da. To je istina. Naravno, ne mogu da kažem o kojoj sumi je reč. Takav je dogovor. Znam samo da takav ugovor niko nikad nije potpisao.“
Politička karijera: U politički život je ušao krajem 2004. godine. „Tada je Boris Tadić preuzeo vođenje stranke i države. To je bio moj glavni razlog za ulazak u politiku, jer sam i lični prijatelj sa Borisom, a i naša viđenja politike se poklapaju.“ Šapić je bio i šef izbornog štaba te partije na izborima na Voždovcu. Od februara 2010. bio je predsednik Izvršnog odbora Gradskog odbora DS-a Beograd. Početkom jula 2011. godine izabran za predsednika Gradskog odbora Demokratske stranke Beograd. Pomoćnik je gradonačelnika Grada Beograda.
Glavni zadatak: „Moj glavni zadatak na mestu prvog čoveka beogradskih demokrata biće nastavak politike običnog života, rezultata i konkretnih stvari, a ne nekih nebeskih tema. Cilj je da svaki građanin živi što bolje i kvalitetnije i samo to će biti vrednovano i na sledećim izborima.“
Zašto se bavi politikom: „Cilj mi je da učinim nešto dobro i korisno za društvo i grad u kojem živim. Moj život je relativno sređen, ali želim da i ljudi u mom okruženju budu zadovoljni.“
Timski igrač: „Ne znam drugačije da radim osim timski, jer sam se bavio ekipnim sportom.“
Igra samo na rezultat: „Na kraju utakmice uvek sam gledao u semafor. Bez obzira na to da li igrate lepo ili lepršavo, rezultat je bio jedino merilo šta ste uradili. Tako ću se ponašati i u politici.“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve