Solidarnost
Lepomir Ivković je protiv Saopštenja svojih kolega
Kad se publika predstave Narodnog pozorišta „Velika drama“ utišala nakon aplauza glumcima i predstavi kako bi saslušala njihov apel, Lepomir Ivković je izašao sa scene
Šta je to zavičaj, čemu služi i zašto boli
Čudno je to osjećanje: kad se podudari nešto što moraš i nešto što voliš. Čudno je kad, recimo, otkriješ da stvari koje učiš u školi zato što moraš imaju veze sa onim što voliš. Na početku No Surrender, Springstin kaže da smo naučili više iz (trominutnih) rokenrol pjesama nego u školi i to je, naravno, tačno; mada se nekad lekcije iz škole poklapaju s lekcijama iz pjesama, ako su zaista važne prvo ćeš ih naučiti iz pjesama, a podudaranje ćeš otkriti kasnije. Nije isto kad u udžbeniku filozofije, što je, uostalom, predmet što se još donedavno, u školskom programu, službeno (bio) nazivao marksizmom, pročitaš da je Heraklit kazao kako je ukus karakter, a karakter sudbina i kad ti to bolno iskrenim glasom otpjeva Džoni Štulić. Fotografija Fadila Jahića Španca u udžbeniku istorije ne izgleda romantično kao pjesma Manic Street Preachersa o njegovim britanskim saborcima koji su shvatili da ako mogu ubijati zečeve, mogu i fašiste (If You Tolerate This Then Your Children Will Be Next). Kad na časovima latinskog izdeklamuješ Ovidijevo Nullis amor est medicabilis herbis, to je tek mnemotehnička vježba u svrhu dobivanja dobre ocjene i ne misliš pritom na onu na koju misliš dok slušaš Leonarda Koena i Ain’t No Cure For Love.
SAM SEBI STRANAC: Iako si Ramba Amadeusa počeo slušati godinama nakon što si u školi morao čitati Cankara, link ti nije odmah očit. Najpoznatija Cankareva priča, barem za nas, neslovenačke Jugoslovene, jest ona iz čitanki: Zastidio se majke. Dječaku koji se školuje u gradu, majka dolazi u posjetu. Stoji pred školom, onakva kakva jest, just being herself, kako bi se reklo u današnjem globalnom cankarevsko-stidnom idiomu. Ona je seljanka i dječaka je stid što mu je mati seljanka, stid ga je da će drugovi iz škole vidjeti s majkom-seljankom, pa će se napraviti da je ne vidio. A ona stoji, na kiši, ako kiša nije intensifier koji memorija naknadno stvara. Ta je priča, ako me sjećanje ne vara, dio knjige Crtice iz moje mladosti i djeluje da je sto posto proživljena, da je autentično autobiografska. Biće da nije čudno da je dječak koji se zastidio majke postao – intelektualac. Pomalo je cankarevski, naime, početak pjesme Intelektualac Ramba Amadeusa: Ko se svoje majke i svoga oca stidi/ jer ih tako reći uvijek ko budale vidi? Odgovor na navedeno uvodno pitanje slijedi u refrenu: Intelektualac. Činjenica znalac./ A ne zna iskopat’ šanac! U istoj pjesmi se za intelektualca kaže, međutim, i da je sam sebi stranac. Kako se može biti sam sebi stranac? Stranac je neko ko je daleko od svoga doma, od svoje postojbine, od svog zavičaja. Biti sam sebi stranac značilo bi, dakle, biti daleko od samog sebe, biti neko ko nema doma, postojbine, zavičaja, neko ko ih se odriče, ko se odriče samog sebe.
DE, MOKRA TI JA: Šta je uopšte zavičaj? Na pitanje gdje je, odgovorila je Isidora Sekulić: Gde je ljudima zavičaj? Tamo gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnjeg i unutrašnjeg treptaja jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli. Kiš je volio taj citat. Ipak, na pitanje šta je zavičaj, odgovor bi, po logici, trebala dati etimologija. Skokov Etimologijski rječnik imenicu zavičaj veže sa glagolom učiti (se); zavičaj je mjesto gdje si se naučio, gdje si se navikao biti. Kao što je, uostalom, i postojbina povezana s glagolom postojati. Otkud, međutim, potreba da se zavičaj tumači etimologijski? Na to pitanje postoje dvije moguće odgovora: filozofski i iskustveni. Po prvom, zavičaj i etimologiju metafizički (po)vezuju izvori i počeci; po drugom – za sve je kriv Duško Trifunović. Pjesnik Trifunović bio je, kako se to kaže, u stalnom radnom odnosu na Televiziji Sarajevo i tamo je, između ostalog, uređivao i vodio emisiju Šta djeca znaju o zavičaju. Ako i nije znao kakva ta emisija treba da bude, znao je kakva ne treba. U razgovoru s Milošem Jevtićem, naime, prisjećajući se svojih početaka u redakciji dječijeg programa, Trifunović kaže: „Ja ne volim to – starog čovjeka među djecom. On je sigurno došao da im nešto popuje. (…) Ja sam državni čovjek, stavljen među djecu, da ih nečim zamajavam, da im neku svoju ideologiju prosipam, da oni budu ono što ja hoću i što država preko mene hoće da od njih napravi.“ Ne htijući, dakle, da popuje, Trifunović je puštao djecu da sama pričaju, o zavičaju i svemu ostalom. Puštao je pjesnik djecu i da se igraju etimologija. Kazao bi im neku komplikovanu riječ, a djeca bi nagađala kako je ta riječ nastala. Najljepša pričica na tu temu koju pamtim jest kako je jedna djevojčica protumačila nastanak riječi demokratija. Elem, kazala je ona, bila je nekad davno neka žena koja je imala muža po imenu De; jedanput je ta žena pala u vodu, pa se požalila mužu: De, mokra ti ja! Tako je, po tumačenju djevojčice, koja je, ako me sjećanje ne vara, bila iz Jajca (od svih mjesta), nastala riječ demokratija. Bila je to uvertira vremena u kojem će nam svima, pod izgovorom uvođenja demokratije, uništiti zavičaj, izmaći čvrsto tlo pod nogama, pa ćemo (si) svi biti – mokri.
SENA I SREBRENKA: Postoji širi i uži zavičaj; Jajce je bilo uži zavičaj (druge) Jugoslavije, našeg šireg zavičaja. Moj uži zavičaj, Travnik, blizu je Jajca. Dvadesetak godina prije nego se u Jajcu rodila jedna zemlja, u Travniku je rođena jedna žena. Dvadesetak godina nakon što je zemlja umrla, umrla je i žena. Zvala se Srebrenka Sena Jurinac i bila je glasovita operska pjevačica. Umrla je 22. novembra 2011. godine, a nekrologe su objavile sve važne svjetske novine: od „Njujork Tajmsa“ do „Gardijana“. U svim nekrolozima je stajalo da se rodila u Travniku, te se može reći da je Sena Jurinac proslavila svoj zavičaj širom planete. Pjevala je Mocarta, Verdija, Vagnera i Štrausa u Beču, Parizu i Njujorku; dirigovali su joj Karajan i Klemperer. Lako je i jeftino biti lokalpatriotski i zavičajno ponosan na Senu Jurinac, pa je još nasloniti uz Ivu Andrića. Takav ponos, međutim, najčešće je lažan ili, u najboljem slučaju, jednodimenzionalan. Uz činjenicu da se u njemu rodila, najtravničkija stvar vezana za Senu Jurinac jest njeno ime, i to ono pravo – Srebrenka, ne nadimak (Sena) pod kojim se proslavila. Porodični prijatelj njenih roditelja, advokat Makanec branio je, početkom dvadesetih godina dvadesetog vijeka, na sudu u Travniku neku Ciganku po imenu Srebrenka koja je bila optužena zbog krađe. Mlada Ciganka se dopala advokatu; bila je lijepa, bistra i nekako posebna. Žena mu je u to vrijeme bila trudna, te je Makanec odlučio: ako dobije kćerku, daće joj ime po toj Ciganki koja se zvala Srebrenka. Advokat je dobio sina, međutim njegov prijatelj Ljudevit Jurinac, liječnik po profesiji, nekako u isto vrijeme dobio je kćerku i pozvao je Makaneca da joj bude kum. Ovom se, eto, ispunila želja da neko dijeti krsti imenom svoje Ciganke. Djevojčica je tako dobila ime Srebrenka, ime koje su u svijetu teško izgovarali, pa ga je umjetnički skratila u – Sena.
SILVER AND GOLD: Priču o Srebrenki Seni Jurinac znaju sve svjetske enciklopedije, Wikipedije na raznim jezicima, dovoljno je ukucati njezino ime u bilo koji internet-pretraživač i ukazaće se stotine i hiljade njenih kratkih biografija rutinerski i šematski sažetih. Mene ovdje, međutim, u kontekstu priče o zavičaju, zanima Ciganka po imenu Srebrenka, ona o kojoj nešto više zna eventualno jedino Enciklopedija mrtvih, negdje u Švedskoj, ili u snovima, svejedno. Iz današnje perspektive, Srebrenka nije tipično ime, ni za Ciganku i uopšte, za razliku od imena Sena. Ima ipak u tom srebru nečeg važnog za mišljenje našeg zavičaja, nečeg teško prevodivog, teško zapravo saopštivog, lakšeg za slutnju, nego za kazivanje. Sjećam se, nekad davno, kao dječak, u zavičaju, čitao sam knjigu o jogi koja je imala appendix sa nekakvim budističkim citatima i bila je tu rečenica, koju je Buda navodno izgovorio, a koju sam upamtio i koja ide otprilike ovako: Zlo je gvozden lanac, dobro je zlatan lanac, odbaci gvožđe radi zlata, ako ne možeš drukčije, ali ako možeš odbaci i zlato i budi slobodan – bez lanaca. Imao sam onda, kao i sad uostalom, prilično mutnu i onako pozapadnjačeno-romantičnu viziju budizma koja više veze ima sa Emersonom, Šopenhauerom i Selindžerom, nego sa izvornim tekstovima i činilo mi se da se naravoučenije svodi viziju svijeta po kojoj su dobro i zlo lice i naličje istog, baš kao u prvoj strofi Emersonove pjesme Brahma (If the red slayer think he slays,/ Or if the slain think he is slain,/ They know not well the subtle ways/ I keep, and pass, and turn again.) Uostalom, na kraju te pjesme, iza onog strašnog stiha koji je volio Borhes (When me they fly, I am the wings) poziva se krotki pobornik dobra da okrene leđa raju. Šta je to, mislio sam, do odbacivanje zlatnog lanca? Ima, međutim, u tom budizmu, makar i pozapadnjačenom, nečeg jako nebalkanskog, nemediteranskog. Svijet je takav kakav jest, no je li mu nužno okretati leđa? Ako nas za svijet mora vezati lanac, onda neka i lanca. A lanac zapravo najčešće nije ni gvozden ni zlatan, nije najčešće ni sav od zla, ni sav od dobra, najčešće je i od zla i od dobra, i gvozden i zlatan, simbolički – srebren.
ZNAČKE I RAZGLEDNICE: To je život, i to je zavičaj; head in Heavens, fingers in the mire. S jedne strane Ivo Andrić i Sena Jurinac, ovjenčani u akademijama i operama Stokholma i Beča, s druge Ciganke kojima se zbog sitnih krađa sudi na lokalnim sudovima, a čija imena istorija upamti samo ako su lijepe. Ivo Andrić i Sena Jurinac su, naravno, tek primjer, mogu tu biti i Nikola Tesla ili Novak Đoković, svejedno, uvijek je tu potreba da nam neko drugi potvrdi veličinu, u koju, kao, bespogovorno vjerujemo, ali nam ipak treba ta potvrda i taj pečat. Ne zna, međutim, šta je veličina onaj ko nije u stanju sam da je osjeti. Kad se čeka da neko drugi kaže kako je nešto naše veliko pa da se shvati da je to stvarno tako, to je kao kad se slijepcu opisuju boje. Crvena je krv i crven je sok koji se prospe kad se nevješto siječe nar, ali to ne znači ništa ako se samo papagajski ponavlja. Crvena je bila krv, uvijek crvena, što se prosula u deset godina umiranja zavičaja, od sjeverozapada do jugoistoka. I za tu krv i za te silne smrti, za veličinu toga svega, traži se opet da neko drugi kaže da je to bilo veliko. Najkrvaviji dio umiranja zavičaja desio se u Srebrenici. Koliko samo praznih riječi s jedne strane negira, a s druge (zlo)upotrebljava svu tu silnu krv. Licitira se brojkama kao na filmskom Vol Stritu, bez srca, bez sućuti. A oni koji su ovlašteni da priznaju veličinu, i za brojke trebaju ocijeniti koliko su velike. Tuga i tragedija ne mjere se brojkama. Imam kod sebe, izrezan, dio stranice 1365. broja „Politikinog zabavnika“ (na ćirilici) objavljenog 24. februara 1978. godine. Tu je objavljen ovakav oglas: „Za svaku dobijenu značku odgovaram slanjem pet razglednica. Midhat Avdić, 75430 Srebrenica, Crni guber 43.“ I tu, u tom telegrafskom oglasu, nalazi se, zipovana, priča, zapravo cijeli roman, o umiranju zavičaja. Kažu da je Hemingvej (pominje to, evo, i Žarko Laušević u svojoj knjizi Godina prođe, dan nikad) za opkladu napisao roman u samo šest riječi: „For sale: Baby shoes. Never used.“ („Prodaju se cipele za bebu. Nikad obuvene.“). Tako se nekako i u onih osam riječi Midhata Avdića, u adresi njegovoj, u datumu iz 1978. godine i u Politikinom zabavniku, smjestio cijeli jedan roman o zavičaju, o Jugoslaviji. Za značku s likom Ive Lole Ribara, uzvratio je razglednicama Kotora, Ohrida, Foče, Zadra i Postojine; za Josipa Kraša dao je Sremske Karlovce, Prizren, Travnik, Dubrovnik i Kopaonik; za Titov potpis – Beograd, Portorož, Trogir, Strugu i Titograd; za Sedam sekretara SKOJ-a – Skoplje, Zavidoviće, Bor, Banja Luku i Novu Varoš; za grb Partizana – Rovinj, Sarajevo, Zrenjanin, Suboticu i Srebrenicu.
VREDNOST JEZIKA: Zavičaj je u jeziku. Vojo Stanić kaže: „Za svakog čovjeka, za njegovo formiranje, najvažnije je tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš.“ U već citiranom razgovoru, Duško Trifunović se prisjeća kako je kao dječak pomagao ocu koji za vrijeme Drugog svjetskog rata prodavao rakiju: „Ja sam bio, moglo bi se reći, kelner. Kad naiđe neka vojska, on pita: Koji su? Kažem ja: Naši su. To znači – nisu Nijemci. Naši su bili – i ustaše, i domobrani, i četnici, sve do Čerkeza. S našima se moglo razgovarati. Tako sam shvatio vrijednost jezika.“ Kad, valjda u vrijeme afere oko Grobnice za Borisa Davidoviča, Kiš piše onaj (za života neobjavljeni) Sonet (Dozvoljavate mi da na tom jeziku pišem./ A da na kom bih drugom pisao nego/ naški, valjda na biblijskom, hebrejskom?/ Kad to je jezik na kojem mislim i dišem/ Na kojem sanjam, kojeg imam u malom prstu.) jezik su već počeli ubijati. Bio je to uvod u ubijanje zavičaja. Nema zavičaja bez jezika. Amerika, idealna Amerika, zato i jest zavičaj svima. Engleski jezik još uvijek funkcioniše kao Amerika s početka Kuma 2, kao Njujork iz vremena najveće slave ostrva Elis, u engleski se može izbjeći bez pečata, viza i vjerodajnica. Isti oni Manic Street Preachers koji imaju pjesmu o Španskom građanskom ratu, imaju i pjesmu The Convalescent u kojem se kaže da je „Srebrenica cousin of Treblinka„. Čitajući, međutim, našu riječ po engleskim pravilima, „c“ pjevač izgovara kao „k“, pa zvuči otprilike kao da je Srebrenka rođakinja Treblinke. I da, mogla je travnička Ciganka Srebrenka završiti i u Treblinki, iako je logičnije pomisliti da je završila u Jasenovcu, u isto ono vrijeme dok je njezina imenjakinja Srebrenka Jurinac studirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i započinjala karijeru na opernoj sceni NDH. (Godine 1944. Srebrenka Jurinac položila je audiciju za prijem u Bečku državnu operu. Zgrada Opere srušena je u bombardovanju te je Sena Jurinac u Beču debitovala tek 1. maja 1945. godine kad je sovjetski komandant Beča naredio da se Međunarodni praznik rada obilježi izvedbom Mocartove Figarove ženidbe. I, evo nas, već smo u svijetu Trećeg čovjeka…)
BEZ MASKE: Sve ovo što hoću reći lakše je naslutiti nego napisati, lakše osjetiti nego pročitati. Ne znam je li Duško Trifunović u emisiji Šta djeca znaju o zavičaju ikad pitao djecu kako je zapravo nastala riječ zavičaj. Možda je to ipak bilo odveć postmodernistički za Trifunovića, no zamišljam kako na takvo pitanje neka djevojčica odgovara: Zavičaj je, ono, kad je rat, pa nema duhana, a mora se pušit, pa zaviješ čaj u papir i pušiš, to je zavičaj. A dječak koji sjedi do nje dobacuje: Zavičaj je zavičaj i kad te zavije u očaj. Priča o zavičaju je vrlo lična pa se možda zato kad je riječ o pjesmama Duška Trifunovića ja najlakše sjetim onih koje je otpjevao Seid Memić-Vajta. Ima ona pjesmica, skoro dječija, Život je maskenbal, koja mi sad, u kontekstu zavičaja, pada na pamet. Refren kaže: Život je maskenbal/ svako se krije/ ako u sebe/ siguran nije/ život je maskenbal/ ljudi su krivi/ sa tuđom maskom/ lakše se živi. A nešto prije refrena ima onaj stih: Nikome nije do nas stalo, sami smo samo ti i ja. I ne znam zašto, tu se uvijek prisjetim jednog dijela Na Drini ćuprije, XIX poglavlja zapravo, kad najprije sami na Mostu ostanu Stiković i Nikola Glasinčanin, pa šute, a u šutnji čuju razgovor dvojice svojih „nešto mlađih drugova“ Tome Galusa i Fehima Bahtijarevića. Taj je razgovor još jedna skica dva načina razmišljanja o zavičaju, dva načina, u mnogo čemu različita, ali koja ipak jedna stvar, kao najmanji zajednički sadržilac, spaja. Ta stvar je ljubav. Galus je pričljiv i elokventan i nada se vremenu u kojem „će svaki napor biti blagosloven, svaka žrtva sveta, svaka misao samonikla, nošena našom riječi, i svako djelo sa pečatom našeg imena“. Bahtijarević uglavnom šuti, odnosno „govori kratko i malo kao čovek koji ima svoje stalno uverenje a nema potrebe da drugog ubeđuje“. To treba spojiti jače, tu želju Galusovu i tu samouvjerenost Bahtijarevićevu kojoj ne treba ubjeđivanje bilo koga drugog u bilo šta, jer čemu ubjeđivanje ako ti nešto već znaš, ako si u to siguran, ako ti za to ne treba potvrda. Svako traženje tuđe potvrde potiče od nesigurnosti, a nesigurni nose maske (svako se krije, ako u sebe siguran nije). Maska se nosi ako se ide linijom manjeg otpora. Nije sramota da te bude stid, sramota je ako se stidiš stida. Može te biti stid zbog onog što jesi, ali ono što jesi, ako jesi, starije je od stida. Ljubav je starija od stida, a sve jeste ako voliš, kaže jedan mislilac zavičaja.
„I dok mu se u duši, kao u beskrajnom krugu, jednako ponavljahu misli o odlasku, o odlasku nekud, u Rusiju, nad kojom se u očajanju, iznemogao, posle toliko meseci tumaranja, i patnje bio nadneo, dotle mu je, zaspalom prvi put opet kod kuće, telom drhtalo, kao neka zvezda, poslednje zrno nekadanje mladosti. Ono ga je zadržavalo očajnog, zamuklog, suludog već od patnje i tuge, među tim baruštinama i vodama, što se isparavahu nad zemljom, koju je od milošte zvao Novom Serbiom. Zrno, što je i u njegovoj starosti sačuvalo u sebi moć da proklija i nadnese nova bića nad vremena i nebesa, koja će se ogledati u vodama što se slivaju i sastaju, tu, ispod Turske i Nemačke, ogledati i nadnositi kao mostovi.“
„Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je Bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će se ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah zatim sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građanje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.“
Kad se publika predstave Narodnog pozorišta „Velika drama“ utišala nakon aplauza glumcima i predstavi kako bi saslušala njihov apel, Lepomir Ivković je izašao sa scene
Domovinski pokret traži od Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu da skine s repertoara predstavu koja je urađena po kolumnama Viktora Ivančića, a koji je režirao beogradski reditelj Kokan Mladenović
U Zagrebu je, u okviru izložbe o plesu za vreme i nakon Jugoslavije, predstavljen digitalni arhiv savremenog plesa u ovom delu Evrope. Koordinator ovog četvorogodišnjeg projekta je Stanica Servis za savremeni ples iz Beograda
Vlada Srbije je prekršila Ustav, upozorava Evropa Nostra i traži hitnu zaštitu Dobrovićevog kompleksa Generalštaba. Isti zahtev upućen je i iz Društva konzervatora Srbije
Peticiju sa 10.500 potpisa predalo je Bibliotekarsko društvo Srbije nadležnima, nadajući se brzom rešenju koje će ih osloboditi nezakonite odluke po kojoj biblioteke treba da plaćaju nadoknadu za izdate knjige organizaciji OORP
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve